Piromanija, kaže on, predstavlja poremećaj kontrole impulsa, tokom kog osoba ima ponavljajuću potrebu da podmeće požare, ne zbog materijalne koristi, osvete ili zločina, već najčešće radi nekog unutrašnjeg psihološkog zadovoljstva

– Kod takvih poremećaja svijest je očuvana, svijest je u redu, ali je problem u kontroli impulsa. Ako govorimo o simptomima koje prate tu diskontrolu impulsa prvi čin koji se javlja je neopisiva želja da se podmetne požar, zatim uzbuđenje jedne vrste prilikom samog podmetanja požara, zatim jedno olakšanje, a kod nekih ljudi može da se javi osjećaj krivice povodom toga, ali nije nužno – rekao je Ćorić.

Kaže da za mnoge psihijatrijske poremećaje registar ne postoji, pa tako ni za piromaniju. Riječ je o rijetkom poremećaju i veoma mali broj ljudi se, kaže, javi sa njim.

Kaže da se nikad nije sreo sa takvim slučajem, i dodaje da nema specijalnih metoda liječenja kad je piromanija u pitanju, jer ne postoji jasna medikacija, niti terapija u tom smislu.

– Iskreno još nijesam imao ovakav slučaj, radim u specijalnoj psihijatrijskoj ustanovi i nijesmo se dosad sreli sa specifično slučajem piromanije. Mislim da je mali procenat ljudi koji se u Crnoj Gori susreo sa takvim problemom – istakao je Ćorić.

Podsjeća da je piromanija opisana kao pojava koja nastaje najčešće kod afektivnih poremećaja, ili nekih poremećaja ličnosti i u tom slučaju se pristupa liječenju u smislu farmakoterapije i psihoterapije.

Poručuje da piromani nijesu osobe koje su lišene odgovornosti u slučaju činjenja djela, smatraju se uračunljivim za učinjeno djelo.

– Jasno vam je da piromani neće učiniti to naočigled svih, nego će voditi računa o tome kad će i na koji način izvršiti paljenje vatre, a da to ne utiče u zakonskom smislu na njega, što znači da nijesu u potpunosti lišeni realiteta, ili van realiteta i oni svakako odgovaraju za svoja djela – naglasio je Ćorić.

Karakteriše ih, dodaje on, fascinacija vatrom, dimom, upaljačima, to su sitne stvari na koje je važno blagovremeno obratiti pažnju.

– Slučajna, ili eksperimentalna paljenja sitnih stvari, sve to može da bude jedan od znakova, ili simptoma ljudi koje privlači vatra. Češće se javlja kod osoba mlađih od 18 godina, dosta češća je u muškoj populaciji, nego ženskoj i smatra se da od svih registrovanih slučajeva svega petnaestak posto pripada ženskoj populaciji – rekao je Ćorić.

Smatra da je edukacija, najviše o sigurnosti u školama i zajednici, najbolja prevencija.

– Promovisanje zdravih načina života, ili nošenje sa stresom, rad sa takozvanim rizičnim grupama, ili potencijalno rizičnim grupama iz nestabilnih porodica, ili potencijalno sa istorijom nasilja i slično. Važno je ograničavanje pristupa zapaljivim materijama osobama mlađim od 18 godina, naročito osobama koje već imaju neku istoriju vezanu za piromanske incidente – rekao je Ćorić.

Ističe da je nekad dovoljan samo razgovor da bi se potencijalni piroman odvratio od svog nauma.

– Nije svaki nagon realizovan vatrom, što je dobro, jer iako imamo ljude koji imaju takvu potrebu ne dešava se da se uvijek realizije. Značajno je da se ne može sve povezati sa piromanijom i piromanskim poremećajem, ili poremećajem kontrole impulsa, jer imamo one situacije kada se to nekad radi iz koristi. Nažalost, danas imamo podatke dostupne javnosti koji pokazuju da nekakve represivne mjere u Španiji su pokazale smanjenje broja požara za nekih 70 posto u odnosu na ranije godine, kad su uveli zabranu gradnje na opožarenom tlu u periodu od 30 godina. Nije svako izazivanje požara piromansko i ne možemo ga tako okarakterisati, postoje neke druge stvari koje su vezane za koristoljublje ili kriminalno podmetanje – zaključio je Ćorić.