Između Herceg Novog i Kotora, u predivnom zalivu  Boke kotorske smješteno je ribarsko mjesto Morinj. Za većinu turista koji se sretno kupaju na plaži ovog živopisnog kraja nepoznata je njegova ne tako davna prošlost. Naime, ime ovog naselja brojne Dubrovčane podsjeća na neslavna ratna događanja početkom devedesetih kada je na tom području formiran logor većinom za muškarce hrvatske nacionalnosti koje su dovodili s dubrovačkog područja.

Nekadašnji vojni kompleks kroz koji je prošlo oko 300 zarobljenika danas je zarastao u visoku travu i grmlje, a velika zarđala vrata pričvršćena su tankom žicom tek tako da stvore privid zabrane ulaska u kompleks gdje je smješteno nekoliko kućica utonulih u korov. Objekti izgledaju kao da su obnovljeni tako da ništa ne odaje utisak da je tu nekad bila tvornica boli. Uspjeli smo doći do dva objekta, prvi je stražarski, a u drugi pak mjesto teškog batinanja i prolivene krvi.

Logor je nedavno ‘oživljen’ imenovanjem javnog zatvorenog bazena u Kotoru po Zoranu Gopčeviću koji je bio uspješni vaterpolist, a kasnije zapovjednik straže ovog zloglasnog mjesta u Morinju.

Uskoro će se napuniti 30 godina od dana kada je Konavljanin Vlaho Veramenta uhvaćen i odveden u logor. Bilo je to točno 8. oktobra, imao je samo 17 i po godina i bio je najmlađi razmijenjeni logoraš. U Morinju je proveo 67 dana.

Najmlađi logoraš sjeća se Gopčevića i Morinja

“Prijavio sam se u krizni štab 1991. godine  u Cavtatu. Tu smo držali stražu, bili smo i na topu u Konavlima gdje je uhvaćeno 16 gardista koje su među prvima vodili u Morinj. Nas su okružili na Zvekovici gdje su se vodile najveće borbe, nismo se nikako mogli izvući. Kasnije su zarobili i moga oca kojega su uz Zdenka Bulića brutalno premlaćivali. Jedno vrijeme nisam znao gdje je on, jer su rekli da ga vode na strijeljanje”, u dahu govori Vlaho Veramenta.

Kućice u kojima su boravili opisuje kao da ih upravo gleda.

“Nismo imali ni krevete, ni madrace, ležali smo na drvenim podovima. U toj jednoj prostoriji bilo je 150 zarobljenika, poslaganih jedan uz drugoga. Često nam je bilo hladno. Kad su došli pripadnici Crvenog krsta zgrozili su se nad uslovima u kojima smo boravili pa su nam nakon toga dali neke deke za spavanje. Nismo smjeli izlaziti, jer bi nas onda premlaćivali. Jednom sam gledao kroz prozor u more pa su mi rekli da pokušavam organizovati bijeg. WC je bio vani, a kako nismo izlazili, unutra su stavili dvije kante i tu smo obavljali nuždu.”

Vlaho Veramenta kaže kako su zatočenici logora Morinj posebno upamtili kuhara.

„U početku sam mislio da se preziva ‘Vazelin’, a kasnije sam shvatio da mu je prezime Menzalin. On nas je jako tukao i bio je najgori od svih. Nespojivo je kako netko može biti takav monstrum, a baviti se skroz drugom profesijom u životu. Čovjek nikad ne bi pomislio da ljudi poput njega ili Gopčevića mogu poći na tamnu stranu“.

Dobro se sjeća i Zorana Gopčevića.

“Kada sam došao bilo je priče o njemu. Nismo mogli vjerovati kako jedan sportaš, koji je imao uspješnu karijeru, može biti na takvoj poziciji – odobravati zločine, maltretiranja i tučnjave. Osvajao je medalje i onda se obratio”, navodi Veramenta koji smatra kako je odluka kotorske skupštine o imenovanju javnog objekta po Gopčeviću njihova stvar.

“Nije naše da govorimo što će oni raditi, ali moramo upozoriti javnost da se zna o čemu je riječ. Ovo je korak unazad u odnosima između Hrvatske i Crne Gore, Dubrovnika i Kotora. Čini mi se kako se mijenjaju političke strukture, relativiziraju stvari koje su se događale devedesetih, a zna se što je sve bilo. Očekivali smo kako će Crna Gora krenuti putem Europske unije, a ne činiti nešto što je priznanje svega što nije bilo dobro. Moj život ide dalje, trudim se ne razmišljati i sve sam nekako prebrodio. No, svaki spomen, pa i ovo sad što se događa oko Gopčevića, čovjeka vrati u ta vremena i odmah se uzrujam”, objašnjava Vlaho Veramenta koji je iz Morinja razmijenjen 13. decembra 1991. godine.

Hrvati u Crnoj Gori: Odluka ima političko-ideološku pozadinu, a poruka je jasna

U Crnoj Gori tek malobrojni otvoreno govore o odluci da jedan sportski objekt nosi ime po čovjeku koji je između ostalog bio i zapovjednik straže zloglasnog mjesta. Uspjeli smo razgovarati s predstavnicima Hrvata okupljenih oko građanske inicijative i nacionalnog vijeća Crne Gore. Kontaktirali smo i predsjednika Opštine Kotor Vladimira Jokića kojem je gradonačelnik Mato Franković uputio dopis kako će ova odluka imati posljedice po dobrosusjedske odnose. Jokić se nije želio susresti s nama, navodno je bio na putovanju, a nije ni odgovorio na naš upit.

