Video
Kako to sve kreće?
Bio sam uključen, preko OEBS-a, u pisanju zakona o manjinama u Srbiji u CG 2000. godine i tada je bila namjera da region ima jedinstvene standarde. Kada biste čitali zakone, vidjeli bi da tu ima puno sličnosti, međutim u praksi je sve otišlo u različitim pravcima. U CG je bilo pitanje kako odrediti statis manjine i njima je data velika mogućnost za osnivanje nacionalnih savjeta, matica i ostalog. Konkretno, jedan dio Srba, koji sebe doživljava kao takve u CG, a nije ih bilo toliko koliko sada, napravili su Maticu srpsku. Ali nikada nije došlo do saglasnosti da se formira i Nacionalni savjet Srba. To su uvijek blokirali ovi “zajedničkog porekla” koji su nekada Crnogorci, a nekada Srbi i kojima očigledno poslije Jugoslavije nije odgovaralo da imaju samo jednu državu, jer su imali veliki uticaj u obje.
Dakle to je već tada bio veliki problem i koliko znam nikada nije formirano Nacionalno vijeće Srba u Crnoj Gori. Ima ta Matica koja je radila dosta dobro, ali je ona bila ignorisana već od tadašnjeg Beograda u kojem je počeo da vlada Tadić, Demokrata, ali ne toliko od Koštunice, iako je bio pod snažnim uticajem Amfilohija. Broj Srba u CG raste pred referendum o nezavisnosti Crne Gore i to je očigledno bila politička reakcija na dolazeći momenat vraćanja državnosti Crne Gore i indirektno Srbije. To je potpuno raspalilo maštu i pamet vladara – Tadića i ostalih, i u doba Tadića donijeta je nacionalna strategija za djelovanje Srbije prema Srbima u regionu. Bio sam dio tog stručnog tima, zadužen upravo za dio pisanja tog dijela.
Kada se radilo na strategiji djelovanja Srbije prema Srbima u dijaspori i u regionu, zvanična verzija je otišla u ime tog radnog tijela. Tu smo odbacili ideju o “Srbima kao konstitutivnom narodu u CG”. Međutim, drugi dio grupe, koji je radio potpuno izvan legalnog procesa sa Čedom Antićem i ostalima, a koje su očigledno direktno angažovale Demokrate, napravili su ovaj tekst koji je na kraju i usvojen. Tekst koji je predstavljen Skupštini nikada nije dobio mišljenje Venecijanske komisije, jer im je Beograd podmetnuo drugi tekst, kao u slučaju Zakona o manjinama. To je ovdje u Beogradu praksa.
I šta se iz toga može zaključiti?
Može se zaključiti da je u Beogradu oduvijek bila jaka ta struja koja nije priznavala osobenost crnogorske nacije, koja nije razumjela da se nacionalni identitet ne sudi na etničkom, da je CG samostalna država još od Berlinskog procesa, jednostavno, koja je više igrala na tu kartu porijekla dinastija i vrlo čudnih priča. A ako pogledate porijeklo ili porodično stablo ljudi koji vode tu politiku i Srbiji i Crnoj Gori, vidjećete da su vam to sve ljudi iz CG. Oni su jednostavno napravili jedan moćan monopol u politici. Od tada to postaje državna politika. Dakle Srbe u CG treba proglasiti konstitutivnim narodom. Tada i počinju te priče – ne može da se piše na ekavici, ne može da se otvori kulturni centar, ne može da se objavi knjiga u CG….Mada, koliko znam, crnogorska izdavačka preduzeća su već tada bila svedena na jedan ili dva, a Crnogorci su objavljivali u Srbiji. Ti isti koji su kukali da ne mogu da objave ništa. Iskerno, to je od početka, poslije referenduma bila apsolutno politizovana priča sa ciljem da se stvori taj posebni politički etintet Srbije u Crnoj Gori koji bi se oslanjao i na Srbiju. U svu tu priču su ubacili i Ruse i to onda kada su ih Tadić i Koštunica pozvali da blokiraju Rezoluciju o Kosovu. Otvorili su im širom vrata energetskog sektora Srbije, a bogami i u Crne Gore.
