Dr Utješinović: Savremeni način života predisponira da polako gubimo bitku sa virusima

On je u intervjuu za agenciju Mediabiro naglasio da je odmor u post-kovid periodu imperativ, odnosno da pacijenti moraju da odmaraju, makar 15 do 20 dana nakon izlaska iz izolacije, bez obzira na simptome. Ipak, svjestan je i činjenice da pomenuti ubrzani tempo života vrlo često onemogućava taj odmor. Zbog toga su posebno ugroženi ljudi koji se prije vremena vraćaju “na staro” ali i ljudi sa komorbitetima, hroničnim stanjima koja se dodatno komplikuju infekcijom.

Kada je u pitanju povratak u “staru normalu”, najoptimističnije prognoze pominju Božić naredne godine kao datum. Ipak, kako je Utješinović naglasio, to zavisi od brojnih faktora, prvenstveno poštovanja mjera, ali i procesa vakcinacije stanovništva cijelog svijeta, bez izuzetka.

Prošle godine, u ovo doba, kada su počele da se naziru naznake o pandemijskom karakteru COVID-a 19, i kada su u Crnoj Gori donešene prve mjere, da li ste očekivali da će epidemija ovoliko trajati?

Mi smo se susrijetali sa epidemijama, doduše manjim, i ranije. Međutim, već iz prvih objava naslutili smo da se ovog puta srijećemo sa jednim posebnim virusom, i predosjetili smo da će on izazvati dosta problema. Nevjerovatno je brzo i stigao do Evrope, a danas, prema najnovijim podacima oko 120 miliona ljudi je ili prebolovalo ili još uvijek boluje od kovid infekcije, i na žalost, oko 2 i po miliona ljudi je umrlo. Ovi podaci su poražavajući, s obzirom na sve mjere koje svijet pokušava da sprovede ali i na silne vakcinacije u mnogim zemljama. U svim zemljama a pogotovo na našim prostorima, mjere se ne poštuju, zbog čega imamo ove rezultate.

U javnosti se nerijetko spekuliše o brojnim implikacijama virusa, zvanično nazvanog SARS COV2, po ljudsko zdravlje. Jedna od takvih spekulacija jeste i da osobe sa jakim imunim sistemom gore prolaze kada su simptomi u pitanju. Da li je ovo tačno, i da li uopšte možemo govoriti o tome ko je “bolje prošao”?

Ima raznih informacija. Čak i od stručnih ljudi, u početku je bilo različitih informacija koje su se kasnije opovrgle. Sjetite se samo priče kako će virus, kada zavlada toplije vrijeme, da iščezne. Ipak, i običan čovjek primjećuje neke stvari. Svi znamo za tipove imuniteta, ali je primijećeno da su antitijela kod nekih ljudi posle oboljenja povišena, nakon čega naglo padaju ili ih čak i nema. Isto tako je primijećen porast određenih parametara celularnog imuniteta, kod nekih težih oblika kovid infekcije. Tako da je sve u svemu, to i iskustveno i naučno dokazano. 

Uz pomoć štampe smo upoznati i sa mutacijama ovog virusa, pa se govori o “britanskom soju”, “nigerijskom soju”, “češkom soju” i sl. Da li je ovoliki broj i ovakva brzina mutacija virusa nešto sa čime se stručna javnost svakodnevno susrijeće ili je riječ o incidentnom slučaju?

Kao čovjek u tom poslu, zaprepastio sam se podatkom da ima od osam do 10 hiljada sojeva, kako se pretpostavlja. U suštini, to je jedan rat između virusa i čovjeka – Rat u smislu da virus pokušava da izbjegne sve zamke koje mu čovjek postavlja. Tako, između ostalog, on i mutira. Ipak, svi ti sojevi nisu mnogo različiti u odnosu na onaj prvi soj koji je uhvaćen u Vuhanu. Primjera radi, ovaj britanski soj, koji je već odavno prisutan u Crnoj Gori, ima mutaciju na dijelu virusa koji je u obliku šiljka. Taj soj ne daje bitno drugačiju kliničku sliku od ovog početnog soja, ali se brže prenosi. Sve u svemu, ti sojevi se mijenjaju a na nama je da nađemo pravu vakcinu da ga suzbijemo. Sve te vakcine koje se prave, prave se od nekoliko dijelova virusa, pa obuhvataju dosadašnje sojeve. 

Uz uvažavanje činjenice da je proces oporavka individualan, možete li nam reći koliko u prosjeku treba čovjeku da se oporavi? U kojoj mjeri su u Crnoj Gori zastupljeni slučajevi takozvanog “dugotrajnog Kovida”?

Kao što i sami kažete, to je individualna stvar. Tu imamo interakciju virusa i interakciju čovjeka sa određenim stepenom imunuteta. Mi nikad ne znamo da li imamo imunitet, kakav je, niti da li će on odgovoriti izazovu. Međutim, gotovo sam siguran da naš savremeni način života predisponira da polako gubimo bitku sa virusima – Naš imunitet, bez obzira na komfor naših života, decenijama opada. Osim urođenog imuniteta, tu imamo i stečeni imunitet kod kojeg do izražaja dolazi funkcija pamćenja. Određeni virusi ostavljaju ćelije koje taj imunitet pamti, i one se angažuju po potrebi. Ljudi koji su ranije više puta obolijevali, adaptiraju se na novi virus i obično imaju blažu sliku. Recimo mi ljekari smo manje više prošli sa blažim simptomima upravo zbog imuniteta koji smo izgradili u dosadašnjem radu sa pacijentima.

