Predsjednik Udruženja psihologa Crne Gore Radiša Šćekić poručio je u intervjuu za Pobjedu da je potreban jasan normativni okvir, strategija i učešće svih relevantnih faktora kada je briga o mentalnom zdravlju i njegovom očuvanju u pitanju.

Šćekić je napomenuo da se psihologa sjetimo tek kada životne situacije dobiju neželjene epiloge, dodavši da ova djelatnost nije adekvatno zakonski definisana i regulisana u našem društvu.

To, kako je naveo, pokazuje da kao društvo ne vrednujemo adekvatno značaj prevencije i brige o mentalnom zdravlju.

“Uloga i značaj psihologa i uopšte psihološke djelatnosti još nije, nažalost, dovoljno prepoznata u društvu a i od samog društva. Nešto što sistemski nije prepoznato još manje će biti prisutno u narodu. Povremeno, kada dođe do očiglednog nasilja, aktuelizuje se i značaj psihologa. Možemo reći po svršenom činu”, kaže Šćekić za Pobjedu.

On podsjeća da oblast psihološke djelatnosti u Crnoj Gori još čeka na red da bude normativno uobličena i definisana; kako sama struka, tako i prateće strategije razvoja a time i ključni odgovori na izazove koji utiču na mentalno zdravlje nacije. Pritom, smatra on, ne smije da nas obeshrabre i dalje prisutna zastarjela shvatanja i etiketiranja osoba koje zatraže pomoć psihologa jer je naročito danas ta vrsta potrebe za psihološkom podrškom izražena u društvu.

“Briga o mentalnom zdravlju i njegovom očuvanju ne može bez prevencije, bez jasnih platformi, strategije, programa i učešća svih relevantnih faktora. A potreba je uvijek prisutna i samo se povećava. Sve je više ovisnika, mladih naročito, koji pate zbog raznih lakših ili težih psihičkih poremećaja”, ističe sagovornik.

Šćekić primjećuje da se prepoznaje uvećana sklonost ka agresivnom ponašanju, depresiji, tu je i strah od gubitka posla, izloženost mobingu, no i pored toga što su psiholozi i psihološkinje prisutni u svim sferama društva, zdravstvu, prosvjeti, radu, socijali, vojsci… ipak su po strani.

“Mi smo kao siročići, niko nas ne smatra svojim, bez obzira na značaj”, opisuje Šćekić trenutnu poziciju psihološke djelatnosti u Crnoj Gori.

Tokom 2016. godine Udruženje psihologa Crne Gore pripremilo je prvi nacrt zakona o psihološkoj djelatnosti.

Namjera je bila, pojašnjava sagovornik, da to bude okosnica teksta koji će uvesti red u struci, a ujedno doprinijeti da se stvari sistemski postave. U krajnjem da i drušvo i građani imaju koristi.

“Međutim, niko se nije oglasio nadležnim. Onda je Vlada prepoznala potebu i u okviru Ministarstva rada i socijalnog staranja je odlučeno da bude formirana komisija koja će pripremiti zakon. Ipak, prema posljednjim informacijama, nismo na programu ni za ovu godinu”, kaže sagovornik.

On napominje da bez tog startnog dokumenta – koji su davno usvojile, a neke od zemalja regiona već prilično i unaprijedile – nema ni napretka u pružanju usluga podrške onima kojima je potrebna.

“Imate situaciju u kojoj nije definisano ko se sve može baviti psihološkom djelatnošću, na koji način. Ne ulazim u to koliko neko, bez obzira na fomalno obrazovanje, može ili ne može da pomogne, ali se mora vrednovati i znati što su studije psihologije i ko su profesionalci u ovoj oblasti”, kaže Šćekić.

 

Šćekić podsjeća da rad u ovoj oblasti podrazumijeva ne samo završavanje fakulteta psiholoških nauka, što je osnova, već i stalnu edukaciju i obuku, naročito ako se želi afirmisati u poslu.

“Recimo za rad jednog psihoterapeuta potrebni su želja, kapacitet, sposobnost, velika ulaganja lična i finansijska da bi se stiglo do određenog nivoa. Onda slijedi dugotrajno usavršavanje, supervizije, preispitivanja… Imamo dovoljno mladog kadra, ali se potreba njihove dalje obuke i usavršavanja ne prepoznaje kao neophodnost za razvoj nauke i odgovor na potrebe društva”, ističe sagovornik.

Prema njegovim riječima odugovlačenje donošenja zakona koji bi definisao ovu značajnu oblast nikome ne ide naruku.

“Briga za mentalno dravlje, podsjetiću, nije samo zadatak psihologije, već svih društvenih faktora”, zaključuje Šćekić.