Video
Da izlazak iz zatvora ne mora baš uvijek da znači povratak u kriminal pokazala je cijelom regionu, ali i svijetu Olivera Ćirković, nekadašnja članica i organizator grupe Pink panter i bivša košarkašica. U intervjuu za Vikend novine Ćirković, koja je sada uspješna spisateljica i slikarka, ispričala je životnu priču, kako se od vrha do dna stiže u nevjerovatno kratkom roku, ali i o tome kako je ona uspjela sa dna da ponovo dođe do vrha, ovaj put legalnim tokovima.
Preporučeno
VN: Prvo hapšenje, šta se tada dešava u vašoj glavi, jeste li svjesni situacije?
ĆIRKOVIĆ: Prvo hapšenje nije bilo apsolutno iznenađenje za mene, zato što sam tada već bila organizator Pink Pantera i generalno sam dosta realna, nisam neko ko živi u izmišljenom svijetu. Čim živiš u realnom svijetu, a baviš se time čime sam se ja bavila, negdje u svijesti imaš određenu dozu znanja da možeš da budeš uhapšen. Naravno, to nikako ne očekuješ, ali se desilo i u tom trenutku prvi osjećaj je totalni šok. Sjećam se prvog dana u pritvoru, kad sam se probudila na betonu, ako sam uopšte i spavala, a mislim da nisam, nisam tražila advokata, nisam imala svijest o tome da se bez advokata ne može ništa. Sve to radi moj prijatelj, koji je “pao” sa mnom i već je iskusan.
Dolazi mi advokat, ali ja još ne vjerujem da će mi biti propisan pritvor. Imam u tom momentu dobre papire, bila sam sportski direktor u Crvenoj zvezdi, imam blistavu sportsku karijeru, pokrivena sam, igram tu igru u dva svijeta dosta dobro. Još sam se prikrivala iz moje sportske strane, i ne mogu da vjerujem da će sve to dobro što imam tako lako da padne u vodu, jer ja nisam izvršilac djela. Organizator sam, ali taj momak koji je sa mnom uhapšen, moj je blizak saradnik i znam da me neće izdati. Znam i da će me zaštititi, on je izašao sa najrealnijom pričom, a sud prihvata ono što hoće. Prihvataju da je žena uvijek kolateralna šteta i žrtva, i da je to ljubavna veza, i on je tako i rekao, da smo bili par, da ja ništa o tom krivičnom djelu nisam znala…
Ja sam pratila tu priču, ali ništa od toga, bila je lijepo zamišljena priča, ali ništa od toga. Sudije su jako zaplašeni ljudi u svakoj zemlji, oni koji nam određuju sudbinu su najuskogrudiji i najuplašeniji ljudi na planeti. Zašto je to tako ne znam, ali mislim da oni čuvaju svoje položaje. Ne vole sumnjive situacije, a one se stvaraju čim si u medijima.
Ja sam bila veoma eksponirana u grčkoj javnosti kao košarkašica, bila sam prvi strijelac prvenstva godinama. Tako da je to za novinare bio veliki bum.
VN: Šta vam je bila prva pomisao nakon što ste postali svjesni situacije?
ĆIRKOVIĆ: Šok mi nije bio zbog mene, ja sam u tom momentu veoma jaka psihički, ali me lomio šok zbog djeteta. Tada je imao devet godina i to mi je bila najveća opasnost. Do tada smo bili jako vezani, iako sam živjela dvostruki život, stizala sam sve, da budem dobra majka, da on gleda babu, da trenira, imali smo porodičnu idilu uz dosta novca. Plašila sam se njegove reakcije, bio je jako mali. Samo sam o njemu razmišljala, ni trunke o sebi. On je tada bio u Srbiji, kod bake, sa očeve strane. Ona je odigrala tada veliku ulogu, i uvijek ću joj biti zahvalna na tome. Odrastao je u ispravnog momka, ona je došla iz Valjeva u Beograd, nastavila da ga odgaja kao što sam ja do tada, nastavio je školovanje u istoj školi, išao na treninge, dakle ništa mu se nije promijenilo.
Odmah sam mu rekla istinu, od malena imamo takav odnos, uvijek sam bila otvorena prema njemu. Rekla sam mu da sam u zatvoru, ali mu nisam rekla da sam ja organizator svega, već da je moj prijatelj, koga je on znao, imao problem i da sam se ja zadesila s njim
VN: Bilo je teških trenutaka, posebno onih za vrijeme tamnovanja… Šta Vam je davalo snagu da izdržite? Da lj je taj duh sportiste i vrhunske košarkašice u Vama bio glavnI pokretač ili je jos nešto bilo potrebno da ostanete jaki i ne posustanete?