Na koji način su ugrožena prava Srba u Crnoj Gori, to nikako da shvatim?
Ne mogu ni ja. Ja sam vam pogrešna adresa za to pitanje. Ako vam procentualno raste broj sunarodnika, bez obzira što to politički motivisano, prvi je znak da nijeste ugroženi. Znači rastete, dozvoljeno je, dapače poželjno je. Pa priča o ugroženosti jezika – da li to znači da Srbi u CG treba da pišu ekavicu? Pa vidite u Srbiji se sve manje, čak i u službenom govoru zbog Bosanaca i njihovog uticaja, govori ekavice.
Pa šta je ugorženo, ako nijesu prava?
Ugrožena je namjera da se organizujete kao konstitutivni narod, da Crnogorce svedete na drugi konstutivni narod, a da svi drugi postanu manjine. To nije ideja demokratskog manjinskog zakonodavstva. Iskreno da vam kažem, kada bi mi neko rekao da nema Srpske kuće, da je zatvorena, da Mandić nema mogućnost da politički djeluje, ili da je nekom osporeno da se izjasni kao Srbin… onda bih povjerovao da su ugroženja prava Srba. Ne vidim da je to tako. Vidim samo da postoji priča, propaganda, moćna mašina koja stalno ponavlja tezu o ugroženosti prava Srba u CG. Sva ta priča je počela od drugog mandata Borisa Tadića. Na tome je radio Đorđević, pa nije čudo što je sada glavni ruski čovjek u Srbiji. Na tome su radili brojni ljudi, prije svega ljudi povezani sa moćnim finansijskim i drugim krugovima iz CG, kojima je više odgovoralo da upravljaju u dvije države nego jednu. I to je dan-danas centar koji pokreće sve ove akcije.
U čemu je razlika između vlasti i opozicije u Srbiji kada je riječ o Crnoj Gori?
Nije tu problem što oni misle isto o CG. Propaganda je propaganda jer kada smo devedestih istraživali navodfe iz medija, nigdje nijesmo mogli da nađemo te silovane žene koje su bile u Ekspres Politici i Novostima, kao ni činjenice koje bi potkrijepile neke druge dezinformacije i spinovanja… Svaka istraga je rekla nešto drugo. To jednostavno nije bilo tačno. Ali ne vrijedi, kada krene jedna moćna propaganda da širi laž ona je širi. Džabe je sad to dokazivati. Ono što je problem Srbije i šta ja tu prepoznajem, pa ako hoćete i iz najnovijih serija, kao što je ova o kralju Aleksandru, je to kako se predstavljaju Crnogorci i Srbija. Oni zapravo ne dozvoljavaju da se konstituiše Srbija. Problem je u tome što oni zapšarvo ugrožavaju Srbiju. Srbije ne bi ni bilo po imenu da nije bilo crnogorskog referenduma. Nije padalo ni Tadiću ni tadašnjoj vlasti da obnovi državnost Srbije. Ovdje je problem što se nikada nije željela obnova državnosti Srbije, zato što imamo krizu identiteta. Dakle da podvučem, uništava se mogućnost Srbije da se konstituiše kao država, zloupotrebom resursa, ponovo kao devedesetih, kada je Milošević navodno branio Jugoslaviju podizanjem Srba kojima su se priključili Crnogorci. Tačno je što ste pitali, to je ista matrica i pokušaj da se ostvari ono što se nije uspjelo kroz ratove, da se to još malo uradi i tu se sada pojavljuju razne opcije. Sad se pojavlju razne srpske desnice, opet imate mape, pa liberalne demokrate nacionaliste, bivše demokrate kojii su se pogubili i opet kalkulišu kao u doba Miloševića. Eto Vučića će da “ubiju” na kosovskom pitanju, a oni će da preuzmu vlast. Ovdje niko nije spreman i nema u glavi kako treba organizovati Srbiju kao državu. A nju možete organizovati samo kao državu građana i tu je problem, jer su na vlast došli u ime etničke ideje velkosrpstva.
