Uz dogovor s hrabrom Barankom, Portal Bar info objavio je izvode iz planinarskog dnevnika koji je pisala prije i nakon osvajanja ovih sniježnih divova Evrope:
“Kada sam davnog 18. jula 2013, samo nekoliko dana nakon svog 46. rođendana, uspjela doći do vrha Mont Blana, mog prvog dotadašnjeg visinskog vrha, nisam mogla ni zamisliti da sam zapalila vatru koja će tinjati u meni punih jedanaest godina, čekajući pravi vjetar da se ponovno razbukta.Nekoliko dana nakon mog povratka iz Šamonija u Atinu, za oko mi je zapeo naslov: “Trilogija Alpa”. Da bi se dovršilo ono što je opisano u članku, trebalo se popeti na vrhove Mont Blana, Eigera i Materhorna. Prvo sam uspjela, ali druga dva? Kad sam čula ta imena, prošla me je jeza. Nema šanse, pomislila sam u sebi, nije ovo za mene, to je za druge, iskusnije planinare i penjače. Daleko od mene… A početno uzbuđenje je ostalo u ladici.
Godine su prolazile, s drugim planovima, drugim ciljevima i drugim planinama – višim i daljim – pojavile su se nove staze u mom životu, nove ceste, novi suputnici. Došli su lijepi i teški trenuci, osmijesi i suze. Nisam se usuđivala ponovo otvoriti tu ladicu, bojala sam se… Strah od nepoznatog, neistraženog, strah od neuspjeha, strah za vlastiti život!
No, jednog sam se dana probudila i odlučno otvorila svoju ladicu. Osjećala sam se snažno i spremno suočiti sa ova dva ‘čudovišta’. Bila sam spremna svim srcem i dušom u potpunosti prihvatiti ovo izazovno i zahtjevno putovanje, ovaj put bez straha, sa svojom osobom uvijek uz sebe. Ta se vatra u meni rasplamsala i nije bilo šanse da je pustim da se sama ugasi. Znala sam da ću se morati jako potruditi da uspijem; toliko je godina prošlo – cijelih jedanaest godina teško je opteretilo moja leđa. Ali nikad nije kasno podići jedra i krenuti svojim snovima.
Uvijek sam imala ta dva “čudovišta” pred sobom. Kada sam morala rano ustati iz kreveta prije nego što bih otišla u kancelariju, na trening po mraku… kada sam u zoru odlazila sa kolegama planinarima na intenzivan i izazovan uspon… kada se trening snage činio iscrpljujućim… kada mi vrućina nije bila saveznik, a prostirka se natapala nezaustavljivim znojem… kada su se uvlačile sumnje u ono što pokušavam postići… kada smo se morali organizovati finansijski jer nimso htjeli ništa tražili ni od koga… kad se javilo poznato pitanje koje vjerujem da svi koji jure za svojim snovima postavljaju – isplati li se sva ova muka? Fizički, psihički, finansijski? Kad se strah vratio, a vraćao se često kako su se približavali dani kada ću se morati suočiti s “dva čudovišta” direktno.
I susret s njima je bio monstruozan; doslovno mi je uzeo tlo ispod nogu, a opet me ispunio strahopoštovanjem i poštovanjem u isto vrijeme. Ne znam kojeg sam se od njih dvoje više bojala dok sam ih gledala iz skloništa smještenih u bazama, odakle bih započinjala uspone.
Neću ulaziti u tehničke opise ova dva “čudovišta”; uostalom, opisani su na bezbrojnim stranicama.Svaki je drugačiji i mora mu se pristupiti u skladu s tim. Ono što je sigurno jeste da, bez obzira koliko sam članaka pročitala ili koliko sam videa pogledala na internetu, ništa vas ne može uistinu pripremiti za ono što vas čeka.
25. jul 2024 – Eiger:
Prvi i najvažniji faktor kod takvih uspona – i uspona uopšte – je vrijeme, a Bogovi vremena bili su s nama na oba uspona. Na Eigeru su bili nešto povoljniji, pa je ovo “čudovište” prvo iskušalo moju snagu.
Od početka uspona do kraja. S obzirom na strme litice i nestabilne stijene, sva su mi čula bila na oprezu. Svaki pokret, svaki korak, svaka misao, svaki udisaj morao je biti savršeno usklađen – nije bilo mjesta za pogrešku. Osjećala sam se dobro, metri su prolazili polako, a moje tijelo me je poslušno pratilo.
