Jelena Petrović Savoja, princeza Crne Gore i kraljica Italije, do decembra će dobiti spomenik u Podgorici, ukoliko odbornici u gradskom parlamentu 1. oktobra na sjednici Skupštine Glavnog grada daju saglasnost. Ovom prilikom treba se podsjetiti zašto je Jelana Svajska zaslužila spomenik – razloga ima mnogo.

Jelena Petrović Njegoš rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine kao šesto dete, a peta kćerka knjaza Nikole i knjeginje Milene. Kao italijanska kraljica i žena italijanskog kralja Viktora Emanuela vladala je u 20. vijeku.

Imala je petoro djece, a bila je poznata po svome humanitarnom radu i rimski papa joj je dodjelio Zlatnu Ružu. Biskupi su je predložili za beatifikaciju i trenutno je u prvoj fazi kanonizacije, 2001. godine dobila je titulu Božije sluge.

Legenda o njoj stvorena je za vrijeme njenog života i još traje, a priča o životu, po mnogima najljepše evropske kraljice, inspiriše na nesebična i plemenita djela, požrtvovanje i humanost.

Princeza Jelena bila je od sve ženske djece najpoželjnija, jer se već bio rodio sin, prestolonaslijednik Danilo. Knjaz je ubrzo posle njenog rođenja ušao u sobu kneginje Milene i nježno joj čestitao rođenje zdravog djeteta.

Kneginja je bila dirnuta pažnjom srećnog oca pa je sa osmjehom prokomentarisala da im je to najljepša kćer, i kao da je predosjećala da će im ona donijeti radost i sreću.

Knjaz je odlučio da je krsti ruski car Aleksandar II Romanov. Car je prihvatio kumstvo i povlastio ruskog konzula iz Dubrovnika Aleksandra Jorina da dođe na Cetinje i u njegovo ime obavi krštenje i da joj da ime Jelena.

Rani bol

Kada se u Crnoj Gori razbuktao rat sa Turcima 1876. godine knjaz Nikola se rame uz rame sa Crnogorcima borio protiv turske vojske. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih.

Iste godine kneginja Milena rodila je djevojčicu Sofiju, koja je živjela kratko, upravo dok su je krstili. Tako je Jelena u ranom djetinjstvu spoznala bol koji je zadesio njenu porodicu..

Sa cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Imala je sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.

Mora da je princeza od Crne Gore

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov ovako je opisala pojavljivanje nove štićenice:

“Jednog jesenjeg jutra 1882. u naš razred su dovele novopristiglu. “To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”

Krajem 1895. godine Jelena putuje za Pariz sa knjeginjom Milenom i Anom gdje će upoznati Viktora Emanuela, svog budućeg muža. Na tamošnjoj izložbi srela je svog budućeg muža. Princ je bio veoma stidljiv i uputio je samo jedan osmjeh Jeleni, koja je bila u tom momentu zbunjena kao i on.

Kralju i kraljici se dopala Jelena, jer je bila lijepa, zdrava i obrazovana. 1896. Viktor i Jelena će se opet sresti, ali ovoga puta na balu u Rusiji. Na dvoru u Rusiji, Viktor je zaprosio Jelenu i ona je prihvatila da se uda za njega. Jelena se udala za Viktora Emanuela i preobratila u katoličanstvo, govoreći da je čvrsto uvjerena da se Bogu najbolje služi kroz ljubav prema bližnjem.

U avgustu iste godine, Viktor Emanuel stigao je u kraljevski dvor na Cetinju, gdje je obavljena vjeridba, uz sve običaje i ceremonije. Svadba je bila u oktobru. Nakon veselja pred Biljardom, kraljevska jahta “Savoja” 19. oktobra 1896. krenula je iz barske luke prema Italiji i uplovila u luku Bari sa slavnim mladencima.

Njihov brak je imao temelj na ljubavi, poštovanju i jednostavnosti. Bili su takvi i u svojim karakterima i samim tim su stvorili podlogu za uspješne zajedničke decenije. I kada je bilo radosti, a onda i kada su došle nevolje, jačina njihove ljubavi je ostajala čvrsta kao stijena. Iako vladari, imali su zajedničke trenutke koje su dijelili zajedničkim intreresovanjima. Kroz njih su rasli.

Oboje su voljeli ribolov, a Viktor je bio i strastveni lovac. Jelena je uživala u pecanju, a postoji podatak da je imala 20.000 udica! “Jednog popodneva pecali smo u društvu naših rođaka; bili smo potpuno bezvoljni, ribe nijesu nimalo obraćale pažnju na nas. Onda je stigla baba, zatražila je da joj daju štap, pa je sjela baš na ono mjesto gdje smo bili mi, otpočela da peca, dok smo je gledali u nevjerici: Izgledalo je kao da ima magnet na udici!”.

Maštovita umjetnica

Bila je maštovita žena koja je u sebi brižljivo odgajala dijete. U danima mira često mu je dozvoljavala da se slobodno izrazi i tada bi pravila razne priredbe i maskenbale po kući u kojima je uživala mnogobrojna porodica i njihovi gosti.

Bila je brižljiva majka i baka koja je mislila na svoju djecu. Benito Musolini je čak jednom podsmješljivo rekao da se sa njom nema o čemu razgovarati bez o bolesti i njenoj djeci. Ali Musolini nije znao da je to u krvi svake prave Crnogorke i da je njima porodica na prvom mjestu. Da je to važnije i od svih poslova koje je imala kao kraljica.

A moglo se razgovarati sa našom Jelenom, jer bila je izuzetno sadržajna ličnost. Njena duša je oduvijek bila naklonjena umjetnosti i učenju, tako da je imala obrazovanje iz različitih oblasti. Govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, bavila se slikarstvom.

U istoriji postoji podatak da su u “bogatoj kolekciji slika turskog sultana bile i dvije njene slike, koje mu je ona lično poslala, kasnije, kao princeza od Napulja – znači, pošto se udala za italijanskog prijestolonasljednika.” Poznato je i to da je veoma voljela arhitekturu i da je ona napravila skicu za spomenik vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrovića, koji se i danas nalazi na Orlovom kršu iznad Cetinja.

Zajedno u nesreći

Nažalost, ni kraljevska porodica nije zaštićena od nesreća. Jelena i Viktor zajedno su prživljavali nesreću u južnoj Italiji i gradu Mesina. Zemljotres se u tom području desio krajem 1908. godine i smatra se najrazornijim zemljotresom u Evropi u 20. vijeku.

Saznavši za nesreću kralj i kraljica su ostavili djecu, a njihovo najmlađe dijete je tada imalo svega godinu, i u Mesini proveli više od dvadeset dana. Područje je bilo trusno i tlo je još uvijek podrhtavalo i par je tamo doživjevio šezdesetak potresa sličnog inteziteta. U svakom trenutku, uz svoj narod, Jelena je previjala ranjenike i jačala njihove slomljene duše. U istoriji je ostalo i zapisano da je od nesreće spasila šestomjesečnu djevojčicu. U Mesini je podignut mermerni spomenik posvećen Jeleni.

Bila je sve što je život tražio u srećnim i nesrećnim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala djecu i porađala porodilje. Bila je sve i onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala. U istoriji je zapisana kao posljednja italijanska kraljica. Emigrirala je 1946, a godinu kasnije je ostala bez muža. Umrla je 1952. u izgnanstvu u Monpeljeu. Zar se, posle svega, iko čudi što joj se diže spomenik?

Izvori: Wikipedija, pravoslavlje.com, montenegrina.net