Nedavni izbori redovnih i vanrednih članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) pokrenuli su lavinu reakcija – uglavnom negativnih. Oni koji kritički sagledavaju njen rad naglašavaju da nije ni crnogorska ni akademija. U fokusu analitičara su djela i ličnosti novih akademika i funkcija te institucije koja je, po slovu važećega zakona kojim je uređena ta oblast, najviša ustanova u oblasti nauke i umjetnosti, piše Pobjeda.

Ugledni montenegrinist Milorad Nikčević smatra da su kriterijumi izbora u članstvo CANU više nego upitni, te da su to pokazali i posljednji izbori.

“Kad se kao kandidat za člana pojavi osobnost koja je danas nesumnjivo vodeće ime crnogorske književnosti, kao što je Milorad Popović, pri čemu je taj status stečen u prvome redu regionalnom recepcijom njegova djela, a na glasanju dobije tek nekoliko glasova, dok j edan drugi kandidat bez ozbiljnih i značajnih, stvarnih i mršavih referenci (ukoliko referenca nijesu sluganstvo neofašistički usmjerenog Amfilohiju Radoviću i lamenti nad ugroženom grafijom ćirilice!) bude izabran za člana, onda je sasvim izvjesno da kriterijumi nijesu ni naučni ni umjetnički, već proizvoljni, politikantski i, vrlo vjerovatno, lični. Upravo je od jednoga vremešnog akademika CANU, inače poznatog po mladalačkom angažmanu saradnika “službi potekla prije godinu i po dana inicijativa da se Njegoševa nagrada dodijeli Radovanu Zogoviću, velikom pjesniku, iako su propozicije te nagrade jasno precizirale da se nagrada dodjeljuje autoru za djelo objavljeno u posljednje tri godine, a Zogović je preminuo prije više od tri decenije!? Ta je inicijativa bila upravo bizarno providni pokušaj da se onemogući da Njegoševu nagradu zasluženo dobije književnik Milorad Popović za briljantni roman “Čovjek bez lica”, tvrdi Nikčević.

Dodaje da je danas sekretar Odjeljenja humanističkih nauka posve beznačajni publicista, kompilator, čiji je najpribližniji naučni kvalitet što se zove i preziva kao vrijedni crnogorski istoričar i kulturolog, jedan od utemeljivača CANU.

“U tom istom Odjeljenju sedi i projektima CANU rukovodi čovjek koji je u Crnu Goru dobjegao 1992. izdajući se za lingvistu, a koji ima jednu mršavu knjižicu putopisa i jednu slikovnicu u kojoj prepričava kojih se igara igrao kao dijete čuvajući stada po Pivi i Durmitoru!? No, otvoreno govoreći, ni sam predsjednik Akademije ne može se pohvaliti zavidnim naučnim renomeom i dometima, kao autor jedne po svemu tanušne knjižice, objavljene u njegovoj privatnoj izdavačkoj kući”, kaže Nikčević.

Predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti književnik Sreten Perović je počasni ili inostrani član šest akademija u Evropi Makedonske/ MANU; Internacionalne/Krajova; Italijanske/ Đenova; Moldavske/ Kišinjev; Mediteranske/ Struga, Evropske/ Pariz). Autor je osamdesetak knjiga poezije, književne kritike, teatrologije, prepjeva sa slovenskih i drugih jezika, dramskih djela, istoriografije, enciklopedistike i publicistike. Dva puta je dobio Trinaestojulsku nagradu.

