Dijete ne smije imati gori standard od roditelja

Prilikom određivanja visine alimentacije sud se vodi time da potrebe djeteta budu zadovoljene jer je interes djece uvijek na prvom mjestu, a tek onda se sagledava kakve su mogućnosti one osobe koja ima obavezu da daje izdržavanje, kazao je u razgovoru za Pobjedu sudija u Osnovnom sudu u Podgorici Mladen Grdinić.

Određivanje alimentacije opsežan je i komplikovan proces, a prilikom razvoda, priča on, najviše pate djeca. Napominje da je u takvim situacijama dužnost sudije da se vodi principom da djetetu obezbijedi životni standard “najmanje onakav kakav ima onaj koji je dužan da daje izdržavanje”.

“Dijete ne smije imati gori životni standard od toga. Obaveza roditelja je da izdržava svoje dijete i u onim idealnim uslovima kada normalno funkcioniše porodica. U situacijama kada porodica postane nefunkcionalna na bilo koji način, ta obaveza se mora utvrđivati kroz postupke koji se vode kod određenih organa. Ako postupak razvoda nije pokrenut, o tome računa vode centri za socijalni rad, a sud se umiješa kada se to pitanje pokrene u slučaju razvoda braka, ali i nezavisno od toga, mada su to ekstremno rijetke situacije”, pojašnjava Grdinić.

Čak i u situacijama kada roditelji dobro komuniciraju i naprave dogovor, sud po službenoj dužnosti mora da bude siguran da je dijete na prvom mjestu.

“Ponekad se desi da zanemarimo dogovor koji roditelji naprave ako smatramo da on nije najbolji za dijete. To je naša obaveza. Desi se da nekad roditelji ne naprave najbolju procjenu, ali smo tu mi da to ispravimo”, kazao je Grdinić.

Nažalost, češće su one situacije u kojima među roditeljima postoje nesuglasice i kada ne žele da čuju drugu stranu.

“Meni se nije desila situacija u kojoj roditelj potpuno izbjegava da plati alimentaciju, ali se dešavalo da moramo da im objasnimo i da ih edukujemo da je važno da imaju razumijevanja i da moraju poštovati odluku suda zbog svog djeteta, za njegovo dobro”, pojašnjava Grdinić.

On navodi da se roditelji plaše da daju novac jer smatraju da on ide drugom roditelju, a ne djetetu.

“Oni najčešće zbog toga žele da taj iznos bude što manji, da tom drugom ne bi učinili zadovoljstvo. Tu su odnosi ionako narušeni i nekad ne shvataju da taj novac nije namijenjen i nije određen za drugog roditelja nego samo za dijete”, ističe Grdinić.

Kako je naveo, sudije poštuju i mišljenje djeteta, a ono je od krucijalnog značaja kada se donosi odluka kod koga će da živi.

“Djeca uglavnom ne traže ništa, niti imaju neke nerealne zahtjeve niti smo mi tu da te zahtjeve ispunjavamo. Oni samo odrede kod koga žele da žive. Svaki takav predmet je težak i tu sudije obraćaju posebnu pažnju, jer je najteže
djetetu koje uglavnom pati zbog razvoda roditelja”, naglašava Grdinić.

Govoreći o kriterijumima kojima se sudije vode kada određuju visinu alimentacije, Grdinić je rekao da bez obzira na sve druge okolnosti Zakon i Konvencija o pravima djeteta nalažu da dijete bude u prvom planu.

“Kod određivanja visine alimentacije vodimo računa o školovanju djeteta, uzimamo u obzir njegove godine, zdravstveno stanje, da li ide u vrtić ili u školu, koliko mu novca treba za garderobu i knjige… Svaki uzrast je različit i sve to sagledavamo da bismo došli do najboljeg rješenja. Sa druge strane, imamo i obavezu lica koje daje izdržavanje i mora se i tu voditi računa o njegovim mogućnostima”, pojasnio je.

