On je agenciji MINA, na pitanje koliko su pristupni pregovori sa EU za proteklih devet godina uticali na oblast ljudskih prava i sloboda, rekao da je pritisak na javni sektor i sve društvene aktere svakako bio konstantan.

– Htjeli ne htjeli, pravili smo korake naprijed. To se uostalom vidi i iz procesa napretka – dodao je Bjeković.

Kako je kazao, vrlo je složeno pitanje da li je to dovoljno da opravda potrošenih devet godina.

– Rekao bih da smo u nekim oblastima vidno napredovali, dok su druge ostale nerazvijene ili smo čak stagnirali – rekao je Bjeković.

Prema njegovim riječima, kada je u pitanju sistem ljudskih prava generalno, on je u očiglednom pomaku naprijed, najviše na zakonodavnom nivou.

– Međutim, kada pogledamo status pojedinih društvenih grupa, reklo bi se da njihov položaj govori da je trebalo učiniti znatno više na njihovom osnaživanju da ostvare sva prava i slobode jednako kao i drugi članovi društva koji su u relativno povoljnijem položaju – naveo je Bjeković.

On je pojasnio da tu, prije svega, misli na osobe sa invaliditetom, žrtve nasilja u porodici, romsku i egipćansku populaciju, LGBTIQ zajednicu, staračka domaćinstva i naročito žene u seoskim područjima, kao i na djecu iz socijalno ranjivih grupa.

Posebno je, dodao je Bjeković, pandemija uticala na dalju stagnaciju ekonomskih i socijalnih prava, povećanje nezaposlenosti i otežan pristup tržištu rada.

Na pitanje šta iz djelokruga svoje nadležnosti vidi kao najveće izazove u nastavku pregovora, u kontekstu poglavlja 23 i 24, on je kazao da je, bez sumnje, to i dalje implementacija prava, odnosno ljudskih prava i sloboda, koja je, kako je naveo, slabija karika sistema prema brojnim pokazateljima.

– Osim toga to je, rekao bih, i bolje korišćenje ionako nedostatnih kadrovskih resursa, ulaganje u mlade i njihovo znanje, a prije toga pronaći način da se motivišu i projektuju svoju budućnost u svojoj zemlji – rekao je Bjeković.

On je kazao da je imao prilike da posjeti zemlje koje su politiku prema mladima prepustile stihiji i doživjele krah u planiranju budućnosti.

– Konačno, mislim da će najveći izazov biti stabilizacija prilika u zemlji, jer se sada zdušno trudimo da najviše sami sebi zagorčamo život, toliko da nam drugi (ne)prijatelji i ne trebaju – dodao je Bjeković.

On je upozorio da generalno političke i društvene prilike, odnosno nestabilnost, mogu veoma uticati i na oblast ljudskih prava.

– Ovdje je riječ dosta skupa roba, a predrasude, pizma i sujeta još skuplja. Uvijek smo više okrenuti – ne prošlosti, nego onom što ne donosi ništa novo u kvalitativnom smislu – kazao je Bjeković.

On je rekao da često razmišlja i o ljudskoj prirodi, i da ga asocijacija uvijek vuče na djecu koja, kako je naveo, ne drže mržnju u sebi duže od tog jednog trena u kojem vlada otpor prema ljudima, i već u sljedećem su spremna za igru kao da se ništa nije desilo, jer je ono prije toga već prošlost.

– Posmatrajući odrasle, često pomislim da im fali malo tog djetinjeg smisla i razuma, možda bi bili bolji – dodao je Bjeković.

On je kazao da je to njegovo iskustvo satkano, pored ostalog, i na radu sa djecom „sve dok ne počne da ih preokupira svakodnevni talog društvenih zbivanja i dnevna politika“.

– I, konačno, kada ima razumijevanja i tolerancije ni ljudska prava nisu nedostižna. Naprotiv – istakao je Bjeković.

Komentarišući činjenicu da Crna Gora trenutno nema ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava, predsjednika Vrhovnog suda, vrhovnog državnog tužioca, Sudski savjet, dvoje sudija Ustavnog suda, kao i obustavu rada advokata, on je rekao da sve to može uticati na ostvarivanje prava i sloboda građana.