Bio je jedan od onih koji su pripremali formiranje CANU (1976), pa i jedan od onih sa kojima se konsultovao Vidoje Žarković pri pisanju svojeg govora za svečanu sjednicu prerastanja Naučnog društva u Akademiju. Nikada nije postao član CANU. Na pitanje da li bi danas prihvatio članstvo u CANU, odgovara bez dvoumljenja:

“Ne ! Mislim da je ovo pitanje uveliko zakasnilo i postalo izlišno. Ne bih prihvatio članstvo u CANU ne zato što sam član više evropskih akademija, nego iz moralnih obaveza prema sebi i svojoj književnoj, društvenoj i domovinskoj odanosti. Kad je Država Crna Gora smatrala da novim Zakonom o CANU treba spojiti dvije akademije nauka i umjetnosti u jednu, ali se to nije ostvarilo. Zakon je predložila Vlada, usvojila Skupština i potpisao Predsjednik Crne Gore. Zakon o CANU je postao dio pravnog sistema Crne Gore, ali uzalud. S indignacijom ga je odbacila CANU. Čak je u borbi protiv sopstvene države CANU tražila pomoć evropskih institucija! I tako je CANU pobijedila Državu, a Država je poklekla u interesu mira u kući”, podsjeća Perović.

Na nedavno održanoj Skupštini CANU saopšteno je da je realizovano 97 odsto godišnjeg budžeta i da se novcem gazduje racionalno. S druge strane, u javnosti se često čuje da su akademici CANU klijentelistička skupina koja ne misli ni o čemu do o sopstvenom interesu.

Prof. Milorad Nikčević se prisjeća da je prije nekoliko godina država uložila u projekat CANU “Crna Gora u XXI stoljeću u eri kompetitivnosti više od 900.000 eura.

“Niko se više i ne seća toga projekta, osim možda urednika i saradnika na tome projektu, koji su polijepo naplatili taj svoj skaredni angažman. Vjerovatno taj projekat najbolje ilustruje intelektualnu i naučnu nemoć te formalno najviše naučne i umjetničke adrese u Crnoj Gori”, kaže Nikčević.

On podsjeća da je, od jedanaest tanušnih i posve bizarnih tomova u kojima je trebalo obraditi sve oblasti društvenoga života, jedan posvećen i kulturi, a nosi naziv “Kulturno okruženje”.

Dakle, ne ni Crnogorska kultura u okruženju, ni kultura Crne Gore u okruženju, već eufemistički tako da ni u naslovu nema niđe pomena državi koja je izdašno finansirala taj skandalozni projekat!? Eto kako se, otprilike, CANU odnosi prema Crnoj Gori vrlo otvoreno za državne fondove i vrlo restriktivno za bilo kakav crnogorski sadržaj onoga čime se bavi. A bavi se danas uglavnom organizovanjem tribina i promovisanjem nekakvih čudotvornih mantri, kao što su ustavni patriotizam i preštampavanjem tiražnog “Opšteg imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru” (1888), čuvenog Cavtaćanina i nekadašnjeg crnogorskog ministra pravde Baltazara Bogišića, čije mu ime (Valtazar!) falsifikovaše u više navrata!? Bilten CANU danas najviše nalikuje Telešopu mnogo samohvale i nuđenja instant rješenja, pa ko voli nek izvoli”, tvrdi Nikčević i naglašava da sve ovo ne govori da bi bilo koga omalovažio ili osporio sami koncept ustavnoga patriotizma, koji je, kako kaže, u nekim državama drugačijega društveno-istorijskoga konteksta podrazumijevani koncept, već da ukaže na jedan prilično jeftini manir u kome se CANU pokušava nametnuti javnosti ne stvaralačkim projektima, već izigravanjem ozbiljne ustanove koja, pak, umjesto odgovora na društvene izazove nudi samo prazne floskule, dim i maglu!?

Filozof Milenko Perović kaže da je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti poput pretenciozne zgrade koja je izgrađena na klizištu.