Pogledajte strukturu naše vlade, pogledajte kako oni govore. Nemam ništa protiv došljaka i sam sa došljak u Beogradu iz Kragujevca, ali mi ne možemo više da čujemo književni srpski jezik u Vladi Srbije. To je sve uništeno ili pobjeglo u inostranstvo. U suštini mi imamo veliku krizu identiteta srpske nacije. On polako prelazi u model iz doba Austrugarske, a to je njemački model. Srbija, kao i Crna Gora, je pravljena po tzv modelu pijamonta, sa velikim uticajem Italije, Francuske, kao politička nacija koja se organizuje oko državne vlasti. Sada nema toga, već se organizujemo na osnovu činjenice da je neko rođen kao Srbin, da govori srpski i da živi na svetoj teritoiriji Srbje – a to je njemački model. Logično je to tako. Tu su hiljade ljudi koji su donijeli svoj identitet, a kako nemamo demokratiju nemamo ni usaglašavanje novih relanosti. Ljudi koji su došli, na primjer, govore “tava”, što je u redu, ali nemojte onda da djecu kažnjavamo ako ne kažu “tiganj”. Srbija ni poslije tri decenije od ratova nije uspjela da stvori demokratsku atmosferu, da napravi demokratsku reviziju, nadopunu pravopisa, rječnika…da napravi liberalni kompromis između jezika kojim govore Srbi odakle god da su. E tu vam dođu Crnogorci kao idealni da se od njih naprave neprijatelji, samo iz straha da se ne drznu da oni ne obnove neku svoju dinastiju. Sjećamo se da su Apisovci, kada su sve iskoristili, organizovali lažni Ivandanjski ustanak i tada im je oko palo na imovinu bogatih Crnogoraca u BG. U BG su tačno znali ko su Crnogorci. Spakovali su ih u 200 kamiona i protjerali preko Čakora… Meni ova atmosfera liči na to. Mi idemo unazad, ne idemo u 21. vijek. Cijeli svijet ide naprijed, a Srbija unazad ka Apisovcima, ka Aleksandru, ka raspravljanju unutar te prorodice ko je koga više mrzio.
Potpisivanjem Temeljnog ugovora između SPC i Vlade CG teokratizacija Crne Gore se privodi kraju. Šta je glavni cilj tog ugovora?
Temeljnim ugovorom i svim time dokazuje se da je vlada CG crkveni proizvod i proizvod litija. Krivokapić nije politički već crkveni proizvod. SPC-u je jasno da ne može zakonom da reguliše do kraja onako kako su htjeli u vezi imovine i svega ostalog. Temeljni ugovor je legitimni instrument kojim odlažeš promjenu zakona. Ne zaboravimo činjenicu da Mitropolija nikada nije pokrivala cijelu teritoriju Crne Gore. MCP ni dan danas ne pokriva teritoriju CG. Na Sinodu SPC već pet godina traju rasprave o novom Statutu. Ako pogledamo o čemu se radi onda uočavamo da se radi o: imenu, načinu organizovanja i statusima Mitroplija. SPC je ranije pratila kraljevinu, prilagođavala se njoj, a ona se na kraju raspala. Temeljni ugovor ne treba SPC-u samo zbog odbrane vjerskih prava nego i položaja MCP, odnosno za unutrašnje odmjeravanje snaga. Patrijarh Porfirije se više približava zemlji nego “leteći” Irinej, a Amfilohije je uvijek imao varijante a,b, i c. Mislim da je njega najviše žuljalo što nije pokrivao cijelu teritoriju Crne Gore. To nije mogla da mu riješi državna vlast već SPC. Siguran sam da novi patrijarh nema interesa i protivno je njegovoj ličnom statusu da prebacuje Sinodu problem položaja SPC u CG, odnosno taj problem teritorijalnog pokrivanja Mitroplije. Ovaj ugovor će SPC izvesti iz tog osjećaja da je strano tijelo koje djeluje na teritoriji Crne Gore.
Preporučeno
