Video
Kad se ulježe u avliju, kaže ona, oni su odmah desno sahranjeni, ima dva groba jedan do drugoga. Na groblju u Trešnjevu nalaze se dva neobilježena groba, desno od kapije. Uz samu ogradu. Jedino po čemu se vidi da su tu grobovi je to što su grobna mjesta oivičena kamenjem…
“Od tada svake zime, te noći u dva sata poslije ponoći, leti žena s krilima od plamena nad mjestom, na kome je bila kuća Petra Zvicera. Spaljena majka obilazi pepeo svoje spaljenje djece. To mjesto je postalo crnogorsko svetište. Nijedan Crnogorac ne prođe pokraj njega, da ne ostane pred njim, gologlav, po nekoliko minuta u molitvi…”
U krvavom piru srpske žandarmerije, predvođenom, u Katunskoj nahiji, ozloglašenim majorom Kecmanovićem, u noći između 25. i 26. aprila 1923. godine pobijena je porodica crnogorskog komite – borca za pravo, čast i slobodu Crne Gore Petra Zvicera.
Masakr
U dva sata iza ponoći na vrata porodičnog doma Zvicer pokucali su zlikovci navodno u potrazi za Petrom.
Petrovu babu Đurđu, staricu od osamdeset i više godina izveli su pred kuću, zavezali je za drvo, kažu trešnju, stavili joj mačku pod suknju i svezali suknju, a onda u kući pretukli i zaklali Petrovu majku Anđu, koja je imala 60 godina, ženu Zagorku (23), sa troje đece, Vidaka, brata Petrovog, starog 13 godina i sestru mu Planu, đevojku od dvadesetak godina…
Kada su završili krvavi pir kuću su zapalili… U narodnom sjećanju ostalo je da se pripovijeda da je iz kuće koju je osvajala vatra odjekivalo zapomaganje Zvicerske nejači, jer su neki od njih još bili živi… Petrova sestra Plana, pričaju Cuce, iako teško izranjavana, u posljednjim trzajima borbe za život uspjela je da se domogne prozora, otvori ga i iskoči ispred kuće, ali su je dočekali žandari. Izboli su je bajonetima i tijelo vratli u zapaljenu kuću… Cuce kažu da su im preci pričali da su ubice pred kućom Zvicera ostale do jutra, dok nijesu bili sigurni da niko živ nije ostao…
Petrova baba Đurđa, bez ikakve mogućnosti da pomogne porodici satima je slušala zapomaganje svojih najmilijih… Dok je mačka ostavljena u njenoj svezanoj suknji ranjavala njeno izmučeno tijelo…
Baba Đurđa te noći izgubila je pamet. Krvnici su je, kada su krenuli, odvezali i ostavili pred zgarištm koje je još dimilo.
Na cesti odmah iznad kuće pronašao je komšija… Izranjavana, razderane robe, zapomagala je i dozivala snahu Zagorku…
“To zlo jutro stric moj Radoje podranio je u mlin, da goni žito. Kad je izaša uz neku stranu na vrh tog osoja, vido je dim iz Zvicerske kuće i znao je da se zlo dogodilo. Odmah se vratio kući, otovario konja i pošo ka njima. Naša je babu na put, kod Velike grede. Nije ništa znala. Samo je ponavljala: „Zagorka je u Zagoru, došli ljudi, Zagorka je u Zagoru“… On je nju onda potkupio i ponio kući našoj i bila je jedno osam-deset dana kod nas… Onda joj je došla šćer i ponijela je kod sebe”, ispričala je za Pobjedu vremešna starica Olga Perović Krivokapić koja više od 50 godina živi na ognjištu Zvicera u Rokočima, pošto su to imanje, kako ona kaže davno, kupili njeni Krivokapići.
Olga nema poroda, pa je nekada imanje Zvicera đe je i kuća u kojoj se zlo dogodilo, a koje je poslije smrti njenog muža ostalo u njenom vlasništvu, prepisalam đeveričićima.
Nepravda je, kaže baba Olga, što se o stradanju Zvicera ćutalo. Imao je, sjeća se, Petar Zvicer i dva brata Đoka i Lazara koji su otišli u Ameriku i nikada se nijesu vratili. Ni oni ni njihov porod.