ĆIRKOVIĆ: Genetski sam dosta jaka ličnost, a na to se dovezala i sportska karijera. To je disciplina, nadmetanje, konkurencija. Sve te godine razvijala sam još više karatker, naučila sam da funkcionišem u kolektivu, što mi je posle bilo od koristi u zatvoru. Znala sam da budem konkurentna i borbena, nikako zavidna.
Imala sam više trenutaka, i mimo zatvora, neke čak teže nego dok sam bila zatvorena. Jak si onda kada prevaziđeš trenutak, trenutak je veći od vječnosti, i duži od vremena, jer su oni ti koji te lome. A ja sam u tim trenucima najbolj a, da ga p obij e dim kad je najgore. Kad prevaziđeš trenutke, dolazi vrijeme. A kad pobijediš vrijeme, pobijedio si i zatvor. Odmah sam to ukapirala i napravila dobru organizaciju. Volim da sam organizovana, takva sam bila u sportu, ali i u kriminalu. Volim da mi se zna raspored dana od jutra do mraka, i tako sam planirala dane u zatvoru. Dan je kretao od pola osam, ja sam od devet ujutru na trčanju, do deset, nakon toga sam radila pola sata vježbe snage. Tako je počinjao svaki dan, sport mi je dao snagu, i danas me održava. U zatvoru otrkivam da znam da slikam, dosta sam talentovana za rad u skici, poslije prelazim i na boje. Sve što vidim okom preslikam realno.
VN: Kako počinjete život nakon odslužene kazne? Jeste li se osjećali odbačeno, izolovano, nepoželjno?
ĆIRKOVIĆ: Nakon izlaska iz zatvora ja sam druga žena. U zatvoru se čovjek, htio ili ne htio, zatvara u sebe. Lede se emocije i to ne radiš svjesno, organizam se brani, duša se čisti zatvranjem, zato što je to ogromna količina nesreće na jednom mjestu. Ja sam se zatvarala emotivno u zatvoru, i taj prvi trenutak kad izlazim, a nisam svjesna toga, čini mi se da sam ja i dalje ja, slijećem na beogradski aerodrom, čeka me moj sin, smisao mog postojanja, sve što sam ja to je i on, on me održao u najtežim trenucima, i ja se spremam silne godine za taj trenutak. Dolazim, vidim da me čeka, drhti mu brada, sprema se da plače, a pri tom je momak od dva metra koji teško plače, ja ga grlim, on me steže, a ja ništa ne osjećam. Nisam se obradovala, nisam šokirana, ne osjećam da volim, ništa ne osjećam. Samo jedna velika rupa i praznina.
Srećem sestru, koja plače, opet ništa ne osjećam. Potom dolaze meni dragi ljudi iz prošlosti, prave mi iznenađenje, ja i dalje ništa ne osjećam, simuliram sreću, prave mi slavlje, koje je za mene bilo pogreb, a ja sam se osjećala kao preplašena srna. Ništa nisam osjećala, samo sam čekala kad ću otići kući.
Takvo stanje je trajalo dugo, počela sam da se iskreno smijem i da osjećam poslije nekih godinu dana, ali se nikad nisam vratila na onaj moj iskreni osmjeh i osjećanja.
VN: Je li glavni faktor nakon odslužene kazne uticaj okoline?
ĆIRKOVIĆ: Nakon izlaska nije bilo nikoga osim moga sina tu za mene, ja sam izabrala da se izolujem, ne želeći da me vide bespomoćnu. To rade svi bivši zatvorenici, bježe od očiju drugih, čekaju priliku da ponovo odu u kriminal i zablistaju tamo gdje su najbolji.
Najvažnije je imati jak karakter, jer dok neko sam ne odluči da će prestati sa kriminalom, niko mu ne može pomoći. Bez ikakve podrške sam se vratila, odbila sam sve od sebe, ponovo otišla u kriminal, kako ja to volim da kažem skočila sam lastu u beton. Ali sam preživjela, nisam otišla u zatvor opet, i onda sam tako poništena vratila i shvatila da sam dotakla dno. Kada sam vidjela sina, koji je u očima imao sumnju, to je bio moj najveći životni poraz.
