Video
Slobodan Raspopović pjesnik snažne izraženosti, čovjek koji kamen pretvara u emociju, a svakodnevicu u poeziju. Njegova knjiga ,,Duša u kamenu”svjedoči o dubokoj povezanosti sa prostorom, ljudima i nasljeđem Bjelopavlića, govoreći glasom tišine, snage i postojanosti. Uz njega i Dragan Mitov Đurović, pisac, novinar, urednik, kulturni poslenik i sekretar SUBNOR-a, čovjek koji decenijama prati, tumači, oblikuje savremenu književnu scenu Crne Gore. Njegov oštar uvid i posvećenost pisanju čine ga nezaobilaznim sagovornikom kada govorimo o književnosti sa dušom.
Dugo živi u Novom Sadu, kaže Raspopović, ali duboka veza sa Crnom Gorom je izražena i u knjizi ,,Duša u kamenu” koja je pokazatelj veze između njega i Crne Gore.
– Bez obzira što je ovo prva knjiga, a ja sam čovjek koji ima višak rođendana, pa to malo izgleda kao neusklađeno, ali nije, zato što nije važno kada se kaže, važno je da se kaže u nekom momentu u toku sopstvenog bivstvovanja, pa i književnog – rekao je Raspopović.
I duša mora da se čuva negdje, poručuje on, pa i u kamenu, jer je to neki drugi kamen koji umije da plače, da drhti i koji čuva nečiju dušu.
Jeste kamen izvorno i stabilno bjelopavlićki kamen, crnogorski kamen i apsolutno ne bježim od te činjenice da je on takav. Kamen je nešto što je vječito i tako treba da ostane i nešto što može da se razbije, ako smo ga stavili kao simboliku države, na način kako to neko pokušava – poručio je Raspopović.
Kada se govori o pjesniku Slobodanu Raspopoviću, kaže Đurović, riječ je o Crnoj Gori, a kada se govori o Crnoj Gori može se reći da je to kamena gora a ne ravna gora.
Preporučeno
– Na koricama knjige je skulptura koja je u Danilovgradu, vajara iz Kolašina Miodraga Šćepanovića, koji je na uglednom Pariškom salonu već dobio dvije nagrade, a u Crnoj Gori još nije mogao dobiti svoj atelje ili neku medijsku ili drugu pažnju. Knjiga Slobodana Raspopovića pokazuje da svaki čovjek i svaka duša ima dosta toga, kao i svaki kamen što čeka da bude otkriveno. Slobodan Raspopović je tako daleko od Crne Gore kada je riječ o kilometrima, ali je stalno u Crnoj Gori, u njemu stalno živi zavičaj, njegova Čagorovina, obližnja Zeta, toponimi u njegovim pjesmama, i to je njegova duga priča, dugo bolovanje, dugo putovanje, čekanje dolaska u zavičaj. Ono što je meni bilo drago je da sam čitajući njegove rukopise uvijek imao osjećaj da sam ja to napisao. Ova knjiga zaslužuje posebnu pažnju, a dužan sam da kažem da je nastala zahvaljujući duhovnoj podršci Veselina Raspopovića i Zorana Letića Belog njegovog prijatelja, tom ljepotom se bavio Bojan Popović izdavačka kuća studio Medeon, i smatram značajnim što svaka knjiga ima svoju posvetu, a ova je posvećena Slobovim unucima Aleksi i Alesiju – zaključio je Đurović.
