Video
Cijenu iluzije da se jednoj braći može pomoći pucanjem na drugu braću – još uvijek plaćamo svi, sem onih koji su te puške stavili ljudima u ruke, poručuje grupa crnogorskih intelektualaca dan uoči 26. godišnjice od napada na Dubrovnik. U otvorenom pismu koje potpisuju Žarko Rakčević, Rifat Rastoder, Džemal Perović , Sead Sadiković, Balša Brković, Branislav Radulović, Veseljko Koprivica, Aleksandar Saša Zeković, Ljiljana Raičević i Boris Raonić, navodi se da se u Crnoj Gori uglavnom ćuti o svemu što ima veze sa dubrovačkim ratištem, razarenjem tog grada, stradanjem njegovih žitelja, pljačkom kako javne tako i privatne imovine. Ćuti se, kako dodaju, i o uzaludno položenim životima građana Crne Gore koji su se u ratnom pohodu na Dubrovnik našli zahvaljujući tadašnjoj vladajućoj politici i manipulacijama političke elite.
Preporučeno
Njihovo pismo prenosimo u cjelosti:
Prije 26 godina izvršen je najžešći napad na Dubrovnik, drevni grad i biser hrvatske, mediteranske i svjetske kulturne baštine.
U susjednoj Hrvatskoj 6. decembar se obilježava kao Dan dubrovačkih branitelja. U Crnoj Gori se uglavnom ćuti o svemu što ima veze sa dubrovačkim ratištem, razarenjem tog grada, stradanjem njegovih žitelja, pljačkom kako javne tako i privatne imovine. Ćuti se i o uzaludno položenim životima građana Crne Gore koji su se u ratnom pohodu na Dubrovnik našli zahvaljujući tadašnjoj vladajućoj politici i manipulacijama političke elite.
Prije 26 godina zagrmjele su po dubrovačkim zidinama crnogorske puške iz “noći bratske krvomutnje”. Cijenu iluzije da se jednoj braći može pomoći pucanjem na drugu braću – još uvijek plaćamo svi, sem onih koji su te puške stavili ljudima u ruke.
Naše oglašavanje predstavlja ne samo podsjećanje i njegovanje kolektivnog pamćenja na mučno vrijeme patnji i zločina već je i u funkciji reafirmisanja suočavanja s prošlošću. Taj proces doživljavamo ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva.
Registrujemo prilično opadanje interesovanja javnosti za tematiku i sadržaje suočavanja s prošlošću iako je proces tek djelimično zaživio u Crnoj Gori. Uzrok tome je, opet, aktuelno ignorisanje i manipulacija političke elite prema intelektualnim, kulturnim, akademskim i aktivističkim grupama naročito kroz širenje klijentelizma, pragmatizma i ideje da je (isključivo) budućnost važna.
Koliko taj proces može biti koristan potvrđuje ugrožena unutrašnja kohezija i integracijacioni procesi crnogorskog društva. A realizovani su samo određeni elementi i sadržaji suočavanja s prošlošću i to oni koji uključuju reparacije (individualni zahtjevi i procesi još uvjek traju iako je proteklo 26 godina), nekoliko pravosnažno osuđenih lica (zbog njihovog postupanja u svojevrsnom logoru, na teritoriji Crne Gore, za disciplinovanje Dubrovčana), kao i simbolički čin žaljenja (ne i jasnog izvinjenja). Realizovano je zapravo samo ono što je dozvoljeno, odnosno, odigrala se i još uvjek se odigrava, strogo “kontrolisana” i “dozirana” pravda.
Aktuelni pristup suočavanju s prošlošću koji podrazumijeva stidljivo, skromno i nejasno priznavanje ratno-huškačko-profiterske politike, nepravdi i zločina u stvari relativizuje činjenice iz prošlosti, učvršćuje odustvo odgovornosti jačajući kolektivnu amneziju i strategiju da je najbolja opcija da sve poklonimo zaboravu i prepustimo se čarima partijske države, privatizacije i dočekivanju strateških investitora.
U Crnoj Gori slobodno društvo se neće uspostaviti niti će istinski zaživjeti demokratija i posebno tolerancija, dok se ne osnaži unutrašnji dijalog o prošlosti a aktuelne i buduće generacije ne budu zvanično učene o crnogorskim pohodima prema susjedima i prema sopstvenoj različitosti. Ponešto što je sada prisutno u javnom diskursu, uključujući i udžbeničku politiku, je krajnje površno, stidljivo a aktuelne prilike, u politici i društvu, govore da je to bez dugoročnog efekta i stvarne izgradnje mira, poštovanja i zajedništva.
Stasavaju nove generacije. “Svi smo u opsadi ovih crnih dana”, kao i prije 26 godina. I zbog tih novih generacija moramo reafirmisati suočavanje sa prošlošću i samo tako, uz činjenice i prepoznavanje odgovornosti tadašnje političke elite, utkati istinu o nepravdama i zločinima počinjenim u naše ime u našu kolektivnu svijest. Samo je tako moguće do kraja spoznati i prevladati, zbog budućeg mudrijeg ponašanja, crnogorsku destrukciju i traume koje su u tom vremenu naizraženije bile kroz ratni pohod na Dubrovnik, deportaciju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i progone neistomišljenika nanjihovom unutrašnjem, političkom i etničkom “ratištu”, gdje dominira slučaj “Bukovica”. Drugačije nećemo imati pravo da ustanemo kada se ponovo patriotizam počne izražavati mržnjom.
Žarko Rakčević
Rifat Rastoder
Džemal Perović
Sead Sadiković
Balša Brković
Branislav Radulović
Veseljko Koprivica
Aleksandar Saša Zeković
Ljiljana Raičević
Boris Raonić
