Borkinje za ženska prava reagovale na izlaganje Vesne Bratić: “U CG se žene nalaze u položaju koji same izaberu”

“Kada se govori o pitanjima žene vrlo često se nekako naslanjamo na ona tri ili sad već četiri talasa feminizma, mislim da to ne mora obavezno da bude tako. U Crnoj Gori žene se nalaze, po mom mišljenju, vrlo često u onom položaju koji same izaberu”, započela je svoje izlaganje kandidatkinja za ministarku četiri resora u novoj Vladi, Vesna Bratić.

“Ja ovdje vidim toliko snažnih žena, dakle ovdje su uspješne žene. Ako je tačno da su žene u crnogorskom društvu tradicionalno ugrožene, podređene, smatrane manje vrijednim od muškaraca, možda i jesu, kažu da u Švedskoj za istu satnicu žene ne dobijaju isti novac, ako je tačno da žena baš i nije u ravnopravnom položaju sa muškarcima u Crnoj Gori zašto je to tako? Da li je to tradicionalno tako, da li mi tradiciju tumačimo na osnovu iskustava naših roditelja, naših baka i djedova ili na osnovu sopstvenih iskustava i koliko duboko smo išli u prošlost, ako govorimo o položaju žene u crnogorskom društvu. Ja recimo, smatram da je žena u crnogorskom društvu jedno vrijeme bila izuzetno cijenjena, da je i sada izuzetno cijenjena, a postoje možda domeni i oblasti gdje to nije tako, ali to nije krivica samo muškaraca. Vrlo često je žena ženi vuk, to je neko moje iskustvo, a patrijarhat sam u suštini nema veze sa jednim polom i preovladavanje jednog pola sa tim da jači pol tlači slabiji”, govorila je Bratić.

Na ovo izlaganje reagovala je objavom na Fejsbuku predstavnica NVO sektora Sonja Dragović, čiju objavu su preuzele i druge borkinje za ženska prava.

https://www.facebook.com/sonja.dragovic.urb/posts/10221450984276992

Maja Raičević iz Centra za ženska prava, navela je da je za to da se jednoj od rijetkih kandidatkinja za ministarku u novoj Vladi da šansa, ali da mora podijeliti stav Sonje Dragović. Ona ističe da je nezahvalno pranje ruku od feminizma i feministkinja, koje su Bratić, sviđalo joj se to ili, omogućile da bude tu gdje jeste, kroz borbu za pristup obrazovanju, političku participaciju žena i kvote, pa i kroz pisma mandataru sa zahtjevom da uključi žene u sastav nove Vlade..

Na svom Fejsbuk profilu reagovala je i izvršna direktorica NVO Sigurna ženska kuća, Ljiljana Raičević.

https://www.facebook.com/ljiljanaraicevic/posts/10158725695917692

Tekst Sonje Dragović u nastavku prenosimo integralno:

“Uzela sam večeras da poslušam uvodno izlaganje prof. dr Vesne Bratić na događaju posvećenom položaju žena u Crnoj Gori, koji je juče organizovan u Podgorici. Događaj je trajao oko tri sata, ja sam poslušala profesorkin uvod (prvih 10 minuta), i ovaj komentar odnosi se samo na taj dio. Voljela bih da sam imala vremena da ispratim sve, ali avaj, poslovi i obaveze vuku na drugu stranu.

