I na tim pitanjima padaju sve maske – otkriva u intervjuu za Pobjedu generalni sekretar Saveza kršćana Hrvatske, Bojan Jovanović, bivši sveštenik SPC koji je široj javnosti postao poznat po svjedočenju o pedofiliji, seksualnom i svakom drugom nasilju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Tvrdi da godinama unazad upozorava da iza mantija i svetih simbola djeluju pojedinci koji su sistematski zlostavljali djecu, a da su crkvene, bezbjednosne i političke strukture činile sve kako bi te zločine zataškale.

POBJEDA: Već nekoliko godina predano radite na objelodanjivanju ovih teških krivičnih djela. Uz podršku NVO Montenegro International ste objavili knjigu „Ispovest kako smo ubili Boga“. Knjiga je stravično svjedočanstvo o seksualnim nepočinstvima visokih crkvenih velikodostojnika SPC, čije su žrtve, uglavnom djeca i tinejdžeri. Država Srbija, ali i Crna Gora i dalje ćute. Kako ovo objašnjavate?

JOVANOVIĆ: To ćutanje je sramota. To nije politička neutralnost – to je aktivno prikrivanje zločina. Godinama unazad upozoravamo da iza mantija i svetih simbola djeluju pojedinci koji su sistematski zlostavljali decu, a da su crkvene, bezbjednosne i političke strukture činile sve kako bi te zločine zataškale. I umjesto da zaštite žrtve – zaštitili su zlostavljače. 

Knjiga „Ispovest kako smo ubili Boga“, nastala uz podršku organizacije Montenegro International, nije fikcija, niti senzacionalizam. To je svjedočenje žrtava. Svjedočenje djece kojoj je uništen život. Svjedočenje o sveštenicima koji su, umjesto da budu duhovni vodiči, postali predatori – zaštićeni autoritetom, moći i ćutanjem.

Ćutanje države Srbije nije iznenađenje – to je nastavak dugogodišnje prakse. Ali zabrinjava i ćutanje Crne Gore, koja je, uprkos znanju o tim slučajevima, ostala pasivna. Postavlja se pitanje: kome ove države duguju lojalnost – građanima, zakonu i istini, ili institucijama koje su izgubile svaki moralni kompas?

Svako ko ćuti, svako ko premješta zlostavljače iz parohije u parohiju, svako ko se izgovara da „nema dokaza“ dok ignoriše ispovijesti žrtava – saučesnik je.

Ovo nije vjersko pitanje. Ovo je pitanje osnovne ljudskosti. Pitanje: da li ćemo, kao društvo, stati na stranu djece ili na stranu zvijeri koje su ih uništile?

Dok SPC uporno pokušava da se predstavi kao čuvar tradicije i morala, u njenom srcu obitava tišina nad zločinom. A država koja to zna i ne reaguje – više nije država prava, već saučesnik u nepravdi.

Nećemo stati. Nećemo ćutati. Jer borba protiv zlostavljanja djece nije pitanje „imena i ugleda crkve“, već pitanje časti jednog naroda. I ako crkva, i ako država, i ako društvo ne znaju da zaštite dijete – onda Bog nije ubijen u knjizi. Onda smo ga mi sami ubili – u stvarnosti.

POBJEDA: Prema Vašim tvrdnjama, dokumentacija dokazuje da je i aktuelni mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Mićović učestvovao u prikrivanju pedofilije, kao i njegov prethodnik, pokojni Amfilohije Radović. Kako komentarišete takve optužbe i ćutanje državnih institucija?

JOVANOVIĆ: Ne samo da ih komentarišem – ja ih potvrđujem. Ne na osnovu ličnog utiska ili ideološke borbe, već na osnovu dokumentovanih činjenica, uključujući i unutrašnju dokumentaciju same SPC. Pokojni mitropolit Amfilohije Radović i tadašnji vladika budimljansko-nikšićki, danas mitropolit Joanikije Mićović, godinama su prikrivali zlostavljače u mantijama, svjesno štiteći sveštenike i monahe optužene za seksualna nedjela nad djecom. Iza tih zidova manastira, gdje su djeca tražila utjehu, mir i spas, dešavali su se zločini koji paraju dušu svakom razumnom čovjeku.

