Vojska je, kako nas to obično uče, pravi muški posao. Ipak, svjetska istorija puna je primjera odvažnih žena koje su se protivno običajima istakle u brojnim vojnim poduhvatima, gjde su rame uz rame stajale sa svojim muškim kolegama. Danas, žena u uniformi ima sve više, one gotovo besprijektorno obavljaju zadatke i odgovaraju svim postavljenim izazovima. One su i majke, sestre, kćerke, supruge…

Koliko god da crnogorsku ženu polna diskriminacija prati tokom cijelog radnog vijeka, moramo se složiti da su one jednako sposobne da rade poslove namijenjene” jačem polu”. Duboko ukorenjene predrasude i stereotipi mijenjaju se zahvaljujući svim onim sposobnim damama koje kvalitetno i uspješno rade svoj posao. Jedna od takvih je Kotoranka Kristina Krivokapić, zamjenica komandira Vazduhoplovnog operativnog centra u Vazduhoplovstvu Crne Gore, sa kojom smo u okviru istraživanja o položaju i ulozi žena u crnogorskom društvu, koje sprovodi portal Standard.

Dok su njene vršnjakinje sanjale da postanu balerine ili učiteljice, Kristina je sebe vidjela u vojnoj uniformi i oružjem na ramenima. Ova dvadesetsedmogodišnja djevojka 2011. godine upisala je Vojnu akademiju “General Mihailo Apostolski” u Skoplju, rod Artiljerijsko-raketne jedinice za protivvazduhoplovnu odbranu. Diplomirala je četiri godine kasnije, nakon čega je stupila u službu u Vojsci Crne Gore, kao komandirka voda za protivvazduhoplovnu odbranu u Vazduhoplovstvu VCG.

“Kao zamjenica komandira VOC-a planiram i organizujem rad u operativnom centru, planiram i kontrolišem obuku pripadnika jedinice, komuniciram sa susjednim zemljama i NATO članicama kako bi poboljšali saradnju i operativnost tokom određenih misija vezanih za zaštitu vazdušnog prostora (kao što su Air Policing i Search and Rescue)”, počinje svoju priču Krivokapić. 

Početak školovanja

Kristini je vojni poziv oduvijek bio privlačan, a naročito nošenje uniforme i rukovanje raznim tipovima naoružanja, iako se to smatralo “muškim poslom”.

“Ali tokom osnovne i srednje škole to je sve bilo dio sna koji se vjerovatno nikada neće ostvariti jer nisam imala priliku čak ni da upoznam vojnika ili razgovaram o vojničkom životu. To se promijenilo u 4. godini srednje škole kada sam od prijatelja saznala da Ministarstvo odbrane Crne Gore školuje kadete na prestižnim vojnim akademijama u inostranstvu. Istog trena sam se zainteresovala i potražila oglas za izbor kadeta na internet sajtu Ministarstva. U tom trenutku je bio objavljen oglas za školovanje na Vojnoj akademiji u Skoplju i odlučila sam da se prijavim”, prisjeća se Kristina.

Bila je, kako dodaje, izuzetno uzuđena i srećna zbog ukazane prilike jer je dobila šansu da uči i radi ono što je mislila da nikada neće moći.

“Sa velikim ponosom sam govorila kako se školujem u inostranstvu, Ministarstvo me stipendira, čeka me posao nakon završetka školovanja i kako ću biti među prvim oficirkama Vojske Crne Gore. Prelazak sa civilnog na vojnički način života nije bio lak. Pored akademskog dijela – predavanja i ispita, svakodnevno smo morali da izvršavamo sve vojničke obaveze.  Kada bi drugi studenti završili sa kolokvijumima i ispitima i odmarali nakon toga, mi bismo išli na terene gdje smo ostajali i po mjesec dana učeći i uvježbavajući taktiku i gađali raznim naoružanjem, kako danju tako i noću. Ali na kraju svake obuke, ma koliko ona naporna bila, odlično bismo se osjećali, jer ono što smo mi doživjeli u samo jednom danu na terenu neko neće tokom cijelog života”, pojašnjava Kristina.

Na pitanje kakve su bile reakcije okoline, kaže da su neki bili prijatno iznenađeni, dok drugi to i nijesu očekivali od nje. Porodica je u početku bila zabrinuta zbog njenog izbora, ali kada su vidjeli da je to posao i život koji želi, te uvidjeli sve benefite tog školovanja, postali su joj najveća podrška.

“Bilo je ljudi koji su me pitali zašto se nisam odlučila za nešto jednostavnije, neki fakultet u Crnoj Gori, mada i oni su ubrzo prihvatili moju odluku i podržavali me tokom cijelog školovanja”, navodi naša sagovornica.

Radni dan

Njeno radno vrijeme počinje u 7:00 sati i u prvih 20 minuta prikuplja brojno stanje, tačnije vodi evidenciju prisutnosti na poslu, izvještava komandanta Vazduhoplovstva VCG o stanju u jedinici, te sa ostalim pripadnicima jedinice krećem na jutarnju smotru tokom koje se podiže državna zastava. Nakon toga imaju fizičku, opštu vojnu i stručno-specijalističku obuku.

“Naravno, nije svaki radni dan isti pa tako pored ove planske obuke najčešće se bavimo aktivnostima koje su karakteristične za Vazduhoplovni operativni centar, kao što su nadzor vazdušnog prostora, koordinacija sa drugim NATO članicama tokom izvršavanja određenih misija i zadataka u vazdušnom prostoru Crne Gore i slično. Pred kraj radnog vremena se pripremamo za narednu aktivnost i radni dan se završava u 15:00 sati”, pojašnjava Krivokapić.

Rodna ravnorpavnost

“U Vojsci, kao i bilo gdje drugo, ne treba ostavljati mjesta rodnim razlikama. Kada radimo isti posao imamo jednaka prava, odgovornosti i obaveze. Ne postoje poslovi u Vojsci koji su predviđeni za muškarca ili za ženu, već svi rade na pozicijama za koje su kvalifikovani i imaju jednake mogućnosti”, priča Kristina.

Kao društvo smo napredovali po pitanju rodne ravnopravnosti, smatra ona, ali imamo još mnogo posla.

“Uglavnom se kod mlađih generacija vidi razlika u stavovima, ali još uvijek postoji veliki broj onih kojima su tradicionalni stavovi usađeni još od malena i teško ih je iskorijeniti. Takođe, ima onih koji nemaju ništa protiv ženine posvećenosti karijeri, tj da oboje imaju posao, ali vjeruju da žena treba biti ta koja će uz posao brinuti o domaćinstvu i podići djecu. Samim tim što se sve više djevojaka i žena odlučuje za vojni poziv, iako je to i dalje ‘muški posao’ i muškarci u Vojsci to bolje prihvataju, pa vjerujem da smo na pravom putu. Jer, ako u Vojsci može da se praktikuje rodna ravnopravnost, može i u svakom drugom segmentu društva”, zaključuje Kristina.

 

J.L.