Video
Brojni slučajevi nasilja među maljoljetnicima, od kojih su se neki tokom 2019. godine odigrali u školskim dvorištima, ubrzali su početak primjene Akcionog plana Ministarstva prosvjete za borbu protiv vršnjačkog nasilja 2019/20. Jedna od preduzetih mjera krajem prošle godine bila je uvođenje SOS telefona za žrtve vršnjačkog nasilja, a činjenica da je ova linija već primila prve pozive zabrinula je mnoge roditelje.
Međutim, psiholog sa višegodišnjim iskustvom rada u ustanovi za djecu sa problemima u ponašanju Danilo Đurić u razgovoru za Vikend novine ističe da posljednji slučajevi vršnjačkog nasilja ne znače nužno i da se ovaj problem učestalije javlja u Crnoj Gori, već da smo kao društvo postali osviješćeni povodom nasilja nad djecom.
“Svakako je istina da smo kao društvo postali više osviješćeni povodom nasilja nad djecom, više se ponašanja identifikuju kao vršnjačko nasilje, više se prijavljuje (što ne govori mnogo) i generalno je veća osjetljivost kod roditelja i u društvu na to pitanje. Prije svega, kampanjom UNICEF-a, ali i nevladinih organizacija koje djeluju u saradnji sa Ministarstvom diže se svijest o takvom ponašanju i samim tim se stvaraju uslovi za adekvatnije tretiranje ovog problema”, kazao je Đurić.
On objašnjava da je ispoljavanje agresivnosti kod ljudi posebno kod djece sasvim prirodno, a da se vremenom djeca, pod uticajem porodice, škole i šire društvene zajednice uče da svoju agresiju ispolje na po sebe i okolinu adekvatne načine.
“Ali taj proces ide postepeno i traje. Ne možemo o svakom obliku vršnjačkog nasilja govoriti kao o problemu. Imamo problem kada segmenti društva nemaju mehanizme socijalizacije da adekvatno odgovore na društveno nepoželjna ispoljavanja kod djece. Posebno možemo govoriti o problemu ako je društveno-kulturološki ambijent takav da ne sankcioniše nasilje adekvatno, već ga propagira kao ponašanje koje može biti poželjno i korisno. Svako dječje ponašanje pa i vršnjačko naslilje u velikoj mjeri je ogledalo društvene situacije. Tako je u svim bivšim republikama bio zabilježen drastičan porast vršnjačkog nasilja, delinkvencije i drugih neželjenih ispoljavanja kod djece u vrijeme devedesetih”, pojašnjava Đurić.
Tom linijom misli, navodi on, danas u ambijentu u Crnoj Gori možemo govoriti o sve izraženijim socijalnim razlikama i time uslovljenom doživljaju da su neke socijalne grupe slabije, druge jače.
“Takođe se može govoriti o time uslovljenoj sve većoj frustraciji u društvu. Pored toga, usljed bržeg stila života, u nekim porodicama roditelji i zaista nemaju vremena da se bave svojom djecom na način koji traži suštinsku i trajnu posvećenost. Pored ovih, sigurno je da postoje brojni drugi razlozi koji djeluju na individualnom ili na grupnom nivou kao jedan od uzroka ili faktora povišenog nasilja u društvu”, rekao je Đurić.
Prema njegovim riječima, savremene tehnologije se ne mogu smatrati uzrokom, ali su još jedan poligon na kome se djeca izražavaju, pa mogu da usložnjavaju priču.
“Još uvijek kod nas mnogi odrasli pa i djeca mnoga neadekvatna ponašanja na internetu ne vide kao nasilje. Priroda društvenih mreža, razmjene sadržaja i komentara na njima (može se reagovati odloženo, osoba može biti anonimna, nema ličnog kontakta) smanjuje osjećaj odgovornosti i olakšava stvaranje nepoželjnih reakcija”, ističe on.
On napominje da, bilo da je dijete žrtva ili počinilac najvažnije je da roditelj razvija takav odnos sa djetetom u kakvom bi uvremenjeno saznao za takva ponašanja i trpnje.
“Kada govorimo o vršnjačkom nasilju uglavnom govorimo o djetetu koje trpi nasilje. Za ro ditelje i društvo u cjelini važno je znati da se nijedno dijete ne ponaša agresivno zato što je zadovoljno i bezbrižno. Naprotiv, takvo ponašanje jeste izraz trpnje i tenzije koja prevazilazi kapacitete djeteta da se adekvatno sa time nosi. Dijete takvu tenziju može da ispoljava i izražava na više načina, neki su manje dobri po dijete od drugih, dok su neki manje društveno prihvatljivi od drugih, što se nužno ne podudara. Tipično, ali ne uvijek, dijete će se ponašati agresivno prema vršnjacima ako osjeća da samo trpi ili je trpjelo neki vid agresije ili ponižavanja od za njega nadmoćnih figura”, naglašava Đurić.
On dalje, napominje da se ono može tako ponašati ako iz iskustva osjeća da su takva ponašanja prihvatljiva ili čak poželjna, te da takva ponašanja ne izazivaju neku suštinsku sankciju.
“Pored toga što djeci koja se povišeno agresivno ponašaju treba pomoći da umanje trpnje usled kojih se tako ponašaju, važno je naglasiti da, bili porodica ili društvo, djetetu ne činimo uslugu kada ono ne trpi sankcije za neadekvatno ponašanje. Ukoliko je to slučaj dijete može razviti niz pogrešnih uvjerenja koje ga osujećuju za sve buduće životne zahtj eve koji ga očekuju u zreloj dobi”, napominje on.
Sa druge strane, ističe on, djeca koja trpe nasilje takva iskustva tipično kriju od roditelja i drugih osoba koje bi mogle da im pomognu u takvoj situaciji.
Ukoliko je dijete ugroženo, Đurić navodi da ga prije svega treba izdvojiti iz sredine u kojoj trpi nasilje, kada god je to moguće.
Ministarstvo prosvjete nedavno je otvorilo SOS telefonsku liniju za žrtve vršnjačkog nasilja, čiji je cilj prijavljivanje urgentnih slučajeva.
Preporučeno
“Broj telefona je 080 777 777, a ista će i kroz kampanju ove godine, koja će ubrzo krenuti, biti promovisana. Do sada je bilo nekoliko poziva, s tim što treba imati u vidu da namjera otvaranja te linije nije da se preskaču školski timovi, već upravo da se putem nje prijavljuju prije svega slučajevi koje škola ne može sama da riješi ili u nekim urgentnim situacijama, te se očekuje da upravo školski timovi budu ‘prva linija odbrane’ i da se maksimalno uključe”, saopštila je ranije portparolka Ministarstva prosvjete Milica Lekić.