Potpredsjednik Hrvatske građanske inicijative i zastupnik u Skupštini Opštine Tivat Ilija Janović upozoravao je javnost oko bazena u ime HGI-a kao političke stranke žaleći se na prijedlog koji je kasnije usvojen skoro jednoglasno, s jednim suzdržanim glasom. Ističe kako nisu uspjeli zaustaviti odluku prvenstveno jer nemaju zastupnika u Skupštini.

“Ne ulazeći u samu bit stvari zbog čega su to uradili, poruka je jasna. Kako drugačije opisati potez preimenovanja objekta koji je 37 godina nosio ime jednog antifašiste? Cjelokupna situacija ima političko-ideološku pozadinu i ovo nije samo imenovanje nego  podizanje spomen obilježja sportašu koji je bio rezervista i komandant logora u Morinju “, smatra Ilija Janović.

Hrvati u Crnoj Gori danas se većinom bave svojim ekonomsko-egzistencijalnim pitanjima, navodi on i dodaje kako njihov položaj najbolje opisuje anketa koja je sprovedena prije dvije godine. Janović dodaje  kako su rezultati ankete pokazali da su Hrvati svrstani među jednu od tri najnepoželjnije osobe da vam budu susjedi, poslodavci, bračni drugovi ili poslovni partneri.

“Donesene su odluke s teškim posljedicama koje se već sad osjete. Situacija je napeta, ali ja se konkretno ne osjećam ugroženo. Ipak čovjek može doći u situaciju da osjeti provokaciju i zbog toga moramo misliti na mlađe generacije”, stav je potpredsjednika Hrvatske građanske inicijative i potpredsjednika Opštine Tivat Ilije Janovića.

Ostao je gorak okus nakon imenovanja bazena

Hrvatsko nacionalno vijeće krovna je institucija hrvatskog naroda u Crnoj Gori, a njihov predsjednik Zvonimir Deković izražava žaljenje zbog činjenice kako su Hrvati jedini narod koji nakon posljednjih izbora koji nema svog predstavnika u parlamentu.

“Još uvijek postoje naslijeđeni stereotipi koje godinama pokušavamo amortizirati, a to je da se stavlja znak jednakosti između Hrvata i ustaša. Pokušavamo proeuropskim i zapadnim načinom stalnog promoviranja zajedništva pružiti ruku i pridobiti partnere, no uporno ima onih koji bi tu ruku najranije otrgnuli umjesto da se susretnemo na zajedničkoj crti. Ima i onih koji nas prihvaćaju i s njima gradimo budućnost “, priča nam Zvonimir Deković dok sjedimo u Domu kulture ‘Josip Marković’ u Donjoj Lastvi kod Tivta.

Za njega je ‘naučena lekcija’ preimenovanje javnog sportskog objekta u Kotoru po čovjeku koji, uprkos sportskim uspjesima, ima mrlju u biografiji. Deković navodi kako ljudi iz Tivta imaju poseban senzibilitet prema Morinju jer su tamo, uz Dubrovčane, Konavljane i ostale, bila i tri njihova sugrađana koji su odbili pucati po Konavlima.

“Izvući ćemo pouku iz ovoga. Naša želja da baštinimo oprost i kršćanski duh je trajna, ali nećemo biti agresivni u tome da ne bismo došli u situaciju da zaboravimo što je bilo. Čekamo da i drugi pristupe kršćanski pa da onda možemo nastaviti zajedno ići tamo gdje se Crna Gora barem deklarativno opredijelila, a to je prema Evropskoj uniji i njenim vrijednostima. Ostao je gorak okus nakon imenovanja bazena po Gopčeviću, jer je to pokušaj zaborava svega onoga što se događalo u Morinju”, zaključio je za Dubrovački dnevnik predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Zvonimir Deković.

Kotorska Udruga Anime svake godine se prisjeti Morinja

Ljupka Kovačević iz Centra za žensko i mirovno obrazovanje Kotor – ANIMA je oštro osudila skoro jednoglasno imenovanje bazena po Zoranu Gopčeviću umjesto ranijeg naziva Nikša Bućin koji je bio sportista i antifašista. Ona na ovu priču gleda kroz širi kontekst.

“Odnos prema logoru u Morinju  isti je od rata pa sve do danas. Čak smo imali gradonačelnicu iz Morinja (op.a. Maja Ćatović, bivša predsjednica Općine Kotor) pa ni ona nije otvarala to pitanje i podsticala suočavanje s prošlošću. Danas se vlast promijenila i ovaj segment oko imenovanja je isto stanje duha koje ne želi preispitati zločine, oni se uopće ne spominju. Ispričali su se na državnom nivou, plaćena je neka sitna odšteta, ali sve to ide bez upoznavanja javnosti da se ne bi ugrozila aktualna vlast. Pomirili smo se s Dubrovnikom, a s druge strane sve je ostalo isto. Nas treba zanimati što se dogodilo u naše ime, da se to ne bi ponovilo. Iskreno, iznenadila sam se kako je brzo uspostavljeno takozvano pomirenje”, kazala je za Dubrovački dnevnik Ljupka Kovačević dodavši kako logor u Morinju treba biti obilježen pločom koja će Crnogorce podsjećati na zlodjela pojedinaca koja su počinjena u ime naroda.

Kovačević i njezine koleginice svake godine na ulazna vrata logora ostave cvijeće i obilježje u spomen na sve one koji su tu prošli torturu. Prema njenim riječima zanimljivo je kako sve to što ostave nestane kroz dan, dva.