Na zvaničnom cjenovniku Milmedike za Porto Montenegro stoji posebna napomena: „Special 40% discount for Montenegrin citizens“. Cjenovnik je, prema objavljenoj stranici, posljednji put ažuriran 25. marta 2025. godine.

To u praksi znači da je, recimo, usluga koja je na cjenovniku 100 eura za crnogorskog državljanina 60 eura, dok se za pacijenta koji nema crnogorsko državljanstvo primjenjuje puna cijena od 100 eura, ukoliko ne postoji druga pogodnost ili osiguranje.

Dakle, razlika između dva pacijenta za istu uslugu nije 40 odsto, već je puna cijena za stranog državljanina 66,7 odsto viša od cijene koju nakon popusta plaća crnogorski državljanin. Milmedika, međutim, insistira da se ne radi o tome da su stranci „skuplji“, već da crnogorski državljani ostvaruju komercijalnu pogodnost.

Upravo tu počinje pravno pitanje: da li privatna zdravstvena ustanova može slobodno odrediti osnovnu cijenu, a zatim popust vezati isključivo za državljanstvo pacijenta i da li se takva praksa pravno posmatra kao komercijalni popust ili kao različito postupanje prema pacijentima?

MINISTARSTVO ZDRAVLJA: CIJENE ZAVISE OD VRSTE USLUGE I NAČINA FINANSIRANJA

Iz Ministarstva zdravlja za Standard objašnjavaju da se cijene zdravstvenih usluga formiraju u zavisnosti od vrste usluge i načina finansiranja, odnosno statusa lica.

Za osigurana lica čije se usluge finansiraju iz obaveznog zdravstvenog osiguranja cijene utvrđuje Fond za zdravstveno osiguranje, u skladu sa zakonom.

Za usluge koje se pružaju trećim licima – među kojima Ministarstvo navodi crnogorske državljane koji nijesu osigurana lica, osigurana lica kada koriste usluge koje nijesu obuhvaćene obaveznim osiguranjem, kao i određene kategorije stranih državljana – cijene se, prema odgovoru Ministarstva, utvrđuju u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, uz proceduru koju propisuje taj zakon. Ministarstvo u odgovoru upućuje na član 74 važećeg zakona.

Ministarstvo takođe naglašava da privatne zdravstvene ustanove nemaju automatsko pravo da strancima naplaćuju više samo zato što su stranci. Strani državljani, kako navode iz Ministarstva, troškove zdravstvene zaštite snose sami, osim kada međunarodni ugovori predviđaju drugačije, ali se usluga naplaćuje prema cjenovniku ustanove, koji mora biti jasan i zakonit.

Drugim riječima, prema stavu Ministarstva, činjenica da pacijent nema crnogorsko državljanstvo sama po sebi ne predstavlja blanko osnov za veću cijenu.

Ministarstvo istovremeno navodi da ni činjenica da dvije privatne zdravstvene ustanove u različitim gradovima imaju različite cijene sama po sebi nije nezakonita. Presudno je, kako objašnjavaju, da cijene budu formirane u skladu sa propisima i okolnostima na koje se odnose, uz postojeće mehanizme nadzora i inspekcijske kontrole.

Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti usvojen je u julu 2025. godine, a Ministarstvo je tada posebno naglašavalo uvođenje jasnijih pravila, odgovornosti i mehanizama kontrole u zdravstvenom sistemu.

MILMEDIKA: NIJE RIJEČ O RAZLIČITOJ CIJENI, VEĆ O POPUSTU

Iz Milmedike za Standard, međutim, imaju drugačije tumačenje konkretnog modela.

Ta zdravstvena ustanova tvrdi da je njena poslovna politika u potpunosti usklađena sa pravnim poretkom Crne Gore i da 40 odsto popusta za crnogorske državljane predstavlja komercijalnu i marketinšku mjeru, a ne diskriminatorno određivanje zvaničnih cijena.

Kako navode, osnovne cijene zdravstvenih usluga u privatnoj zdravstvenoj praksi formiraju se na slobodnom tržištu. Popust od 40 odsto, prema njihovom tumačenju, predstavlja pogodnost i društveno odgovornu inicijativu namijenjenu lokalnom stanovništvu i osiguranim licima u zemlji.

Milmedika zbog toga smatra da nije riječ o promjeni osnovnog cjenovnika koja bi zahtijevala posebnu administrativnu saglasnost Ministarstva zdravlja, već o komercijalnom popustu za određenu kategoriju korisnika.

U odgovoru Standardu izričito navode da zbog toga prethodna saglasnost Ministarstva, prema članu 74 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, nije bila pravno propisana niti potrebna.