– Svakako da može. To je, uz instituciju Ombudsmana, krvotok sistema zaštite ljudskih prava i sloboda u državi – precizirao je Bjeković.

Prema njegovim riječima, iako se više govori o nosiocima najviših funkcija, a ne samim institucijama, logično je da nedostatak na ključnim kadrovskim pozicijama može ugroziti njihovo stabilno funkcionisanje.

Bjeković je kazao da bi o nekom katastrofičnom zaključku bilo preuranjeno govoriti, jer u tim institucijama ima ljudi koji časno i savjesno vrše svoju dužnost i doprinose očuvanju svih resursa.

Ipak, kako je naveo, izvjesno je da mora započeti dijalolog o maksimumu saglasnosti za rješenje nastale situacije, jer bi svako drugo razmišljanje dovelo u pitanje zrelost jedne države i društva i svih njihovih aktera u 21. vijeku.

– Ukoliko toga ne bude, nije na Ombudsmanu da predviđa ishod, ali ne vidim ništa dobro bez minimuma društvenog dogovora koji su neki prije nas postigli još prije 300 i više godina. Ako smo do toga došli, onda treba da se spremimo i za posljedice koje sigurno neće biti beznačajne – upozorio je Bjeković.

On je kazao da su, sa stanovišta institucije Ombudsmana, te institucije dio jedinstvene strukture državnih organa, koji moraju harmonizovati i primijeniti jedinstvene standarde ljudskih prava zajedno sa njom.

– Jer bi bilo pogubno da u jednoj državi imamo različite krovne standarde u zaštiti ljudskih prava – dodao je Bjeković.

Komentarišući navode da je Institucija Ombudsmana unutar sebe oštro spodijeljena na različite oblasti rada, i da praktično postoje “četiri institucije u jednoj”, Bjeković je kazao da je bio prilično zatečen tom izjavom jer, kako je naveo, svojim najvećim dometom smatra atmosferu povjerenja i tim koji je stvoren unutar institucije.

Prema njegovim riječima, očigledno je nekome palo na pamet da njegovu izjavu o finansiranju institucije na četiri ravnopravna dijela koji funkcionišu na ravnopravnoj i podijeljenoj osnovi, zloupotrijebi za jednu takvu konstataciju.

– Uostalom, reći ću vam ono što su nam rekli i u skupštinskoj raspravi, javno i otvoreno, ali i naši međunarodni partneri – da smo stvorili tim i da čuvamo tako uspostavljeno jedinstvo institucije, pored ostalog, jer je nemoguće oštro odvojiti pojedine sektore i njihovu nadležnost“, rekao je Bjeković.

On je kazao da je tu već dovoljno dugo da sa sigurnošću može da procijeni i kapacitet i potencijal institucije, pa čak i pojedinaca unutar nje.

– Toliko daleko je od pomisli da samo jedna osoba čini ovu instituciju ili da se preko nje prepoznaje institucija ko god to bio, barem u posljednjih nekoliko godina, da naprosto izaziva podsmjeh, a ne ozbiljnu reakciju – naveo je Bjeković.

Kako je kazao, da je to tako svjedoči i detalj da „vrata kabineta nikada nijesu zatvorena, upravo kao znak da smo jedna kuća i jedna porodica“, dodao je Bjeković.

On je kazao da teško da bi se mogao održati u drugačijoj atmosferi, jer, kako je naveo, poslije toliko godina dokazivanja nije izgubio potrebu da sasluša kolege koje nose novu ideju ili bolji rezon.

– Čini mi se, čak, da je proteklih godinu i nešto više pokazalo svu opravdanost takvog razmišljanja, uz nepodijeljenu podršku iz manje više svih relevantnih krugova. Zahvalan sam, mada svjestan da je hiljadu uspješnih poslovnih poteza malo, u odnosu na samo jedan, da tako kažem, manje uspješan – zaključio je Bjeković.