Veza između emisija gasova s efektom staklene bašte (GHG emisija) i rasta globalne temperature zasnovana je na naučnim principima uspostavljenim još u 19. vijeku, kada je dobitnik Nobelove nagrade za hemiju Svante Arrhenius ukazao na mogućnost antropogenog GHG efekta. Već tridesetih godina XX vijeka, oko jedne polovine atmosferskog zagrijavanja pripisana je antropogenim emisijama ugljendioksida (CO2), a do danas je taj gas ostao najvažniji pokretač globalnog zagrijavanja. Trenutno je planeta Zemlja toplija za 1.2°C u odnosu na predindustrijski period. Godina 2024. bila je najtoplija od kada se vrše temperaturna mjerenja, a Služba za klimatske promjene EU (Copernicus) ukazuje da je septembar 2025. godine bio treći najtopliji septembar u globalnoj istoriji. Ovdje treba imati u vidu da svaki dodatni 0.1°C povećava rizik od prelaska tzv. ,,prelomnih tačaka“, kao što su otapanje ledenih ploča Grenlanda i Antarktika, odumiranje koralnih grebena, oslobađanja metana iz sibirskog permafrosta i sl.
Kada je 12. decembra 2015. godine u Parizu odlučeno da čitav svijet krene ka ograničenju globalnog zagrijavanja na ispod 2°C, idealno na 1.5°C, postavljen je politički okvir Pariskog sporazuma kroz tzv. nacionalno utvrđene doprinose (NDC), kojima se države obavezuju na određeni doprinos globalnom smanjenju GHG emisija i pokazuju da su u stanju da svake pete godine povećaju te ambicije. Ako sagledamo proteklih 10 godina, upečatljivo je da su u petoj godini implementacije Pariskog sporazuma, koja je označila i početak treće decenije 21. vijeka, započeli događaji koji su značajno promijenili svijet. Globalna pandemija Covid-19 paralizovala je ekonomije.Samo što se svijet počeo oporavljati, 2022. godine uslijedio je rat u Ukrajini, koji je preokrenuo energetske tokove, probudio strah od nuklearne prijetnje i razbio iluziju o trajnom evropskom miru. Eskalacija ratnih sukoba u Gazi, tehnološka revolucija vještačke inteligencije, inflacija i rast cijena hrane i energije, kao i novi talas autoritarnih režima i geopolitičkih napetosti, obilježili su početak epohe u kojoj je neizvjesnost pravilo. U navedenim okolnostima, bilo je izuzetno teško zadržati fokus i kontinuitet u sprovođenju ciljeva Pariskog sporazuma. Uz to, Donald Tramp je kao jedan od prvih poteza u svojstvu predsjednika SAD-a u januaru 2025. godine potpisao Izvršnu naredbu, kojom SAD istupaju iz Pariskog sporazuma.
SAD, kao drugi najveći GHG emiter, odmah nakon Kine, ostaće van Pariskog sporazuma najmanje četiri godine, što bi moglo da ima ozbiljne implikacije po globalne klimatske napore i podstakne osjećaj klimatske nepravde, posebno u odnosu na države u razvoju, koje su najviše pogođene klimatskim promjenama. Danas su osam najvećih GHG emitera: Kina, SAD, Indija, EU, Rusija, Indonezija, Brazil i Japan, koji zajedno čine 54.6% svjetske populacije, 68.3% globalne potrošnje primarne energije fosilnih goriva i 66.2% globalnih GHG emisija.
Iako EU doprinosi globalnim emisijama sa svega 8%, u 2023. godini postigla je njihovo neto smanjenje od 8% u poređenju sa prethodnom godinom, što u poređenju sa referentnom 1990. godine iznosi pad od čak 37%. U 2023. godini je, međutim, među najvećim emiterima, zabilježen najznačajniji rast emisija u odnosu na prethodnu godinu, i to u Kini (+5,2%) i Indiji (+6,1%). Modeli EU pokazuju to da bi se zadržao rast prosječne globalne temperature na 1.5°C, emisije bi morale početi da opadaju odmah, a ne 2030. ili 2040. godine. I to brzinom od preko 8% godišnje. Do 2035. globalne emisije bi morale biti smanjene za 56% u odnosu na 2022. godinu. Drugim riječima, svake godine bi ih trebalo smanjivati za prosječnih 3.3 GtCO₂eq, a što je ekvivalent trenutnih ukupnih godišnjih emisija Indije. Posebno G20, koje su odgovorne za oko 80% globalnih emisija, moraju hitno i značajno unaprijediti klimatske ciljeve.
Prema projekcijama Evropske komisije, nijedna država G20 u 2035. godini ne bi smjela imati manje od 50% proizvodnje električne energije iz nefosilnih izvora, a ponori u sektoru poljoprivrede i korišćenja zemljišta i prestanak deforestacije moraju postati norma, a ne izuzetak. Scenario Međunarodne agencije za energiju pokazuje da će se proizvodnja solarne energije izjednačiti sa proizvodnjom uglja 2032. godine, nakon čega će fosilna energija opadati, a solarna rasti. Takođe, 2035. godine proizvodnja hidroenergije izjednačiće se sa proizvodnjom uglja.
Gdje se svijet nalazi nakon deset godina implementacije Pariskog sporazuma? Do usporavanja rasta globalnih emisija je došlo, ali iste ne pokazuju znake postizanja vrhunca, pa klimatske promjene više nego ikada predstavljaju prijetnju globalnoj bezbjednosti. Ono što je pozitivno jeste to da su tokom protekle decenije napori na smanjenju emisija i razvoju tehnologija obnovljivih izvora energije ipak rezultirali time da su globalne projekcije zagrijavanja snižene sa 3.2°C, koliko su iznosile 2015. godine kada je Pariski sporazum donesen, na 2.6°C (projekcije iz 2024. godine). U 2023. godini dodato je 507 GW novih kapaciteta obnovljivih izvora energije, sa nespornom dominacijom Kine, a nakon nje i EU u kojoj je učešće obnovljivih izvora bilo na istorijskom maksimumu od 24% krajnje potrošnje energije, jer su države članice izgradile skoro 60 GW solarnih kapaciteta i preko 15 GW vjetroelektrana. Iako su nakon deset godina globalni napori na suzbijanju klimatskih promjena donijeli određeni napredak, nije došlo do prekretnice.
Stoga je decenija pred nama civilizacijski test hoćemo li se pripremati za svijet sa više poplava, požara i oluja ili ćemo investirati u svijet sa više otpornosti. Svaki djelić stepena za koji se približimo ostvarenju Pariskog sporazuma smanjuje izloženost brojnim rizicima koje život na toplijoj planeti neminovno donosi sa sobom.
Preporučeno
(Autorka je direktorica Centra za klimatske promjene UDG)
Video