“U graditeljskoj odluci da se izgradi na lošim temeljima nalazi se početak i kraj svih nevolja Crne Gore sa svojom nacionalnom akademijom. Od početka je ona projektovana na svjesno izabranoj oportunističkoj konfuziji u pogledu toga čija je ona akademija, koju duhovnu liniju će slijediti i šta će joj biti vodeći naučni i politički interesi. U kratkoj povijesti svoga postojanja, ona je imala nevješto prikrivanu temeljnu namjeru da bude isturenim odjeljenjem Srpske akademije nauka i umjetnosti te samim tim unutrašnja podrška srpskom velikodržavnom pohodu na Crnu Goru. Uz časne izuzetke, ona se nije potvrdila kao glava naučne racionalnosti i tvoračke kreativnosti, nego kao visoki regrutni centar permanentnog jezičkog, kulturnog, naučnog, vjerskog, obrazovnog i identitetskog obezglavljivanja Crne Gore. Na takvim temeljima ništa valjano nije moglo nastati ni trajati”, izričit je Perović.

On naglašava da je obezbijeđenost sigurnih temelja alfa i omega svih akademija nauka i umjetnosti u modernom vremenu. Perović je uvjeren da Crnogorska akademija nauka i umjetnosti nikada nije mogla niti će moći Crnoj Gori ponuditi istinitu i argumentovanu naučno utemeljenu sliku njene hiljadugodišnje povijesti.

Članovi Akademije biraju se na posebnoj sjednici, po pravilu jednom u tri godine, a članstvo se dodjeljuje doživotno. Država je za potrebe CANU prošle godine izdvojila 1.738.717 eura. Zakonom o Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti propisano je da je cilj da organizuje, razvija i podstiče naučnoistraživački rad i sve vidove stvaralaštva, njeguje, unapređuje i podstiče umjetničku djelatnost. Akademijom upravljaju njeni članovi, koji mogu biti redovni i vanredni, u ostvarivanju planova i programa učestvuju, osim članova i drugi naučnici i umjetnici. Lani je za akademijske dodatke isplaćeno 636.723 eura. Oni se, na mjesečnom nivou, kreću od 740 do 950 eura. Riječ je o naknadama za rad u Akademiji. Za konsultantske poslove, projekte i studije u CANU je prošle godine izdvojeno 625.000 eura. Najveći dio tog kolača završio je u rukama redovnih i vanrednih članova.

Predsjednik Vlade Duško Marković i Predsjedništvo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti nedavno su se saglasili da su istorija i kultura naše zemlje potvrđene vrijednosti te da razvoj, građanski sklad i dijalog čine identitet savremene Crne Gore na čijem učvršćivanju i promociji treba da djeluju svi segmenti društva. Između ostalog, kazano je da su u takvoj državi opasni i neprihvatljivi svi nacionalizmi.

“Osnovno pitanje je da li mi imamo odgovore koje od nas očekuju građani ili ćemo tapkati u mjestu i vikati ko je patriota, a ko neprijatelj. I da li ćemo praviti liste podobnih i nepodobnih? Ne, nego vrijednih i sposobnih, odnosno onih koji to nijesu”, rekao je predsjednik Vlade Duško Marković na tom sastanku u CANU.

Lijepo, jasno, inspirativno rečeno. Možda CANU, za neki sljedeći sastanak sa premijerom, pripremi listu onih koji nijesu vrijedni. Osnov za pretpostavku da znaju ko su oni postoji. Podnoseći izvještaj o aktivnostima CANU u 2018. predsjednik CANU Dragan Vukčević je saopštio da dio članova Akademije participira u projektima, naučnim tribinima, okruglim stolovima i naučnim skupovima, ali da bi ostali mogli više da se uključe.

“Možete to shvatiti i kao prekor ili prigovor. Kada se tribine organizuju u našoj akademiji ovdje je gotovo jedan broj ljudi prepoznat kao slušaoci, a velikog broja ljudi, nažalost, nema”, negodovao je Vukčević.

O (ne)radnim navikama akademika CANU ilustrativno svjedoči i podatak koji je na posljednjoj Skupštini CANU saopštio akademik Zoran Lakić. On rukovodi projektom akademske besjede. Naveo je da je od formiranja Akademije održano svega 28 besjeda.