A na ognjište se nikad nije povratio ni Petrov brat Jagoš koji je te zlokobne aprilske noći smrt izbjegao, jer je bio u bolnici na Cetinju, đe je bio došao da ga vidi i njihov otac Tomaš. A što je bilo sa Tomašom niko nije znao da ispriča…
Baba Olga kaže da je „prvi dan“ prije zločina „vidio neko, ma ko to (bio), četvorica da su prošli s puškama od Rokočah i svrnuli su kod J. B. u ciglenu kuću tunake“.
“Četvoro je Zvicera izgorjelo. Tade su zborli da je umrlo ovoliko i onoliko… Malo je bila Petrova žena za njim i bili su joj zabranili da se kreće ikuđ, da joj Petar ne bi dolazio… A mora da je dolazio na zli put do kuće… Izgorela je žena Zagorka, majka Anđa, i brat Rajko i sestra Plana. Ova je jadna đevojka uspjela da izađe iz kuće, iskočila je bila preko nakoga prozora i oni su je dočekali i izboli i jopet ubacili u kuću… I bolje joj je tako što su je tunake ubili… Nije bilo đece. Bilo je ovako kako ti ja kažem”, sigurna je baba Olga.
Zapisi
Zločin u Cuckom selu Rokoči slabo je dokumentovan. Zvanična istraga nikada nije pokrenuta. Dvoje novina tada je izvijestilo o masakru familije Zvicer koje je počinila srpska žandarmerija. Ali kratko, u svega nekoliko rečenica. Ni oni ne pominju Petrovu đecu.
Ipak, ostalo je zapisano, a kako je prenio i istoričar Novak Adžić u feljtonu objavljenom u crnogorskim dnevnim novinama Publika, u aprilu 2002. godine, „Petar Zvicer – crnogorsko hrabro srce“, da je „bivši ministar u doba kralja Nikole i suverene Crne Gore i poslanik Crnogorske stranke u Skupštini Kraljevine SHS Savo Vuletić govorio o ovome čudovišnom zločinu 27. jula 1925. godine u Beogradu na zasijedanju Skupštine Kraljevine SHS. Tada je izrazio žestok protest zbog tog i drugih svirepih ubistava i drugih kriminalnih radnji i akata koji su se u to doba činjeli na teritoriji bivše Kraljevine Crne Gore“.
O stradanju Zvicera, kako je podsjetio Adžić u feljtonu, pisao je i Jovan Plamenac, 1925, ali i bivši ministar i poslanik u doba nezavisne Kraljevine Crne Gore i duhovni vođa Crnogorske stranke i njen poslanik u Skupštini Kraljevini SHS, dr Sekula Drljević koji je u knjizi „Balkanski sukobi 1905-1941“ opisao zločin u Rokočima.
Upravo u toj knjizi ostalo je zapisano narodno predanje o ženi koja „svake zime, te noći u dva sata poslije ponoći, leti s krilima od plamena… spaljena majka obilazi pepeo svoje spaljenje djece“…
“Kroz cijelo vrijeme tih zvjerstava, koja ne mogu nać sebi uzora čak ni u dugoj turskoj vladavini nad Balkanom, nije se našao ni jedan Srbijanac, koji bi osudio beogradsku vladu zbog njih. Nije se našao ni tzv. Srbin prečanin, koji bi to učnio. Ne samo to. Kad sam ja u svome govoru, koji sam držao u Beogradu u Narodnoj skupštini 16. februara 1926. godine, napao Vladu zbog zločina u Cucama, narodni zastupnici digli su zaglušnu viku. Ne protiv Vlade, nego protiv mene. U toj sramotnoj vici natjecali su se sa Srbijancima Srbi prečani. To vrijedi zapamtiti”, zapisao je Drljević.
Gdje su sahranjeni ostaci spaljene porodice Zvicer niko sa sigurnošću ne zna.
Baba Ogla tvrdi da su ukopani u dvije grobnice na groblju u Trešnjevu, u Cucama.
“Petrova familija je sahranjena u groblju na Trešnjevu… Kad se ulježe u avliju oni su odmah desno sahranjeni. Ima dva groba jedan do drugoga”, kaže baba Olga.
