Direktorica Gimnazije u Danilovgradu: Premijer da ne stavlja sagovornike u kontekst optuženika

Pravo na štrajk je, kako je navela Latković, legitimno pravo svakog radnika i nije u redu da ih nazivate ucjenjivačima zbog toga.

Krivokapić je juče poručio sindikalcima da sa pozicije „ucjenjivača“ niko ne može i ubuduće neće moći da razgovara sa Vladom, ni kada su u pitanju Sindikati ni kada su u pitanju političke stranke. Izaći u susret svim zahtjevima prosvetara, značilo bi, kako kaže premijer „da smanjimo plate i penzije za koje smo rekli da će biti redovne i stabilne“.

Njeno reagovanje prenosimo integralno:

“Uvijek sam smatrala da je ljekovito popričati sa samim sobom ispred ogledala. Pa i naglas. Pa i usljed nekog nezadovoljstva lupiti šakom o sto ili prijeteći podići prst. Nije poželjno to raditi pred publikom, a ako se i desi, onda je najbolje da monologu prisustvuje neko ko vam je blizak i ko će imati razumijevanja za prijeteći ton, promašeni padež i neće vam zamjeriti zbog ne baš jasnih i racionalnih formulacija.

Juče sam, iako bijah pozvana na dijalog na visokom nivou, umjesto učesnika u dijalogu, nevoljno postala dio publike koja je ispratila ne monolog, već monodramu čiji se akter, vidno uznemiren, prijetećim tonom obraćao sebi, ne mareći za padeže, ton i stil tokom izlaganja. Prvo sam pomislila da se obraća nama i nevoljno odlučila da odslušam izlaganje u nadi da će do dijaloga, na koji sam pozvana, i doći i da ću dobiti priliku da reagujem, dam svoje mišljenje, ali ne i da se branim jer se ne prepoznah ni u jednoj od optužbi koje su izrečene prijeteći uz udaranje govornice kojoj će biti potrebna “reanimacija”.

Na bini, iza glavnog aktera monodrame, stajali su i statisti, mahom iz resornog Ministarstva, kao dio scenografije. Do kraja monodrame nisam shvatila njihovu ulogu. U pozivu, koji sam dobila, pisalo je da će i oni učestvovati u, nadala sam se, konstruktivnom razgovoru o aktuelnoj “situaciji u vaspitno-obrazovnom sistemu”. Monodrama je okončana stidno započetim aplauzom nekoliko pari ruku iz publike koji je, ne naišavši na podršku većeg dijela publike, prije utihnuo nego je i započeo. Bisa nije bilo, a glavni akter i statisti su se povukli sa scene i pošli na sljedeći, kako reče glavni akter, sastanak, zbog čega nije imao vremena da odgovara na naša pitanja, te poručio da pišemo ministarstvu u slučaju da nam je što ostalo nejasno. Takođe nas je obavijestio i da ministarka, čije je učešće bilo najavljeno u pozivu koji i sama potpisuje, nije došla jer je bolesna.

Kasnije u toku dana pogledala sam na sajtu Vlade Crne Gore snimak monodrame kojoj sam prisustvovala, vješto montiran bez uvodne i završne riječi. Teško je sabrati utiske nakon poziva na razgovor na kojem vam je uskraćeno da govorite. Ćutati neću.

Sa velikim entuzijazmom sam se odazvala pozivu „na razgovor o aktuelnoj situaciji u vaspitno-obrazovnom sistemu“ uz očekivanje da ću nakon razmjene primjera dobre prakse sa kolegama/koleginicama i premijerom, dobiti neke nove ideje o tome kako poboljšati nastavu u tekućoj školskoj godini. Nažalost to se nije desilo.

Premijer je počeo obraćanje prijateljskim tonom predstavivši sebe kao nekoga ko nas savršeno razumije jer je i sam prosvjetni radnik. U daljem izlaganju pokazalo se da i nije najbolje verziran u prosvjetu. Konstatacijama da djeca u školu dolaze sa strahom i da jedva čekaju da izađu iz nje, kao i „da ih nastavnici za vrijeme časa ne uspijevaju naučiti nego se time bave na dopunskoj nastavi poslije časa“, naveo bi svakoga ko ga sluša da se zajedno sa njim zapita: „Kakvu smo mi to danas školu stvorili?“ Da ne radim skoro dvije decenije u školi možda bih mu i ja povjerovala.

Gospodine Krivokapiću, ne znam u kojoj ste školi zatekli atmosferu koju opisujete ali Vam garantujem da u većini crnogoskih škola to nije atmosfera u kojoj se bavimo prosvjetiteljskim radom. Sve ankete, urađene sa učenicima tokom online nastave, ukazuju na jedno, a to je da učenici jedva čekaju da se vrate u školu. Sumnjam da bi žrtve ikad poželjele da se vrate na mjesto zločina.

Kao prosvjetni radnik trebalo bi da znate i da su dopunska i dodatna nastava zakonska obaveza svakog nastavnika, da se održavaju u školi i da ih nije potrebno oglašavati. Usudiću se da pretpostavim da ste mislili na privatne individualne časove, a ne na dopunsku nastavu predviđenu za učenike kojima slabije ide savladavanje gradiva ili dodatnu za one talentovane, za koje ste takođe utvrdili da se njima škola ne bavi i da u školama propadaju.

Otkrivanjem talentovanih učenika se bavimo i kroz brojne vannastavne aktivnosti, takmičenja i nagrade, dajući im vjetar u leđa jer u centar sistema obrazovanja stavljamo učenike, a ne nastavnike i profesore, kako ste Vi konstatovali. Treba li da Vas podsjećam i na Fond za kvalitet i talente?

