Video
Ovu priču vam prenosimo u cjelosti:
“Ćaskajući danima s njom, shvatamo da je ona to čudo neviđeno, ljepota poroka, koja stalno izaziva đavola, ali bez svoje volje. Kako ne bi kad prolazeći, onako kršna i ponosna, pravi promaju, zavrće mozgove, cijepa asfalt, kamen, a štiklice, za divno čudo, opstojavaju i ostavljaju dubok trag težine (fizičke i intelektualne) svoje vlasnice.
Jul 1988:
Crnogorci i ostali Jugosloveni, zatim žitelji Italije i Monaka, ovih godina raspravljaju jedno važno, sudbinsko pitanje – da li je Vasilisa super-woman ili super-slikarka! Ona, pak, kaže da su ti koji se bave polemikama o njenom liku i djelu super-miševi! Muškarci joj se, inače, likovno ne sviđaju. Smatra da je ljepši konj (ili miš?) u trku!
Milion puta smo čuli da se lijepoj ženi sve prašta!
Ali, u slučaju crnogorske slikarke Vasilise Radojević, koja živi i stvara u Rimu, ta rečenica mogla bi se upotrijebiti jedino inverzivno.
Lijepoj ženi se ništa ne prašta: ni uspjeh, ni pad, ni osmijeh, ni jauk!
Ona to najbolje zna.
Zato bismo Vasilisu, zbog toga i sredine u kojoj je stasala i kojom se (uprkos svemu) ponosi svijetom, ističući da je Montenegrina, svuda od Rima do Pariza i Njujorka, mogli smjestiti u filmove Živka Nikolića!
Naime, ćaskajući danima s njom, shvatamo da je ona to čudo neviđeno, ljepota poroka, koja stalno izaziva đavola, ali bez svoje volje.
Ona je i beštija!
Čega god se takne, napravi ga najbolje: crtež, sliku, scenu, kostim i zapljusnu je priznanja, nagrade.
A tjera samo po svome.
Fakultet primijenjenih umjetnosti u Beogradu je upisala sa šesnaest godina i završila sa svim desetkama, a svađala se sa profesorima.
Specijalizirala je u Rimu na Academia di Belle Arti i ostala, jer je Rim odmah prihvatio, tu nije samo ljepota poroka već i umjetnik, koji mirnije stvara nego u Crnoj Gori i koga ne posmatraju samo kao praznoglavu ljepoticu i ne sputavaju je kao njena sredina, ona kamena, zgrčena.
Ipak, ovoga ljeta, umjesto u Monaku, Vasilisa pravi izložbu na Budvanskoj rivijeri, u Petrovcu, u “Crvenoj komuni”, i to zato što je dugo nije bilo u Crnoj Gori, u Jugoslaviji, a Monako može malo da sačeka.
Takva je Vasilisa.
Dolazio je narod u Petrovac da vidi njene slike, nju, ono na njoj, sve od ruža do cipela.
Znala je da će biti tako i da će padati razni komentari, ponajmanje za njen dugogodišnji rimski rad.
Dolazio je narod, k’o na miting i komentarisao:
“Pošto li su joj ramovi?”,
“Viđi, ovđe je samu sebe kopirala i loši su joj nazivi slika!”,
“Bolje bi joj bilo da se slika za novine, no što se maša boja”.
“Još se drži, nije propala!”,
“Dobro je što ima kičicu u ruci, đe će ovaka ljepota kuvat!”
Ovako se nešto Vasilisi ne bi događalo u Monaku, a ovdje bi joj svaki Crnogorac rado njega … a za brak su one brkate, što dolaze mužu u krevet na zvižduk i spremaju objed bio on tu il’ ne bio!
Ko te pita ovdje za Vasilisin rad?
Njoj je to jasno, ona je u svojoj sredini “avetinja” i “poluđela”, jer se na sve to smješka, jer mora nakon dvije neprebolne životne tragedije, urlika i sivih perioda, ponovo da čuva sebe za svoje slikarstvo, koje život znači.
Ne osvrće se, počinje polako da unosi u sebe i djela, življe boje, radi po prvi put akrilik.
Nanizala je uspjehe u Rimu, ali tek joj predstoje visine i svijet.
Snage, tvrdoglavosti, samopouzdanja, upornosti ima napretek, a i prgava je, borbena.
To Rim, u koji je otišla linijom većeg otpora, umije da cijeni, pogotovo lijepu ženu, koja je uz to i talentovana i ima mozak.