“Još frapantniji je podatak da 40 članova Akademije nijesu održali besjede… Apelujem zato da se i mi lično sami javljamo za te tribine, a pogotovo akademici, redovni članovi naše akademije koji imaju pravo na akademske besjede, da se prijavljuju. Ima ih dosta koji su u tom stažu, bogami, i po desetak godina, a da nijesu održali besjede”, istakao je Lakić.

“Na kakvim je temeljima građena Crnogorska akademija nauka i umjetnosti? Na svemu što je suprotno građenjima modernih akademija u Evropi. Građena je na istorijskom revizionizmu. Klizište golemog falsifikata o cjelini crnogorske povijesti nikada nije moglo biti stabilizovano pojedinačnim akademičarskim pokušajima otkrivanja istorijske istine o Crnoj Gori i Crnogorcima. Građena je na jezičkom revizionizmu. Golema falsifikatorska negacija crnogorskog jezika nije nikada mogla biti razorena pojedinačnim pokušajima naučnog i posvjedočenja o autentičnom jeziku Crnogoraca. Građena je na kulturnom revizionizmu kojim je drugome u vlasništvo predato i prepisano hiljadu godina crnogorskog kulturnog nasljeđa. Građena je na religijskom revizionizmu kao totalnoj falsifikaciji vjerskog bića Crnogoraca. Jednim slovom, građena je na laži o istinskom identitetu Crne Gore i Crnogoraca! To je njen proton pseudos! I nikakva ga naknadna domišljanja ne mogu potisnuti ni izbrisati”, kaže Milenko Perović.

Naučni radovi prof. dr Novaka Kilibarde vidljivi su u evropskom kontekstu. Autor je klasičnih djela u domenu nauke o usmenoj književnosti. Nikada nije postao član CANU. Njegov slučaj rječito navodi na zaključak da se do članstva u institucijama tog tipa ne dolazi, isključivo, s uporištem na naučnom angažmanu.

“Bio sam na pragu CANU. Pozivali su me na simpozijume i tribine čiji su organizatori, imao sam dobar tretman i naredni korak trebalo je da bude prijem u CANU. Onda je Obrad Višnjić sastavio jednu zbirku narodnih umotvorina. Zamolio me da napišem predgovor i ja sam ga napisao. U zbirci se našla i tužbalica majke narodnog heroja Raka Mugoše, koja je tužila nad njegovim odrom, kada joj je sin poginuo u obračunu sa Krstom Popovićem: Jesam li ti govorila/ Jadan sine/ Kad si pošo u poćeru/ Nije Krsto zec iz Gore/ Nego junak Crne Gore/ Lakše će te žalit majka/ Kad pogibe od junaka/. To su smatrali neoprostivim političkim prestupom. Optužili su me da podržavam ideju da je narodni izdajnik Krsto Popović bio heroj. Tražili su da se ogradim od tog dijela Višnjićeve zbirke. Rekao sam ne mogu, kako bih sjutra studentima predavao Homera. Izbačen sam iz KPJ i Narodne skupštine u kojoj sam bio delegat. Ostao bih i bez posla da me nije podržao Veljko Milatović. Istovremeno, CANU se distancirala i prekinuli smo svaki vid komunikacije”, priča Kilibarda.

Na pitanje zašto za prijem u CANU nije iskoristio za sebe povoljne okolnosti, devedesetih, kada su njegova politička stanovišta bila bliska svjetonazorima u to doba uticajnih akademika CANU Kilibarda kaže da su presudila dva faktora. “Sama činjenica mog kažnjavanja zadržala se. Partija me kaznila, a glas partije je za CANU bio glas Boga, čak i kada partija mijenja ime i ideološki predznak. Bilo je tamo i jako sujetnih ljudi koji se nijesu suzdržavali da ispolje znake ljubomore na moj naučni položaj, a i ja nijesam bio sklon da instrumentalizujem politički uticaj da bih se domogao članstva u CANU. Da jesam, pogazio bih neka načela koja su mi i tada i danas jako važna”, kaže Kilibarda.