Na groblju u Trešnjevu postoje dva neobilježena groba, desno od kapije. Uz samu ogradu. Jedino po čemu se vidi da su tu grobovi je to što su grobna mjesta oivičena kamenjem… I ostali sagovornici Pobjede iz Cuca vjeruju da su tu sahranjeni Zviceri. Krijući, da se ne zna… Da ih i mrtve ne bi uznemiravala srpska žandarmerija i njihovi pomagači…
“Nije se Petar svetio nikom u selu. Nije mogao osvetiti one što su izgoreli… Što će on”, kaže baba Olga, koja je sigurna da su svi u selu znali ko je izdao đe je Petrova kuća i famelja…
Izdaja
A do Petrove kuće i danas je, osim ako ste putnik namjernik, teško doći. Sakrivena ispod puta, okružena šumarkom, prekrivena crvenim limenim krovom, zatvorena i „oivičena“ improvizovanom visokom metalnom ogradom, samuje, zajedno sa babom Olgom, čija je kuća nekoliko metara dalje… Crnogorska zabit… Prve kuće daleko kilometrima.
Mještanin Savo Simović, krepki starac od 84 godine, više puta je ponovio: „Znali su mnogi, a ćutali mnogi“…
Znali su, kaže on, ko je izdao Petra.
“Stariji je trebalo istinu da prenose, ali su sve krili… To je žalosno”, rekao je on naglasivši da je siguran da će istina izaći na vidjelo, zbog žrtve i sjeni Zvicera.
Ka selu Rokoči sa nama se sa Cetinja zaputio i Gojko Popović koji, takođe iz priča predaka, zna o tragediji Zvicera.
“Neko je ošpija đe je kuća komite Petra Zvicera i poveo Kecmanovića i njegove žandare na kuću. Vjerovatno je i on zna ko je špija. Mora je znati, ali se tu, u selu nije svetio… Tijema ljigama… Zulum bi se onda napravio u čitavom kraju”, kaže Popović.
Zla su, priča on, bila ta vremena. Pod okupacijom, pod tuđom čizmom, uz domaće špijune.
“Kakav će biti život kad te neko okupira bespravno. Uzme ti državu, pravo sve živo. Kakav će biti”, dodaje on.
Kakva je odmazda prijetila Crnogorcima za slučaj bilo kakvog otpora srpskoj okupacionoj vojsci, priča Popović, slikovito pokazuje i primjer Ćira Vukovića, brata komite Dušana Vukovića, koji je izabrao da se ubije kako bi od samoga sebe sačuvao Katunsku nahiju.
“Godine 1925. Aleksandar Karađorđević došao je da obiđe ujčevinu, Katunsku nahiju i on je trebalo da ga ubije. Sve je bilo isplanirano. Povjerio se majci što će učinjeti, na što mu ona reče: „Nemoj sine, no ubij sebe. Iskopaćeš Katunsku nahiju, neće ostaviti ni pilićnika što ga izgoret neće“… I on se ubio”, priča Popović.
Sagovornici Pobjede znaju iz priča svojih predaka, kako kažu, da se Petar jeste osvetio zulumćarima. Pouzdano se, ističu, zna da je ubio Kecmanovića, a na kraju je i sam, iste godine kad je pobijena njegova porodica, i sam stradao od zločinačke ruke. Imao je 27. godina. Stradao je zajedno sa grupom čuvenog crnogorskog junaka, kapetana crnogorske vojske i komitskog četovođe Sava Raspopovića koje su srpski žandarmi pod komandom kapetana Milana Kalabića likvidirali 28. decembra 1923. godine u Rubežima kod Nikšica.
Do danas je ostala fotografija masakriranih komita da svjedoči zlom vremenu koje je za nama, a Pobjedini sagovornici poručuju da se više ne smije kriti crnogorska istorija i „krvavi bijeli teror“. A korak ka istini, smatraju oni, jeste i da se konačno rasvijetle svi detalji stradanja Zvicera, da se kuća u kojoj su zvjerski ubijeni i zapaljeni preuredi u spomen dom, a njihove humke nađu i obilježe. Makar toliko, zavrijedila je njihova žrtva za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
Poniženja
Cetinjanin Dragan Roganović (75) kaže za Pobjedu da je i on od svojih čuo da su Zviceri sahranjeni na groblju u Trešnjevu.