Kroz forsiranje priče o individualizaciji učenika u nastavi, sa kojom se u potpunoti slažem i primjenjujem je u praksi, stičem utisak da ste veliki fan grupe Pink Floyd tj. njihove pjesme Another brick in the wall. Moram reći da sam i ja ljubitelj te pjesme i pozivam Vas da dođete u Gimnaziju „Petar I Petrović Njegoš“ u Danilovgradu i uvjerite se da je kod nas učenik na prvom mjestu, ne samo kroz poruku sa zida našeg hola, koju možete pročitati na fotografiji u prilogu, već i kroz kompletnu atmosferu u Školi. Sloboda nema cijenu.

Od onih sam koji smatraju da uvijek može bolje, pa to važi i za stanje u vaspitno-obrazovnom sistemu. Složiću se sa Vama da je odavno narušen sistem vrijednosti i da ga treba sanirati, da samo udruženi možemo raditi na tome, a nikako kao pojedinci. Međutim vrijeđa me kao građanku i nekoga ko sebe smatra profesionalcem Vaša tvrdnja da trpim bilo kakve pritiske jer to urušava moje dostojanstvo i integritet.

Nisam član ni jedne političke partije, niti je to bio uslov za moj angažman bilo kao profesorice, bilo kao direktorice škole. Isto tako nikad nisam pitala nekog od kolega/inica za koga će glasati, a kamoli vršila na njih pritisak da glasaju za neku od opcija. Da li je neko od njih išao na litije, ne bih znala da Vam kažem jer se ni time nisam bavila niti smatram da bi mi ta informacija bila od značaja za realizaciju nastavnog procesa. Ne mogu reći da nisam zatekla neki oblik političkog i vjerskog aktivizma u školi kad sam počela da radim kao direktorica, ali sam isto tako, uz mnogo napora, uspjela da to zaustavim.

Dajem sve od sebe da ne budem loš primjer jer se, kao što rekoste juče, loš primjer vječito pamti pa Vi tako pamtite samo loše profesore. Žao mi je što je tako, ali nemojte da sad svi ispaštamo zbog Vašeg lošeg iskustva. Evo, ja pamtim izuzetne profesore od kojih sam puno naučila i rado ih se sjećam iako je bilo i par primjera koji se nisu najbolje snašli u učionici. Imam sreću što i danas sarađujem sa sjajnim nastavnim kadrom Gimnazije na čijem sam čelu već uskoro 4 godine. Oni sa uspjehom uče djecu da se dolazi „u školu“, a ne „u školi“ i da se ne kaže „ne okolišem“ već „ ne okolišam“, niti „proskula“ već „floskula“.

Pomenuli ste da bi štrajk ovih vrijednih pregalaca bio opstrukcija vlasti i zaprijetili, uz konstataciju da zapravo ne prijetite, smanjenjem plata ako do štrajka dođe. Pravo na štrajk je legitimno pravo svakog radnika i nije u redu da ih nazivate ucjenjivačima zbog toga.

Potcijenili ste i izložili posebnom obliku diskriminacije profesore fizičkog vaspitanja čudeći se kako su to oni mahom direktori Osnovnih škola, a mene ste, kao nekoga ko je godinama predavao latinski jezik, vrlo začudili neslaganjem sa porukom čuvene i svevremene latinske sentence MENS SANA IN CORPORE SANO (U zdravom tijelu zdrav duh) preinačivši je u njenu suprotnost kao jedino validnu. Mene u to niste ubijedili.

Nakon prijetnje da ćete smijeniti bez samilosti direktore koji su dokazani partijski radnici obećali ste da nećete više dozvoliti partijska zapošljavanja, a odmah zatim konstatovali da ćete teško to obećanje ostvariti jer sve partije na Vas vrše pritisak naviknute na takav način zapošljavanja u posljednjih 30 godina. Iskreno ne umijem da izvedem zaključak šta da od Vas očekujemo po ovom pitanju.

Pred kraj izlaganja ste rekli: „PRIČAMO O GRAĐANSKOJ DRŽAVI, A MENE PROZIVATE ZA NACIONALIZAM. O ČEMU VI TO PRIČATE?“ Molim Vas da uvažite činjenicu da prisutni na skupu nisu imali priliku da govore, a samim tim niti da Vas prozivaju za nacionalizam ili bilo šta slično tako da se pitam od čije ste se prozivke branili i nastavili da nam se obraćate povišenim tonom riječima: „ZAŠTO ONDA TU ĐECU NE VASPITAVATE DA BUDU GRAĐANI? ONI SU GRAĐANI OVE DRŽAVE. ŠTA SE LIČNO OSJEĆAJU TO JE NJIHOVO PRAVO IZBORA. KOJOJ VJERI PRIPADAJU, PRAVO IZBORA. ALI SVI ŽIVIMO SAMO U JEDNOJ DRŽAVI. JA NEMAM ALTERNATIVU I NE ŽELIM DA IMAM. MOJA OBAVEZA JE OVDJE DA KORIJENE KOJE IMAMO UČVRSTIMO DA BI SVIMA BILO BOLJE. NE MENI POJEDINAČNO. SVIMA.“

I dalje se pitam u kojoj je to školi praksa da nastavni kadar dovodi u pitanje nacionalnu ili vjersku pripadnost učenika i ne uči ih da budu građani jedine nam države koju imamo.

Zamoliću Vas da ubuduće uvažite sagovornike koje ste pozvali na razgovor, kao i njihovo akademsko obrazovanje i iskustvo, te da ih ne stavljate u kontekst optuženika obraćajući im se povišenim i prijetećim tonom rečenicama koje su mahom počinjale sa „nemojte da se desi“ i „ako“. I znajte da je jedini razlog zbog koga nisam napustila Vilu Gorica tokom vašeg monologa taj što sam vjerovala da sam došla na dijalog.”