Na trenutak sam zaboravila ‘bol uspona’, zaslijepljena nevjerovatnim pogledom koji se pružao oko mene. Pomislila sam koliko sam blagoslovljena što sam tamo. I vrh, oh, taj vrh… oslobađanje je dolazilo, opravdanje mjeseci, godina truda je bilo blizu. Suze su zalile moje nasmijano lice. Bila sam srećna, ganuta, ponosna što sam uspjela.
Eksplozija emocija se proširila oko mene, viknula sam svom Kostasu (koji fizički nije bio uz mene, ali sam znala da će me čuti) da smo to uspjeli. Nisam htjela sići odatle. No, čekao me nevjerovatno težak spust, opasan, s nepreglednim grebenima. Pogled mi je morao biti usmjeren samo na stopala, a euforija uspona morala je ustupiti mjesto smirenosti potrebnoj za silazak.
Kad su moja stopala konačno dotakla siguran, snijegom prekriveni ledenjak, golemi prelazak planine, od kolibe Mitelegi preko južnog grebena do Jungfraujoha, bio je gotov. Jedan pogled na ovu nevjerovatnu planinu nije bio ništa više od moje tihe zahvalnosti što me je prihvatila.
Na trenutak – samo dva dana – dopustila sam sebi da uživam u euforiji uspješnog uspona na Eiger, ali čekalo me još jedno ‘čudovište’. Ne znam zašto, ali ovog sam se više bojala.
Noću nisam mogla spavati, budila sam se u znoju. Pitala sam se što me spopalo. Iz onoga što sam pročitala, Eiger je, iako nešto niži od Materhorna, tehnički teži, sa zastrašujuće otkrivenim dijelovima. Je li me reputacija planine više plašila? Njegova istorija? Njegov impozantni piramidalni oblik, čija je ljepota oduzimala dah, a istovremeno ispunjavala strahopoštovanjem i strahom? Je li se moje tijelo oporavilo od teškog uspona na Eiger da bi podnijelo još jedan jednako zahtjevan?
Osjećala sam se fizički dobro, bez ikakve nelagode. Toliko misli mi prolazilo kroz glavu. Moj Kostas me je umirivao govoreći mi da će sve biti u redu. Bila sam sigurna da je i on zabrinut, duboko u sebi, ali nije to želio pokazati.
30. jul 2024 – Materhorn:
I tako je planina iz “Toblerone” čokolade mog djetinjstva stajala preda mnom. A ja sam stajala ponizno pred njom, drugim ‘čudovištem’.
Činilo mi se da će pasti na mene, da će me zdrobiti. Drhtaj mi je prošao cijelim tijelom. Ne znam koliko sam sati bila tamo, samo ga gledajući, zaleđena njegovom ljepotom. Pitao sam se, dok sam gledala njegove strme grebene i uspravna lica, zar se namjeravam popeti na njih? Podsjetili su me na oštricu noža, 1.200 metara uspona, bez šale. Sad više nije bilo povratka. Bogovi vremena biće uz nas, što je bilo najvažnije za takav uspon. I bila sam spremna živjeti svoj san do kraja.
Nakon četiri sata, tiho sam pozdravila svijet sa 4.478 metara.
Vrisak ekstaze nije izlazio iz mojih usta, a ja sam stajala ‘paralizovana’, ne želeći poremetiti čaroliju trenutka, tiho se moleći da traje zauvijek. Tanka magla spriječila me da uživam u pogledu, ali je i sakrila moje suze. Suze iscrpljenosti, suze straha, suze godina truda, suze žrtve, suze ispunjenja, radosti i zahvalnosti , suze zadovoljne, suze za mojim Kostasom koji nije mogao vidjeti takvu ljepotu ali ju je vidio mojim očima, suze dugog putovanja ispunjenog mnogim nedaćama, koje me same nisu mogle zaustaviti, i suze zbog puno lijepih trenutaka koji su me tjerali naprijed, suze jer sam uspjela…
Dok sam stajala ispred kolibe Hornli, odakle smo prije osam i po sati krenuli na uspon, sada sam drugim očima gledala ovo ‘čudovište’, ne mogavši se lako oprostiti s njim.
“Morala sam čekati jedanaest godina da te upoznam” – šapnula sam mu na uho…
Preporučeno
“Mogla sam biti Penelopa! I ti si me s radošću čekao, to si mi pokazao, osjetila sam, hvala ti, zahvalna sam ti na ovome. Dobro, sad idem, nema više suza, ali prije nego se pozdravim, pomozi mi da ugasim onu vatru o kojoj smo pričali, da napravim mjesta za sljedećeg. Idemo zajedno: jedan, dva, tri…”
Video