Najbolji inostrani slikar u Italiji
U njenoj sredini je sve to zlo, uspješni nisu poželjni, treba im napakostiti. U Titogradu su joj bušili gume na “alfi” umjesto da budu srećni kad im iz svijeta dođe.
Kao da je Vasilisa razmažena goropad, bezdušna, a ona ostavlja bundu u Italiji, šetajući u kaputiću kroz Titograd i Nikšić, jer zna da ima i onih bez hljeba.
Sve to nju dotiče i prenosi na slike na jedan indirektan način, svojim košmarima između sjaja i bijede, Rima i Titograda, smijeha i krika, gušenja i pucanja.
Ona lijepa žena, one lijepe žene zarobljene na njenim platnima, često je ona sama, pritisnuta.
U kandžama čudovišnih životinja, prigušenih tonova.
Ona ima kao spas svoju fantaziju i vizije, ali sa podlogom realnosti, iako ponekad djeluje nadrealno i ona i njene slike, nekad nerazumno.
Ali, Vasilisa nema namjeru da se mijenja, da upada u komercijalu, taman posla!
Značajno je to što joj u Italiji više kolekcionari kupuju slike nego narod, to je dobar znak, da ne mijenja put.
Ko bi je sad povezao sa onom Vasilisom, koja se kao starleta smješka sa naslovnih strana, praćaka po crnogorskom moru, šeta miniće, a vodi svoju galeriju u najotmenijoj četvrti Rima?
Šta fali?
Ona može istovremeno da dobije “Pajperovu” nagradu, kao najbolji inostrani slikar u Italiji i da se fotografiše u kostimu na krovu hotela “Rivijera” u Petrovcu!
U fotografisanju ona ne vidi ništa loše, narodu se mora prirediti šou da bi došao da vidi ono što vrijedi – slike, crteže.
Vasilisa može tako da se ponaša, jer zna koliko vrijedi i zna da ima alibi kvalitetnog i uspješnog umjetnika.
Njen profesor Alesandro Troti, sa rimske Academia di Belle Arti, priznao joj je da je bolji crtač od njega.
Šta više čovjek da poželi?
To priznanje nije imalo veze sa Vasilisinom ljepotom i onom stvari, kako će zlobnici pomisliti, i opet se vraćamo na početak da se lijepoj ženi ništa ne prašta.
O podršci da ne govorim, takvima je lako (je li?), takve mogu same sve da postignu.
Moraju.
Vasilisa se prisjeća da je jedino baka Petrica uvijek podržavala da istraje na svom slikarskom putu i da je razumjela zašto voli Dalija, De Kirikovu tišinu, Gojine crteže aždaja iz gluvog doba i “Sahranu grofa od Orgaza” El Greka.
Ovo je nije nikad ostavljalo ravnodušnom, svaki umjetnik je izazivao na neki svoj način.
Ne voli statično slikarstvo, ne voli slike koje ne izazivaju emocije.
Kad slika muziku koju osjeti i vidi, ona pukne od zadovoljstva i to se mora vidjeti na slici!
Najgore joj je da poslije takvoj slici da naziv.
Zašto uopšte slikar mora da nadijeva imena svojim slikama? Zar nije bitan sadržaj i ono što on izaziva?
Davanje naziva slikama Vasilisi djeluje patetično, bljutavo. Po njoj, treba gledati i osjećati!
Teško se rastaje od svog djela.
Ponekad i plače, obilazi ih kod novih vlasnika.
Kad joj se djelo ošteti, duša je zaboli, ali je ne boli da ga uništi štiklom tokom stvaranja, ako ona njime nije zadovoljna, ako je osrednje!
Mnogi baš takva djela prodaju i naplaćuju ime. To Vasilisa ne može i neće. Radije će uraditi neki kostim i scenu, u Rimu ili Titogradu, nego da proda sliku.
Mile su joj novčane nagrade, a papirnate povelje sa državnim grbovima je ne interesuju, jer ih dobijaju ljudi koji ih ne zaslužuju, one nisu mjerilo!
U Jugoslaviji se one dobijaju po ključu, a u Italiji se kupuju.
Sva sreća da ona, kad ih je dobila u Rimu, nije imala banke u džepu.
Primjećujem da u tom njenom slikarstvu uopšte nema muškarca, ili? Ima ga, reći će, ali u obliku životinje! Muškarac joj se likovno ne sviđa, zar nije ljepši konj u trku?”.
Preporučeno
napisala: Vukica Mikača, obrada: Yugopapir (Duga, jul 1988.)
