Video
Komemoracija povodom smrti novinara i publiciste Bora Krivokapića, istaknutog publiciste i novinara, održana je danas u Crnogorskom narodnom pozorištu. Kada se od danas do navijek bude spominjalo ime Bora Krivokapića, u njegovom društvu, među prijateljima i poštovaocima, biće to uvijek povezano sa Crnom Gorom, njenim dostojanstvom, hrabrošću i odlučnošću da je vječna Crna Gora, kazao je ministar kulture Aleksandar Bogdanović.
On je rekao da je Boro zaspao, ali da će “Crna Gora sanjati njegove sne i njegov duh čuvati na svakom mjestu njene uzdignute duhovnosti, nadarene rječitosti i beskonačne ljubavi prema svakom čovjeku”.
“Zato danas Crna Gora Bora ispraća u vječnost kao velikog čovjeka. Kao što je Boro bio čuvar slobodarske misli, poštovalac svake analitičke i umne riječi i branilac svačije posebnosti, ostao trajno zaljubljen u ovaj vječni kamen, ovu neugasivu vatru samostalnosti, ljudskosti i vrline, koja je u njegovom crnogorskom srcu živjela i živjeće, za Crnu Goru za koju je disao, mislio, pisao, polemisao, da bi Crna Gora i veća i bolja i od sebe same i od svog sna”, rekao je Bogdanović.
Krivokapić je, prema riječima Bogdanovića, pripadao onoj najužoj jugoslovenskoj novinarskoj eliti, koja je publicistički i novinarski tekst izdigla iznad ustaljenih standarda, stvarajući jedan osobeni žanr u kom su, kako je istakao, “elementi polemičkog, književnog i esejističkog izraza učinili da se novinskom tekstu umnogome prošire stilski i sižejni okviri”.
“Ali i da se na ulogu novinara u društvu gleda drugačije. Zahvaljujući svom novinarskom nervu, Boro je uvijek reagovao na one teme čija je intrigantnost sažimala ključna protivuriječja epohe, što je pokazao već na samom početku svoje karijere tekstovima u legendranom šezdesetosmaškom časopsu ‘Student’. Moglo bi se reći da se u subverzivnim opservacijama i polemičkoj britkosti Bora Krivokapića prepoznavala inercija te prekretničke i prevratničke godine, jer je iz njegovih tekstova uvijek probijao nesmireni buntovnik protiv svih vrsta dogmi, nepravdi i hipokrizije”, kazao je ministar Bogdanović.
Iako je, kako je rekao, Boro za života napisao mnoštvo tekstova koji su se driektno ticali društveno-političkih tema, Bogdanović je istakao da se u njima “uvijek osjećao autorski pečat čovjeka naglašenog književnog senzibiliteta”.
“Zahvaljujući čemu je u svojim opservacijama dosezao one fenomene koji se ne daju uhvatiti klasičnim publicističkim diskursom. Takva osjećajnost jeste svojstvena slobodnom i buntovnom duhu, kakav nije bio moguć u NIN-u krajem osamdesetih, kada će Boro napustiti ovaj nedjeljnik, napuštajući, kako je rekao, ‘neposredno novinarstvo’. Pored toga i prije svega, tadašnji Beograd, u kom se potpuno razuzdala ona čaršija iz Kišovog ‘Časa anatomije’, i tadašnji NIN postali su sredina kojoj je Boro mogao samo da remeti nacionalističke i velikosrpske projekte. Iako mu za to nije ostalo mnogo prostora, nije se libio, bez obzira na status novinarske veličine, da se i iz neke alternativnije pozicije usprotivi dolazećem zlu”, rekao je Bogdanović.
On je istakao da je Boro u većini svojih knjiga, kao i u brojnim tekstovima, “pokazao koliko je dobro poznavao dubinske mehanizme nacionalizma i krajnje desnice”.
“Kao što je znao da u kontekstu rasplitanja krvavog postjugoslovenskog čvora moraju biti sasiječene sve one niti koje su se rasplele iz ‘Načertanija’. Isto tako je znao da obnovom crnogorske državnosti te povampirene ideje gube ‘ponat’, kako bi to rekli njegovi preci Katunjani. U tekstovima koje je pisao posljednjih godina često se bavio jednom drugačijom snagom – snagom koja je potrebna za prevazilaženje naših vjekovnih animoziteta, ali i onom snagom koju moramo pokazati u očuvanju naše državotvorne tradicije i identiteta”, dodao je Bogdanović.
Preporučeno
Na komemoraciji je govorio i Senad Pećanin, koji je rekao da ne vjeruje da bi iko ko ga je poznavao mogao Bora zamislititi u nekoj praktičnoj djelatnosti koja nema veze sa čitanjem, pisanjem, promišljanjem, razgovorom.
“Vjerujem da je svojevremeno to prepoznao i Miroslav Krleža, pa otuda 1973.godine sebi je pripustio i jedinog golobradog novinarskog junošu iz Cuca pored toliko novinara iz čitavog svijeta čiji su pokušaji da razgovaraju sa slavnim piscem završavali na kapiji Zagrebačkog Gvozda na broju 23. Ali znao je Krleža koga će redovno, godinama primate u svom domu. Raskošno je to demonstrirao Boro kada je 1980. godine u Zagrebu objavio knjigu ‘Treba li spaliti Kiša’. Nije nimalo slučajno što su najveći pisci, umjetnici i intelektualci u Boru nalazili svog sagovornika i prijatelja”, kazao je on.
