Možda će neki negodovati, ali moramo se složiti sa činjenicom da su žene jednako sposobne da rade poslove rezervisane za “jači pol”, pa čak i one koji su tradicionalno namjenjeni muškarcima. Koliko god da ih polna diskriminacija prati tokom cijelog radnog vijeka, primjeri takvih žena je sve više. Jedna od njih je i Nikšićanka Jelica Kovačević, diplomirana rudarska inženjerka podzemne ekspolatacije, koja u jami u Rudniku boksita provela 26 godina. Sa njom smo razgovarali u okviru istraživanja o položaju i ulozi žena u crnogorskom društvu, koje sprovodi portal Standard.

Jelica je, defitivno, pravi sagovornik na ovu temu, budući da se tokom karijere susretala sa raznim oblicima diskirminacije, samo zato što je odabrala “muško” zanimanje. Ipak, ova sposobna i hrabra žena, svoj posao je obavljala gotovo besprijekorno i profesionalno, u rangu svojih muških kolega. 

“Rođena sam Gacku, gdje sam odrastala pored rudnika. Otac i bliža porodica su radili u rudniku, tako da sam od malih nogu zavoljela rudarstvo. Volim sve što je vezano za zemlju, arheologiju, geologiju, generalno prirodne nauke. Geološko- rudarski fakultet sam zavšila u Beogradu, nakon čega sam dobila stipendiju od Rudnika Boksita, pa sam u Nikšić stigla 1988. godine, i od tada sam tu”, počinje priču Jelica, koja je prva inženjerka rudarstva u Crnoj Gori. 

Kada se zaposlila, kako kaže, nije ni znala jedina žena koja se time bavi, ali je bila ponosna na sebe jer je radila posao, koji je po nekim kodeksima, predodređen “samo za muškarce”. U jami je boravila svakodnevno, radeći oko ventilacije u podzemnim rudnicima, koja omogućava protok vazduha i bolje uslove za rad. Sa šlemom na glavi, lampom i akumulatorom, provodila je sate u rudarskom oknu, a nije joj smetala ni hladnoća ni mrak. Nakon stečaja u Boksitima, ona je 2015. godine otišla je u prijevremenu penziju.

“Što se tiče kolegijalnih odnosa u rudniku nisam imala nikakvih neprijatnih situacija, jedino što je bilo opasnih situacija koje se, normalno, dešavaju u jami. Nakon toliko godina provedenih u rudniku shvatila sam, mada to nijsam htjela sebi da priznam, da sam pogriješila prilikom izbora zanimanja, jer nikada nijesam bila adekvatno nagrađena za trud i rad kao što bi to bilo da sam muškarac.  Osjetila sam taj nejednak tretman. Nijesam sretna zato što su moje muške kolege dobile stan i otpremnine, a ja nijesam ništa dobila, iako sam provela toliko godina u rudniku”, priča ona.

Jelica smatra da žene u tehničkim zanimanjima mogu paritati muškaricima, iako je često slušala da taj posao nije za nju, već da joj je “bolje da se uda i rodi djecu”. Koliko god danas vladalo mišljenje da jedno isključuje drugo, Jelica je primjer da se i porodica i karijera mogu balansirati. Ona je supruga i brižna majka tri studentkinje, koje uči pravim vrijednostima, i da svoj životni put krče znanjem, obrazovanjem i upornošću.

“Nijesam htjela da se udam sa 18 godina i budem domaćica, već prvo da se obrazujem i zaposlim. Tako savjetujem i svoje kćerke. Mislim da u Crnoj Gori i dalje vlada ogromni patrijarhat. Nažalost, žena brine i o obrazovanju, karijeri i o porodičnim obavezama, što nije u redu jer o porodici ravnopravno treba da brine i druga strana”, zaključuje Kovačević.

 

J.L.