Sve je manje onih koji njeguju stare zanate. Ekipa Nove M posjetila je radionicu kovača Nijazima Zika Alkovića.

U razgovoru za Novu M kaže da su nekada zanatski poslovi predstavljali pravo malo bogastvo te da je u današnje vrijeme sve manje posla.

Preko mosta Kapadzica i Bostana ka Cvijetinom brijegu, na kraju krivudavog sokaka, nadomak pruge, kao uspomena na stara vremena nalaze se tri kovačnice.Među njima je i radionica Nijazima Zika Alkovica, jednog od poslednjih podgoričkih kovača.

Ziko Alković potiče iz porodice kovača. Četiri generacije njegovih predaka bavili su se ovim zanatom. Radnja njegovog đeda bila je blizu nekadašnjeg hotela „Crna Gora“. No, neugledne kovačke radionice su smetale republičkom i gradskom rukovodstvu, pa su ih po naređenju Blaža Jovanovića 1949. godine prebacili na tadašnju daleku periferiju, u poslednji red kuća na Cvjetnom brijegu.

Kovač Nijazim Alkovic rekao je da bi im sin bio peta,ali on ne želi ovo da radi, nema uslova.

“Posle mene će ovo najvjerovatnije umrijeti,jer ne iskazuje niko želju da radi ovo. Ja ću ovo raditi dok budem mogao stojati na nogama.Naporan jeste posao, ja volim, jer posle rada vidim rezultat i dobar je osjecaj. Uzeo sam znanje iz 11 radionica,11 majstora je ovdje bilo.Kako koji ujre, tako se srusi radionica“, rekao je on.

Ratovi s početka devedesetih godina prošlog vijeka natjerali su Alkovića da nastavi zanat svojih predaka. Do tada je radio na Željeznici, u sektoru održavanja signalizacije.

„Radio sam na željeznici 10 godina,primio zadnju platu 5 eura, kupio kg kobasice i nismo mogli mjesec dana nas četvoro da zivimo od toga, i ja napustim posao.Prije toga sam stalno ocu pomagao,jos kao dijete, svidjelo mi se, i 93 god bile su inflacije velike, i ja dođem ovdje i uspio radionicu da napravim“.

Proljećno sunce ogrije i kovače, jer ljudi kreću u poljoprivredne i građevinske poslove, pa i alat treba spremiti. U radionici Alkovica tada je kao u košnici.I Septembar i oktobar su mjeseci kada u radionici ima dosta posla. U mjesecima oko Nove godine slabo ko dolazi.

„Ljeto je teško raditi pored vatre.Decembar, novembar decembar januar jako loše. Tu se jedva preživljava i ako se uspije kupiti ugalj da bi se radilo to je dobro“.

Nije lak hljeb koji kovači zarađuju, ali naš sagovornik kaže da mu od napornog posla teže pada to što nema nikakve pomoći. Alković je svojim radovima okitio cijelu Crnu Goru.Njegovi radovi nalaze se čak i u Parizu. Prisjeća se kako mu je prijatelj iz djetinjstva Nikola Antić, proslavljeni košarkaš i trener, tražio da mu napravi zaštitu za balkon za stan u Parizu.

„To je ulica u Parizu i svi prozori imaju zaštite metalne.Njemu je stara fasada otpala i neko ponio.Tamo su mu tražili 1 700 eura da mu naprave, ja sam mu uraddio dzabe, jer smo drugovi“, kaže on.

Najmanje je, kako kaže, radio u Podgorici, jer su ga nekako uvijek zaobilazili. Alkoviću je želja da okuje Sahat kulu, odnosno četiri velika otvora na vrhu kroz koji ulaze golubovi.

 „Ja sam rodjen 50 metara od nje.Oni otvori tamo ulaze golobovi, to bi trebalo da bude okovano.Ja znam i koji je podgoricki plet,trebalo bi to da se uradi“, rekao je on.

Sa nostalgijom se Alković prisjeća starih vremena kad je cijela Podgorica živjela kao jedna velika porodica. No, od toga je malo što ostalo. Promijenio se grad, promijenili se ljudi.

 „Meni je bila prije ljepša ,sporije se življelo, ljudi su bili puno bolji,Mi smo tako mala zemlja,da je lako to završiti.Ljude treba sto više uposliti“, priča Alković.

Nekada su svakodnevno iz ovackih radionica odzvanjali udarci cekica po kovanom gvožđu.Danas, se rijetko čuje ovaj prepoznatljiv zvuk.No, postojanje pojedinih kovačkih radnji kao što je Zika Alkovića pokazuje da pomenuti zanat možda ipak još uvjek nije zaboravljen.

Izvor: Nova M