On je kazao da sagledavaju i mogućnosti onog roditelja koji ne živi sa djetetom i utvrđuje da li je osoba zdravstveno sposobna, kao i da li je u mogućnosti da nađe još neki posao uz onaj koji obavlja.

“Sud od centra za socijalni rad traži da prikupi sve informacije kako bismo donijeli najispravniju odluku. Ja idem i korak dalje pa po službenoj dužnosti pribavim podatke o visini zarade te osobe, kao i o nekretninama koje eventualno posjeduje. Sagledavamo i da li osoba ima neka druga neredovna primanja i da li ima pomoć od nekoga. Vodi se računa o tome da kada je dijete povjereno jednom roditelju, da se cijeni i rad, briga i pažnja koju on ulaže u njegovo vaspitanje. Tako sklapamo sliku životnih okolnosti u kojima to dijete živi”, pojasnio je Grdinić.

Zakon je, kaže, jasan, minimum koji roditelj mora isplatiti djetetu je oko 65 eura, u slučaju kada je nezaposlen i kada nema nikakvu imo vinu.

“Maksimum nije definisan zakonom, što znači da sumu odredimo kada uzmemo u obzir sve navedene okolnosti”, kazao je Grdinić.

Presuda je izvršna i roditelj mora da plati iznos koji odredi sud, u suprotnom se pokreće krivična odgovornost.

“Alimentacija se određuje u novčanom iznosu i to na mjesečnom nivou, u fiksnom iznosu. Određen je i rok kada iznos treba da se isplati i način na koji će se isplatiti”, naveo je Grdinić.

Visina izdržavanja može se promijeniti, ako jedna od strana pokrene postupak izmjene izdržavanja, ako su se okolnosti promijenile. Tada sud utvrđuje koje su se okolnosti promijenile.

Ovlašćenja suda su u ovakvim situacijama, priča Grdinić, prilično široka.

“Radimo sa centrom za socijalni rad koji utvrđuje u kakvim uslovima dijete živi, rade se intervjui sa oba roditelja i sa djecom, utvrđuje se kakva je komunikacija među njima i šta dijete proživljava i eventualno trpi”, naveo je Grdinić.

Da je to vrlo složen proces u kome je najteže djetetu, smatra i advokat Ranko Radonjić, koji je za Pobjedu kazao da su roditelji dužni da izdržavaju svoju djecu, i to ne samo do njihovog punoljetstva, već i kasnije, dok god se dijete školuje, a najkasnije do navršene 26. godine života.

“U slučaju kada jedan od roditelja, sa kojim dijete ne živi, odnosno kojem nije povjereno, ne izvršava redovno svoje obaveze u pogledu plaćanja izdržavanja alimentacije koja mu je utvrđena, rizikuje da sebe izloži prije svega krivičnom gonjenju, s obzirom na to da naš Krivični zakonik kao krivično djelo prepoznaje nedavanje izdržavanja, koje čini onaj ,,ko ne daje izdržavanje za lice koje je po zakonu dužan da izdržava, a ta dužnost je utvrđena izvršnom sudskom odlukom ili izvršnim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u iznosu i na način kako je to odlukom, odnosno poravnanjem utvrđeno”. Za navedeno krivično djelo je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine”, objašnjava Radonjić.

Kako je naveo, protiv roditelja koji ne daje redovno izdržavanje može se pokrenuti izvršni postupak u kojem se može prinudnim putem, preko javnog izvršitelja, sprovesti postupak prinudne naplate dospjelog iznosa.

“Prilikom određivanja visine izdržavanja sud naravno uzima sve okolnosti slučaja, kao što su da li je roditelj zaposlen ili nije, kolika mu je zarada, da li ima obavezu izdržavanja još nekih lica i slično. Takođe i činjenicu da je kreditno zadužen, sud treba uzeti u obzir, ali pritom razmatrajući za koju namjenu je taj kredit uzet, koliki je rok vraćanja tog kredita, da li je njime možda riješeno stambeno pitanje djeteta i drugog roditelja sa kojim ono živi i slično”, pojasnio je Radonjić.