Video
Biti legenda jednog grada, za života, nije lako. Rijetki to uspiju. A podgorička legenda je bio i ostao Starovarošanin Gojko Martinović. Iako nije lako biti popularan i omiljen u svom gradu, pritom ne biti glumac, političar ili tajkun već običan čovjek, on je to uspio. I nije lako oprostiti se od legende, a Podgorica to čini ovih dana kada nas je napustio Gojko Martinović, piše Dan.
Preporučeno
Svi su voljeli njegove šale, a anegdote su se prepričavale generacijama. Pamtio je čika Gojko mnoge znamenite ličnosti, ali i dogođaje. Sjećao se stare Podgorice, pa Titograda i prepričavao kako je nekada bilo živjeti na Drpama Mandića, Cvijetinom brijegu, kod Marine prodavnice. Zbog toga su ga posebno voljeli i novinari. Ako ne zna čika Gojko, zna ko zna. Uvijek je bio zahvalan sagovornik i spreman za priču. Gostoprimstvo mu je bilo jača strana. Tugovao je Martinović za hotelom „Crna Gora”, za porušenom „Kulturom”, urušenom kućom Rista Stijovića, za svim simbolima grada koji su ostavili pečat Podgorici. Ostala je Podgorica bez još jednog „simbola grada”, čika Gojka.
Glumac Zef Bato Dedivanović kaže da mu je Gojko bio drug i prijatelj više od pet decenija.
“I ova moja tuga zbog njegovog odlaska nije samo tuga za njim. Bojim se da je s njim otišao dobar komad podgoričkog duha, koji se polako gubi i nestaje. Gojko je našu Podgoricu proslavio svojom duhovitošću i anegdotama koje su naživjele i njihove aktere, a evo sad i njega. Bio je dobar pjevač i sjajan zabavljač, a svojim humorom nas je uveseljavao dugi niz godina. Gojko je bio simbol grada, ne samo zbog toga što je baštinio prave vrijednosti i duh Stare varoši, već i zato što je bio gospodin koji je svojom pojavom svakoga ostavljao bez teksta. Sa njim je otišao dio mene, dio Stare varoši i cijele Podgorice. Nadam se da će se grad odužiti našem Gojku i da će neka od ulica u Podgorici nositi njegovo ime”, smatra Dedivanović.
O staroj Podgorici Gojko Martinović govorio je u filmu reditelja Momira Matovića.
“Njega i porodicu pamtim od iskona. Oni su specifični. U jednom staropodgoričkom i titogradskom miljeu prošli su težak životni put pun stradanja, velikih svjedočenja o razaranju grada. Ta je porodica u teškim ličnim okolnostima izgradila svoj životni kredibilitet. Gojko je bio sveznalica, pristupačan, ljubavan naročito prema staropodgoričanima i nesebično je davao svoju dušu iz mnogih domena. Imao je dušu za podgorički humor. Nema više ko da ispriča priču o staroj Podgorici sa tom bojom glasa i akcentom i da ga začini podgoričkim humorom”, rekao je Matović.
Direktorica KIC-a „Budo Tomović” Snežana Burzan znala ga je čitavog života.
“Čika Gojka Martinovića sam znala čitav život i kao prijatelja porodice, kao kolegu moje mama Cace, kao šarmantnog i lijepog Staropodgoričanina, uvijek spremnog za šalu, pjesmu, priču… I niko nije pričao na „podgorički” ljepše od njega i niko nije znao toliko da priča. Družili smo se kratko i u najstarijem gradskom horu „Stanko Dragojević” gdje je takođe bio omiljen zbog duha, šarma, osmijeha”, kaže Burzan.
Kad god su se pravile priče ili TV prilozi o staroj Podgorici Gojko Martinović je bio neizostavan sagovornik. On je najbolje govorio i svega se sjećao, te su ga zbog toga novinari voljeli. Priliku da sarađuje sa njim imao je Miomir Maroš, urednik u Televiziji Crne Gore.
“Imao sam priliku da posljednju godinu Gojkovog života provedem u intenzivnoj komunikaciji sa njim. To je bila prijateljska i poslovna saradnja. Snimili smo „Zapis” Priče stare Podgorice, bio sam medijator na promociji „Gojkove knjige”… Gojko je uticao da ja kao Kotoranin iz duše zavolim Podgoricu i smatram je za svoj dom. On me iz milošte zvao “dome” i uvijek mi obrazlagao da tako ne zove bilo koga. Znao je da humorom uveseli cijelu TV ekipu i bio je zanimljiviji uživo nego pred objektivom kamere. Bio je prije svega dobar i drag čovjek i jedan od posljednjih jedinstvenih predstavnika stare Podgorice. Njegova vještina naracije je za primjer onima koji žele da uspješno pripovijedaju. I njegov osjećaj za vjersku harmoniju jeste dobra škola za sve nas u budućnosti, na ovim turbulentnim prostorima, gdje je tolerancija više „fasada” za unutrašnje predrasude”, istakao je Maroš.