“To su heroji i mučenici crnogorski. Kuća Zvicera trebalo bi da bude crnogorsko svetlište. Moj otac u tim zlim vremenima bio je dječak, poznavao je Petra Zvicera i pričao mi je o njemu”, navodi on.
Teror koji su trpjeli Crnogorci od srpske vojske, priča Roganović, bio je užasan.
“Stolovao je na Čevo zloglasni Stojan Popović, potpukovnik srbijanske policije. On je bio iz Srbije. Pričali su mi stari ljudi da je njegova žandarmerija tada, kada dođu, na primjer Zagarčani i doćeraju krmad na Čevo da prodaju, skidala im crnogorske kape i stave ih onom prasetu na glavu. Pa dođe kakav siromah sa brkovima, a Stojan Popović uzme kliješta iz džepa i čupa mu brke… Bio je uveo i šibiku – najveće poniženje za Crnogorce. Za kakav balvan vežu čojeku, noge i ruke, skinu mu gaće i dvojica ga šibikaju 25 puta, a broji se kao jedan udarac… Strašno poniženje je to bilo, a bogami i bolno… Ženama su mačke vezali pod suknju, pa biju mačku prisiljavajući ženu da oda muža, brata… Kuće su paljenje”, prenosi sjećanja svojih predaka Dragan Roganović.
Poručuje da Crna Gora ne smije da zaboravi žrtvu Zvicera, ali i ostalih komita i njihovih porodica.
“Ne smijemo da zaboravimo, nemamo pravo”, ističe on.
Zločini
Cetinjanin Gojko Popović, penzioner, priča za Pobjedu da su bila strašna nepočinstva srpske žandarmerije nakon okupacije.
“U selu Zovina zapalili su kuću Boška Radanova Popovića. Izgorjeli su Boškova famelja – žena trudna, sin i šćer… Vojska koja je došla nije znala koga je trebalo izgoret’, dok nijesu kazali naši špijuni”, priča on.
Popa Petra Mijanovića, dodaje Popović, otrovali su, nakon što se vrati sa „Podgoričke skupštine“, gdje je bio delegat.
“Usuli su mu otrov u piće. Ko je god je glasao protiv ujedinjenja nekoga su otrovali, nekoga prebili, tako su radila ta „poštena braća“, prenosi ono što su mu zborili savremenici tog doba.
„Iskopali“ su čitave porodice, dodaje on i ističe da je najzloglasniji zločinac u bijelom teroru bio Stojan Popović, koji je došao iz Srbije.
Petrova osveta
Cetinjain Ljubo Perišić, rođen 1927, čiji su otac i đed bili zelenaši, priča da su mu prenijeli da je Petar Zvicer osvetio porodicu.
“Devet žandara je Petar ubio… Kako je koga uvatio tako ih je zaklao. Kecmanovića je u Grab zaklao. Nije ga iz pištolja ubio, nego ga zakla nožem ka jare… I ostavio na sred ulice”, priča ovaj vremešni starac.
Gradinjani su, kaže on, tada, tijelo bacili u jamu, da ga ne bi tu zatekla milicija, jer bi se onda „napravio teror, pobili bi narod“.
“Pošto su Kecmanovića nakon što je ubijen tražili neko vrijeme i nijesu ga mogli nać’, angažovali su onda i doktora iz Nikšića da siđe u jamu, jer im je neko rekao da je leš možda u njoj. On je sišao i rekao da tu nema ništa do kosti od životinja. Ni kosti, ni dlake bez od životinje. A cijela glava Kecmanovićeva bila je tu. Doktor je spasio Cuce odmazde”, kaže Perišić.
Priča da je porodicu Petra Zvicera pobilo 12 žandara, predvođenih Kecmanovićem.
Preporučeno
“Tražili su Petra Srbi, a pomogali im bogami i Crnogorci… Njih je bilo 12. Iz stanice sa Grahova šest žandara i iz Čeva šest. Petar je svojom rukom zakla devet, jednog po jednog koje je mogo nać’. Nijesu mu mogli uteć’… Nije ih htio ni ubit ka ljude što ubijaju, no ih je zakla nožem ka jarad”, naglašava on.