Žalosti me što profesorka Bratić koristi svoju privilegovanu poziciju – a pozicija koju u našem društvu zauzima kao visoko obrazovana žena, zaposlena na Univerzitetu Crne Gore, koja se sprema da preuzme nekoliko važnih resora kao ministarka u novoj vladi može se opisati samo kao privilegovana – da kaže kako misli da se žene u Crnoj Gori “vrlo često nalaze u onom položaju koji same izaberu”. To je opasno pojednostavljivanje, opasno svođenje na isključivo lične zasluge i sposobnosti. Žene će imati mnogo više mogućnosti za izbor ako žive u društvu koje omogućava besplatno obrazovanje, besplatnu i dostupnu zdravstvenu zaštitu, besplatne i dostupne jaslice i vrtiće. Individualne sposobnosti i sklonosti mnogo lakše dolaze do izražaja i mnogo više mogu doprinijeti opštem dobru ako imamo sistem društvene podrške – a sada ga u Crnoj Gori skoro pa nemamo. Reći “same ste izabrale” ženama koje npr. trpe partnersko nasilje jer ne mogu da zarade dovoljno da prehrane djecu ako napuste nasilnika – nasilnika kog crnogorski zakon i moral štite na svakom koraku – je u najboljem slučaju kratkovido, a u najgorem maliciozno. Društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, neadekvatna zdravstvena zaštita, diskriminacija na poslu, materijalne poteškoće koje nesrazmjerno pogađaju žene (sve dobro dokumentovano u Crnoj Gori, i lako dostupno online – dakle, manjak informacija nije problem) ne možemo ostaviti da ih žene rješavaju individualno, niti efekte ovih problema možemo podvesti pod “sama je izabrala”. Niko ne bira sam/a da bude siromašan/a i potlačen/a. Mislim da je važno da to podvučemo, sad kad nova vlada treba da preuzme instrumente kojima može da utiče na ovo stanje.

Profesorka Bratić rekla je i sledeće: “Upravo zato što mislim da su žene jednako sposobne kao i muškarci, nisam feminista. Ja volim što sam žena, uživam u svojoj ulozi žene, u svemu što kao žena mogu da doprinesem, ali ne smatram da treba da tražimo neka specijalna prava za žene i specijalne popuste i povlastice ukoliko nismo u stanju da jednako hrabro i uspješno i predano radimo i na teškim zadacima.” Mislim da je zabrinjavajuće da neko ko zauzima proziciju profesorke Bratić ovako pogrešno razumije feminizam. Feministkinje i feministi se zalažu za ista prava za žene i muškarce, za jednakost koja još nije ostvarena, ali kojoj težimo. Na drugom mjestu u ovom uvodnom izlaganju, profesorka Bratić kaže: “Ja recimo smatram da je žena u crnogorskom društvu jedno vrijeme bila izuzetno cijenjena, i da je i sada na neki način cijenjena.” Mislim da se iz ove izjave vidi da i profesorka shvata da nijesmo jednake, jer smo cijenjene “na neki način”, a ne isto kao muškarci. Zašto onda, tako obrazovana i upućena i očigledno svjesna stanja u našem društvu, ipak razumije feminizam kao zahtjev za specijalne povlastice – ostaje nejasno. Kao što ostaje nejasno i na kojim to teškim zadacima žene *nijesu u stanju* da jednako hrabro i uspješno i predano rade. Zašto nijesu u stanju, šta im to smeta? Šta možemo da uradimo da uklonimo te smetnje? Kako da to uradimo kroz brojne vladine resore – prosvetu, nauku, kulturu, sport – koje se profesorka sprema da preuzme? Sve važna i, cijenim, dobra pitanja.

Ogromna većina i žena i muškaraca u Crnoj Gori živi loše – siromašno, nesigurno, zaduženo. Inače loše stanje je višestruko pogoršala pandemija, i tek će ga pogoršati. Kada pričamo o tome ko šta radi i zbog čega, ko šta postiže i ne postiže, mnogo je važno da imamo u vidu da su ne samo profesure i privatni biznisi, nego i posao sa ugovorom, obično ljetovanje i otplaćen stambeni kredit nedostižni ciljevi za mnogo, mnogo ljudi. Okrutno je reći im, i muškarcima, a naročito ženama, da je to njihova krivica, da se “nijesu snašle”, da su “pogrešno izabrale”. Nije solidarno i nije pravično. A vjerujem da će novoj vladi solidarnost i pravda biti važni, pa zato i pišem ovaj komentar, kao feministkinja zainteresovana za razgovor i napredak.”