Na današnji dan prije 43 godine u Beogradu je umro jedini jugoslovenski nobelavac Ivo Andrić, a u Sokobanji, čiji je vjerni posjetilac bio godinama, još se sa ushićenjem prepričavaju njegovi dolasci, šetnje i druženja sa mještanima.

Najčuveniji apartman u Sokobanji i dalje je apartman 144 na drugom spratu hotela “Moravica” u kome je Andrić odsijedao i koji su Sokobanjci pretvorili u spomen sobu sa policama, sofama, foteljama, knjigama, priborom za jelo i drugim stvarima koje je koristio.

Od kako je 2011. godine otvoren za posjetioce, apartman 144 godišnje posjeti oko 50.000 turista, a vrlo rado ovdje svrate i oni malobrojni radnici hotela koji su imali priliku da provedu neko vrijeme sa Andrićem, piše B92.

Rođena Nišlijka, a već decenijama žiteljka Sokobanje Slađana Antanasković (64) rekla je za agenciju Beta da se i te kako dobro sjeća vremena kada je u frizerskom salonu u “Moravici” radila kao frizerka i imala priliku da šiša poznatog pisca, ali bude i u društvu sa njim i bude gost na ručku koji je priredio za svoje prijatelje.

“Kada je prvi put došao da se šiša, čika Ivo, kako sam ga zvala, rekao mi je da ne brinem. Rekao je da on zna da ja nisam muški već ženski frizer, ali da idem samo po ‘fazonu’ i da neću da pogriješim. Kada sam ga ošišala i osušila kosu ispod haube obratio mi se sa ‘drago moje dijete’ i kazao mi da ću biti dobar frizer”, izjavila je ona i dodala da je u to vrijeme imala tek nešto više od dvadeset godina.

Prema njenim riječima, Andrić je bio izuzetno dobar, plememenit i “narodski” čovjek.

“Sa svima je stao da popriča – i sa seljakom i sa prodavcem na pijaci i sa doktorima i sa radnicima. Nikada nije prošao pored nas zaposlenih u hotelu da nas ne zapita kako smo i šta radimo”, kazala je Antanasković.

Andrić je, dodala je, prilikom jednog od boravaka u “Moravici” organizovao ručak za svoje prijatelje novinare, slikare, ljekare, i na taj ručak je i nju pozvao. On je sjedjeo u čelo stola, a ona odmah pored njega.

“Prije nego što sam otišla na ručak tetka mi je pokazala kako se koristi pribor za jelo i kako se ponaša za stolom, ali sam i pored toga imala veliku tremu i nisam se usuđivala da se bilo čime poslužim. Čika Ivo je to primijetio i sam mi je sipao hranu u tanjir, a uz to je dodao da nema čega da se stidim”, rekla je Antanasković.

Prema njenim riječima, Andrić je izuzetno volio kulinarske specijalitete iz sokobanjskog kraja koje je za njega pripremala isključivo kuvarica Lenka. Volio je prvenstveno ovčije kisjelo mlijeko, pitu od sukanih kora sa ovčijim sirom i jagnjeću sarmicu.

“Svakoga jutra je Slobodan Krstić, koji je u to vrijeme radio kao konobar, motorom odlazio u selo Jezero po ovčije kisjelo mlijeko. Žena iz tog sela pripremala ga je samo za Andrića u zemljanim posudama. Pisac nije mogao da zamisli ni jedan obrok bez kisjelog mleka”, izjavila je Antanasković.

Ona je kazala da je Andrić obožavao da šeta ispred hotela, centrom banje, Ozrenom i drugim okolnim planinama. Na terasi hotela imao je svoj sto na kome je u vazi uvijek bilo poljsko cvijeće i nikada nije dozvolio da to budu ruže iz hotelskog ružičnjaka.

“Umio je da nam kaže da ne zna šta je to čudesno u Sokobanji, ali kada izađe na terasu sa tim fantastičnim pogledom ima osjećaj kao da ga miluju vjetrovi i može da diše punim plućima”, istakla je Antanasković.

Andrić je u Sokobanji boravio najprije za vrijeme Drugog svjetskog rata, a poslije rata, 11 godina uzastopno. Prestao je da dolazi nakon smrti supruge Milice Babić, jer je, kako se vjeruje, počeo da izbjegava ona mjesta koja je posjećivao sa ženom koju je neizmjerno volio i koja su ga na nju podsjećala.