Milmedika odbacuje i tvrdnju da se radi o diskriminaciji po osnovu državljanstva. Navode da različiti oblici pogodnosti, popusta i podsticaja za domaće stanovništvo predstavljaju uobičajenu ekonomsku i društvenu praksu, prilagođenu kupovnoj moći domaćeg tržišta.

Istovremeno naglašavaju da svi pacijenti, bez obzira na državljanstvo, dobijaju iste profesionalne, etičke i medicinske standarde i imaju jednak pristup zdravstvenoj zaštiti.

Tako se praktično sudaraju dva pristupa: Ministarstvo govori o zakonskom okviru za formiranje cijena zdravstvenih usluga, dok Milmedika insistira da nije promijenila cijenu usluge, već je određenoj kategoriji pacijenata odobrila komercijalni popust.

KLJUČNO PITANJE: CIJENA ILI POPUST?

Pravno najzanimljiviji dio slučaja upravo je pitanje da li je razlika između „više cijene“ i „popusta“ samo terminološka ili ima stvarni pravni značaj.

Zbog toga se pitanje može postaviti i drugačije: ako je kriterijum za ostvarivanje popusta upravo državljanstvo, da li se radi samo o komercijalnoj pogodnosti ili o različitom tretmanu dvije kategorije pacijenata?

Posebno je važno i to što Ministarstvo u svom odgovoru nije konkretno ocijenilo da li je upravo Milmedikin model poposta od 40 odsto u skladu sa zakonom, već je objasnilo opšti pravni okvir.

EVROPSKA PRASKA: NIJE PRESUDAN SAMO NAZIV KRITETIJUMA

Evropska praksa daje dodatnu dimenziju ovom pitanju.

Sud pravde Evropske unije još je 2000. godine u predmetu Ferlini protiv Centre hospitalier de Luxembourg razmatrao slučaj u kojem su za zdravstvenu i bolničku njegu primjenjivane više naknade prema osobama koje nijesu bile uključene u nacionalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Sud je zaključio da kriterijum pripadnosti nacionalnom sistemu osiguranja može predstavljati indirektnu diskriminaciju po osnovu državljanstva, ako u praksi pogađa pretežno državljane drugih država, osim ako postoji objektivno opravdanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići. U konkretnom slučaju Sud je utvrdio da takvo opravdanje nije bilo dokazano.

Za slučaj Milmedike ova presuda nije direktno primjenjiv propis – Crna Gora nije članica EU, a riječ je o drugačijem pravnom i činjeničnom okviru. Ipak, ona pokazuje kako evropsko pravo posmatra situacije u kojima se različita cijena ne mora formalno zasnivati na riječi „državljanstvo“, već na drugom kriterijumu koji u praksi proizvodi sličan rezultat.

Još direktnije pravilo postoji u Direktivi EU 2011/24 o pravima pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti. Ona propisuje da se pacijentima iz drugih država članica za zdravstvenu zaštitu na teritoriji države liječenja primjenjuje ista skala naknada kao domaćim pacijentima u uporedivoj medicinskoj situaciji. Ako ne postoji uporediva domaća cijena, naknada treba da bude zasnovana na objektivnim i nediskriminatornim kriterijumima. Direktiva pritom izričito ostavlja državama mogućnost da dozvole zdravstvenim pružaocima da sami određuju cijene, ali uz uslov da na taj način ne diskriminišu pacijente iz drugih država članica.

Evropska komisija je u izvještaju o primjeni ove direktive dodatno navela da, kada su cijene jednom određene, moraju biti primjenjivane jednako na domaće i nedomaće pacijente u uporedivim situacijama.

To ne znači da evropski propis automatski određuje šta je dozvoljeno privatnoj klinici u Crnoj Gori, ali predstavlja relevantan komparativni standard: sloboda zdravstvenog pružaoca da formira cijene nije isto što i neograničena sloboda da iste usluge različito naplaćuje pacijentima na osnovu njihovog statusa.

CRNOGORSKI ZAKON OTVARA DODATNO PITANJE

Važeći crnogorski Zakon o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije objavljen je 2026. godine, a Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava na svom sajtu objavljuje njegovu važeću verziju.

U tom zakonu postoji posebna odredba koja se odnosi na postupanja na osnovu državljanstva „u skladu sa posebnim propisima“. To znači da se eventualna razlika po osnovu državljanstva ne može posmatrati izolovano, već se mora provjeriti da li za nju postoji osnov u posebnom propisu i da li su ispunjeni uslovi koji opravdavaju takvo različito postupanje.