Tada sam razmislila šta dalje, da li postoji išta što mogu da radim mimo kriminala. Nisam se nadala u knjigu, ona je bila izraz bunta, da budem jedina zatvorenica koja je napisala knjigu. Na početku sam se sprdala sa knjigom, ponižavala sam je u vezi sa zaradom, jer iz moje prestupničke perspektive, sve je to bilo neozbiljno. Nakon toga sam krenula u javnost, imala sam nastupe, pa sam zainteresovala neki obični svijet, ne prestupnike. Počeli su da mi čestitaju i shvatila sam da žele da me čuju. To je bio znak da mogu da ispromovišem i sebe i knjigu, jer neće niko kupiti knjigu tek tako. Bila je to igra život smrt, i igrala sam j e jako dobro i pobij edila. Iako su mnogi mislili da sam sve unaprijed isplanirala. Nakon pola godine stigli su prvi rezultati, i kad sam vidjela prvi izvještaj od prodaje moje knjige, to je već bila ozbiljna suma, i bila sam zadovoljna.
VN: Kad podvučete crtu i sve prelistate u glavi, šta biste uradili drugačije i bisteli uopšte nešto mijenjali?
ĆIRKOVIĆ: Ništa ne bih mijenjala, vjerujem da sve što se desilo je tako trebalo da bude. Ovo je moj put i sve je imalo razloga. Možda je moj put bio upravo ovo što sad radim, da radim sa ovim zatvorenicima, da im prenesem moju snagu, koju nemaju. Šaljem jaku poruku u smislu pobjede, nikakve veze sa kriminalom to nema. Kriminal je samo primjer do koje sam mjere pala u blato, koliko sam se žigosala, pa se izdigla. To je paradigma strašnog leta, pobjede. Mislim da je sve to što se dešavalo, nepravde i pravde, greške, naučila sam mnogo, karakter mi se smirio, umirila sam se, možda sam izgubila snagu, pa sam sad obična žena. Vjerujem da ću uraditi nešto dobro, već sad su neki koraci na putu.
VN: Šta bi bila Vaša glavna poruka onima koji će se uskoro naći na slobodi, kako da nastave dalje život, a da ne budu povratnici?
ĆIRKOVIĆ: Pobijedite sebe, nisu nam protivnici sudije, stražari, advokati, stražarske službe, iako nas jako nerviraju, ima jako puno loših stvari, i sve to shvatam. Ali hajde da se zatvorenici više ne bave time, nego neka se bave sami sobom, neka rade na sebi, umjesto što troše energiju razmišljajući o sistemu. Ja sam sebe izliječila i riješila se svih nepravdi, jer kad pobijediš sebe i odlučiš da više nećeš biti kriminalac, to je pobjeda. Težak je put, ali jedino tada se može pokazati da si dovoljno jak.
Radionica u ZIKS-u revolucija
VN: Koliko su, prema Vašem mišljenju, uspješne radionice koje održali, uz saradnju sa nvo “identitet”, koji su ovo organizovali?
ĆIRKOVIĆ: Radionice sa zatvorenicima u ZIKS-u su prve koje radimo, ovo je presedan. Zaslužuje promociju u cijelom regionu i Evropi, jer se ovo još nije dešavalo. Bivša zatvorenica se toliko visoko izdigla iz blata, i sada radi sa zatvorenicima na njihovom samopouzdanju. To što se prijavilo 250 zatvorenika da učestvuje na radionici, jeste revolucija. Zatvorenici su inače jako uspavana populacija, imaju svoj svijet, teško reaguju na radionice. Ovdje su reagovali, jer sam ja neko njihov, imaju veće povjerenje u mene. Kad im otvorim dušu, a mnogo sam više otvorena s njima, nego na javnim nastupima, i oni me razumiju, dok me javnost ne razumije.
Koliko god je teško, ako prevaziđeš prve trenutke, pobijedio si. Poenta je da okreneš igricu i shvatiš da nije sramota biti građan, jer postoji ta neka prestupnička čast, i kad kroz nju gledaš, ako postaneš obični građanin predao si se i izdao si. Treba promijeniti percepciju. I ja sam tako gledala, bila sam buntovna, nisam ništa prihvatala, odmah sam se vratila u kriminal, ništa me nije umirlo, ni zatvor ni kazne, naprotiv. Kad pobijediš sebe, pobijedio si kriminal. Ja sam rekla nema više kriminala, hajde da budem građanin, a to je jako teško. Tu se lomiš, pitaš se da li da odradim pljačku, ili da budem normalni građanin.
