Video
Prvo su i Osnovni i Viši sud donijeli presude da je dr Mandić nezakonito smijenjen. Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, koji zastupa državu je na kraju tražio reviziju Vrhovnog suda, koji je odbio kao neosnovanu.
U presudi Vrhovnog suda, odnosno vijeća kojim je predsjedavala sutkinja Nevenka Popović se navodi da je i presudom Višeg suda odbijena žalba Ministarstva kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda u Danilovgradu.
Prvostepena presuda, koja je kasnije i potvrđena i postala pravosnažna, glasila je da se usvaja se tužbeni zahtjev, pa se kao nezakonita poništava odluka Ministarstva zdravlja Crne Gore od 30. 6. 2021. godine.
Tada je Ministarstvu naloženo da dr Mandiću nadoknadi troškove postupka u iznosu od 453,75 eura.
Protiv drugostepene presude Zaštitnik, koji zastupa Ministartvo, je zatražio reviziju kojom su predložili da se presude nižestepenih sudova preinače.
Vrhovni sud je istakao da u toku postupka pred nižestepenim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, utvrđeno je da je tužilac ljekar specijalista-urolog, koji je imenovan na funkciju direktora Doma zdravlja „Dimitrije Dika Marenić“ Danilovgrad 31. 8. 2020. godine, da bi 30. 6. 2021. godine, Ministarstvo zdravlja donijelo odluku kojom je tužilac razriješen sa navedene funkcije, ali prethodno nije upoznat sa razlozima za razrješenje.
Sud pojašnjava da se dr Madnić prije podnošenja tužbe blagovremeno obratio Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova, te da je blagovremeneo podnio tužbu radi poništaja navedene odluke ministarke Borovinić-Bojović.
Vrhovni sud je utvrdio da se dr Mandić upoznao sa razlozima za razrješenje tek kada je dobio rješenje o razrješenju.
Tadašnja ministarka zdravlja, kako uočava Vrhovni sud, nije prije donošenja odluke o razrješenju omogućila tužiocu, kao direktoru zdravstvene ustanove da se upozna sa razlozima za njegovo razrješenje, kako to nalaže Zakon o zdravstvenoj zaštiti, niti pružila dokaz o vjerodostojnosti i konkretizovala razloge navedene u zapisniku o internoj kontroli.
Vrhovni sud navodi i da je odredbom čl. 76 st. 2 Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da prije donošenja odluka o razrješenju direktora iz stava 1 tač. 2 do 7 ovog člana, direktoru zdravstene ustanove se mora omogućiti da se izjasni o razlozima za razrješenje, u roku ne dužem od 30 dana.
- I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi, kada su odlučili na izloženi način. Кako tužiocu, prije donošenja pobijanog rješenja nije omogućeno izjašnjenje na razloge za njegovo razrješenje sa funkcije direktora tuženog prije isteka mandata saglasno odredbi čl.76 st.2 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, što je na nesumnjiv način utvrđeno u toku postupka pred nižestepenim sudovima, ispunjeni su uslovi za poništaj pobijane odluke o razrješenju tužioca, kao direktora tužene, kao nezakonite – piše u presudi Vrhovnog suda.
Preporučeno
Vrhovni sud navodi i da su bespredmetni i paušalni navodi revizije da je tužiocu omogućeno izjašnjenje prije donošenja rješenja o razrješenju sa funkcije direktora prije isteka mandata i da je pravilno primijenjena odredba čl.76 st.1 tač. 5 i st. 2 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, jer Zaštitnik nije pružila dokaz da je dr Mandiću omogućeno izjašnjenje na razloge za razrješenje, te da je u Zapisniku samo uopšteno konstatovano postojanje navodnih nepravilnosti u radu direktora na koje tužiocu nije bilo omogućeno izjašnjenje u skladu sa citiranim propisom, kako logično zaključuju nižestepeni sudovi.
