Video
Istrage, kako kažu, najčešće nijesu djelotvorne, pogotovo za najteže oblike zlostavljanja, što stvara utisak nekažnjivosti i ohrabruje da se takva djela ponavljaju.
Tome, dodaju u HRA, doprinosi i izuzetno blaga kaznena politika, pa se uslovne osude dosuđuju i za mučenje praćeno teškim tjelesnim povredama.
– U policiji i zatvorskom sistemu i dalje rade oni službenici čiju je odgovornost za mučenje utvrdio sud, kao i mnogi drugi koji nijesu procesuirani a koji su sprovodili ili podržavali zlostavljanje. Novo rukovodstvo u policiji, državnom tužilaštvu i nove snage u višim sudskim instancama moraju da promijene dosadašnji tolerantan stav države prema državnim službenicima koji zlostavljaju ljude – saopšteno je iz HRA.
U maju ove godine, UN Komitet protiv mučenja izrazio je zabrinutost Crnoj Gori zbog izvještaja o fizičkoj i psihičkoj torturi osoba lišenih slobode od strane policije, prilikom njihovog ispitivanja, u cilju iznuđivanja iskaza ili dobijanja informacija, kao i zbog nedostatka djelotvornih istraga.
Glavni nedostatak istraga zlostavljanja je, napominju u HRA, što se ne sprovode po hitnom postupku, ne sprovode se dovoljno temeljno i predugo traju.
– Izuzev slučaja prebijanja Miodraga Martinovića, koji je samo djelimično procesuiran i kažnjen, ostali slučajevi sa oktobarskih protesta 2015. su i poslije šest godina neprocesuirani i nalaze se u fazi izviđaja, isto kao i predmeti sa protesta u Nikšiću i Budvi iz 2020. godine, predmeti po prijavama iznuđivanja iskaza u podgoričkoj policiji iz 2020. i 2021. godine i predmeti u vezi postupanja policije na Cetinju iz septembra 2021. godine. Zadržavanje predmeta duži vremenski period u fazi izviđaja omogućava policijskim službenicima koji zlostavljaju građane da ostanu na službenim pozicijama, pošto zakon još uvijek ne predviđa obavezu njihove suspenzije u ovoj fazi postupka. Ovakva praksa je protivna međunarodnim standardima i ugrožava ostvarivanje pravde – navodi se u saopštenju.
U HRA naglašavaju da je u 2020-2021. godini ozbiljne prijave o iznuđivanju iskaza brutalnim zlostavljanjem podnijelo najmanje 19 osoba, i uglavnom se odnose na postupanje kriminalističkih inspektora u CB Podgorica i službenika Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.
– Državno tužilaštvo je do sada samo u predmetima oštećenih Marka Boljevića i Benjamina Mugoše optužilo ukupno petoricu policijskih inspektora (Danila Grbovića, Dalibora Ljekočevića – u oba slučaja, Bojana Vujačića, Ivana Peruničića i Nemanju Vujoševića) za iznuđivanje iskaza u maju 2020. Još uvijek niko nije optužen za mučenje Jovana Grujičića u cilju iznuđivanja iskaza, praćeno njegovim prinudnim odvođenjem sa liječenja i uskraćivanjem terapije – naglašeno je u saopštenju.
Ustavni sud je u protekloj godini usvojio ustavnu žalbu Braslava Borozana i utvrdio da državno tužilaštvo nije djelotvorno istražilo torturu nad njim u prostorijama CB Podgorica 2015. godine.
Zaključak je obrazložio propustom da se hitno postupi po prijavi protiv policijskih službenika, budući da je državnom tužiocu trebalo tri i po godine da o njoj odluči.
– Paradoksalno, Ustavnom sudu je u ovom predmetu za donošenje odluke trebalo tri godine, iako je imao osnova da predmetu da prioritet – kažu u HRA.
U toj organizaciji dodaju da je UN Komitet protiv torture kritikovao i blagu kaznenu politiku u Crnoj Gori, niske kazne propisane Krivičnim zakonikom za zlostavljanje i mučenje, i to što ova djela zastarijevaju.
– Uslovne osude su u Crnoj Gori pravilo za ovu vrstu krivičnih djela. Primjera radi, za mučenje zatvorenika u sticaju sa teškom tjelesnom povredom iz 2015. godine, zatvorskim stražarima je Viši sud u Podgorici 2020. godine dosudio isključivo uslovne osude, protivno međunarodnom standardu. Najviša kazna za mučenje u sticaju sa teškom tjelesnom povredom ikad izrečena u Crnoj Gori je zapravo minimalna kazna za oba djela, ukupno godinu i pet mjeseci zatvora, koja je dosuđena dvojici bivših pripadnika SAJ-a, Goranu Zejaku i Boru Grguroviću, zbog svirepog prebijanja Martinovića 2015. godine. Inače, raspon kazne za mučenje od strane službenih lica je od jedne do osam godina, a za tešku tjelesnu povredu od šest mjeseci do pet godina – napominje se u saopštenju.
U HRA navode da je Evropski sud za ljudska prava prošle godine (2021) u slučaju Momčila Baranina i Branimira Vukčevića jednoglasno utvrdio da državno tužilaštvo nije obezbijedilo djelotvornu istragu njihovog policijskog zlostavljanja u Zlatarskoj ulici tokom oktobarskih protesta 2015. godine.
– U slučaju Martinović, komitet od troje sudija, među kojima i sudija iz Crne Gore, odbacio je predstavku našavši da je Martinović izgubio „status žrtve“, zato što je Ustavni sud utvrdio kršenje prava zbog nesprovođenja djelotvorne istrage, isplaćena mu je naknada štete, kažnjena su dvojica izvršilaca, koji su se sami prijavili, i njihov komandant koji im je pomagao poslije izvršenog krivičnog djela. To što nije otkriven identitet ni jednog od preostalih 18 izvršilaca, koliko je Evropski komitet protiv torture uočio da ih je učestvovalo u torturi nad Martinovićem, i što su svi neotkriveni, zajedno sa komandantom, nastavili da rade u policiji, nije bilo dovoljno da učini predstavku prihvatljivom – naglašeno je u saopštenju.
Iako Crna Gora ima zakon za obeštećenje žrtava nasilja, njegova primjena je, ocijenili su u HRA, neopravdano odložena do datuma pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, koji je sasvim neizvjestan.
Takođe, napominju i da Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći još uvijek ne obuhvata žrtve policijske torture, dok je policajcima optuženim za mučenje obezbijeđena besplatna pravna pomoć.
Preporučeno
– Država mora da obezbijedi ozbiljnu zaštitu od zlostavljanja svih ljudi na njenoj teritoriji, prvenstveno kada zlostavljanje dolazi od službenih lica. Takva zaštita podrazumijeva djelotvornu istragu, efikasno procesuiranje i odgovarajuće kažnjavanje i obeštećenje žrtava. Zlostavljači ne smiju biti dio državnog aparata. „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom!“ napisao je Njegoš u Gorskom vijencu još davne 1846. godine – poručuju u HRA.