Kada su u pitanju antitijela, od čega zavisi da li će se i u kom broju formirati? Postoji li optimalan broj antitijela?

Individualno je. Svi manje više stvorimo neka antitijela posle kovid infekcije. Međutim, postoji određeni broj ljudi koji ta antitijela uopšte ne stvori. Takođe, postoje i ljudi koji imaju antitijela od ranijih bolesti pa mogu da učestvuju u odbrani organizma. Ipak, kada govorimo o tome koliki je procenat antitijela dovoljan, tu moram s rezervom da odgovorim, jer postoje ljudi koji formiraju antitijela, ali posle izvjesnog vremena sam virus napada te ćelije kao i T i B limfocite. Dakle, iako se desi da ljudi stvore antitijela na početku, ona onda naglo padnu. Izgleda da virus, osim običnih, napada i odbrambene ćelije i da upravo dalji simptomi zavise od toga. Dokazano je i da se partikule virusa nalaze u organizmu, iako je sam virus uništen, i da izazovu takozvanu inflamaciju. Usljed toga ljudi poslije kovida imaju teže simptome nego tokom kovida. Trenutno se radi nekoliko studija u svijetu koje ispituju zašto i kako se to dešava.

Kako treba da se ponaša neko ko je “preležao” koronu, kako bi sebi obezbijedio što bolji oporavak?

Pacijenti moraju da odmaraju, bez obzira na simptome. Naravno da ubrzan način života zahtijeva da se što prije vrate svojim angažovanjima. Međutim, dešavalo se da pacijenti, sa minornim simptomima krenu na posao, nakon čega bi se javila pogoršanja. Naime, pod uticajem kovid infekcije dolazi do takozvanog stanja “ošamućenog imuniteta”. Preporuka je uvijek makar 15 do 20 dana odmora nakon izolacije. Pitanje je da li se to u ovom vremenu može obezbijediti. Postoje ljudi koji imaju izuzetno dug period oporavka, i do šest mjeseci. Međutim, to su obično ljudi sa komorbitetima, hroničnim stanjima koji se komplikuju infekcijom.

Njima, dakle, treba duže vremena za oporavak?

Naravno, i oporavak, ali im treba i više struka i specijalista poput kardiologa, infektologa, hematologa pa i psihijatra jer sve to utiče na psihu. Takvom pacijentu se mora pristupiti multidisciplinarno.

Da li je uobičajen ovoliki broj proizvođača vakcina?

Pa ne. Prije svega, jako je bitno da se ovakve vakcine uključe u proces, jer je takav način liječenja najbolji kada je u pitanju kovid infekcija. Svjedoci smo da je u regionu, i pored vakcinacije koja je uzela maha, imamo porast pacijenata, što nije logično osim u slučaju da se ne pridržavaju mjera o kojima stalno pričamo. Vakcina imamo raznih, i ovdje osim te zdravstvene i humane crte, vjerovatno su države prepoznale i dobru zaradu, što nije problem ako se cilj postigne – da virus nestane sa ovih prostora i da se vratimo normalnom životu.

Budući da već sada postoje indicije da će, prilikom ulaska u određene zemlje, posjetioci morati da prime određenu vakcinu (pominje se, primjera radi AstraZeneka ili Fajzer kao preduslov za ulazak u EU) – da li govorimo o političkoj, ekonomskoj ili odluci koja ima medicinsko pokriće?

Ima tu od svega po malo. Pitanje je provjere te vakcine, budući da su one sigurno provjerene u matičnim zemljama ali, primjera radi, ruske vakcine nisu provjerene u Evropi. Vjerovatno je pitanje dana kada će se postći konsenzus. Da li će zemlje ucjenjivati, mislim da neće, i nadam se da neće jer bismo ponovo stvorili neke blokove bez ikakve potrebe. Tačnije, ušli bismo u jedan začarani krug kome bi najmanje trebalo davati političku notu zarad zarade nad ljudskom mukom.

Budući se u našoj, ali i brojnim drugim državama krenulo sa vakcinacijom, da li možemo govoriti okvirno o datumu vraćanja u “staru normalu”?

Najoptimističnije prognoze koje sam čuo odnosile su se na Božić sledeće godine. Ipak, vidite da pojedine zemlje kasne za vakcinacijom dok pojedine idu daleko ispred. Vidite da i nadiru novi virusi, pa je pitanje da li vakcine djeluju na te sojeve. Vidimo da se pojedine zemlje vakcinišu u enormnom broju, preko 70 odsto da bi se postigao takozvani imunutet krda, ali i da pritom zatvaraju granice jer upliv novih ljudi koji potencijalno donose nove sojeve može dovesti u pitanje postojeće rezultate. Vjerovatno je potrebno i vrijeme i iskustvo da se postigne sve to. Ipak nikako ne može da se jedan dio svijeta vakciniše a drugi ne, to jednostavno nema smisla i vjerujem da će to svijet brzo vidjeti i da će se usaglasiti da svi dobijemo vakcine jer ih svi zaslužujemo.