Ne tvrdim to ja – to su rekli crkveni dosijei. Tu su izjave preživjelih. Tu su ispovijesti koje nijedna institucija nije smjela da ignoriše. A najgore od svega – SPC je išla toliko daleko da je fabrikovala lažnu tvrdnju da su zvaničnici crkve razgovarali sa porodicom silovanog i ubijenog bogoslova Milića Blažanovića. Istina? Niko iz SPC nikada nije otišao da pogleda tu porodicu u oči. Niko nije pitao za oproštaj. Niko nije ni pokušao da čuje njihovu bol.

POBJEDA: Zar to nije dovoljan razlog za zvaničnu istragu?

JOVANOVIĆ: I više od toga – o ovome sam lično dopisom obavijestio predsjednika Crne Gore, obavijestivši ga da sam, preko ovlašćenog predstavnika, učestvovao na Samitu u Rimu, UN u Ženevi i Hagu (27. septembar – 6. oktobar 2023), koji je organizovala američka NVO ECAGLOBAL, uz učešće više od 25 organizacija sa svih kontinenata. Tema je bila jasna: pravda za preživjele žrtve seksualnog nasilja u vjerskim institucijama. A znate li šta sam dobio kao odgovor? Ništa. Ćutanje.

To je taj muk institucija koje nemaju hrabrosti da se suoče sa sopstvenom sjenkom. A dok oni ćute, mi nećemo stati. Srpska pravoslavna crkva je, nažalost, postala institucija koja je od duhovnog vođstva prešla na sistematsku zloupotrebu vjere u političke i kriminalne svrhe. Od organizovane pedofilije, preko sakrivanja ratnih zločinaca, do širenja vjerske i nacionalne mržnje. I sve to, pod krinkom svetosti.

Upravo zbog toga, uputio sam molbu da dobijem adresu na koju možemo zvanično dostaviti ovjereni Exposé, izrađen u saradnji sa građanima Crne Gore, kako bi bio zvanično zaveden. Jer ako već ne postoji politička volja da se zaštite djeca – neka ostane trag. Neka ostane dokument koji će neko, jednog dana, kada bude imao savjesti i hrabrosti, pročitati.

Mi nećemo ćutati. Jer kada država ćuti pred zlostavljanjem djece – onda građani moraju da viču. I to ćemo i dalje činiti.

POBJEDA: Na osnovu vašeg materijala Specijalno tužilaštvo Crne Gore formiralo je predmet. Dali ste iskaz u Beogradu, ali dokumenti su nestali iz tužilaštva. Kako to objašnjavate i šta se sada dešava?

JOVANOVIĆ: Da, tačno je. Na osnovu mog materijala, Specijalno tužilaštvo Crne Gore je zvanično otvorilo predmet koji se tiče najtežih krivičnih djela: seksualnog zlostavljanja djece i ubistva unutar vjerske institucije. Po zamolnici crnogorskog tužilaštva, dao sam detaljan iskaz u Višem javnom tužilaštvu u Beogradu – preko tri sata, pred zamjenikom tužioca. Snimano je i audio i video – znači, postoji konkretan dokaz da sam zvanično predao dokumentaciju. I šta se onda dešava? Nestanak. Krađa. Ućutkavanje.

Dokumenti koji su predati – nisu stigli u Crnu Goru. Neko ih je, vrlo svjesno i smišljeno, uklonio iz Tužilaštva u Beogradu. Neko je odlučio da zaštiti zločince, a ne žrtve. Da spali trag, da produži tišinu.

I tu dolazimo do suštine problema: nije SPC ta koja sve radi sama – to je sinhronizovana mreža moći, politike i tužilačko-policijskih struktura koje tapšu sveštenike po ramenu i šapuću: „Ne brini, ništa ti neće biti.“ Ali hoće. Jer istina uvijek pronađe put.

Kada je tužiteljka iz Crne Gore lično došla u Srbiju, predao sam joj dio dokumentacije – pod jakim pritiscima, uz otvorene opstrukcije. I danas, iskreno, više i nije ključno šta se dešava u Beogradu, ali i u Podgorici, jer su karte već bačene na sto. Zašto? Jer je po nalogu tužilaštva iz jedne druge zemlje, u saradnji sa Interpolom, započeta međunarodna istraga o ubistvu djeteta u manastiru SPC, kao i o organizovanoj pedofiliji unutar crkvene hijerarhije. I ta istraga dolazi – u Crnu Goru, u Srbiju, u svaki kutak gdje su se zločini čuvali pod tepihom. I doći će i pitanja. Neprijatna. Teška. I više neće biti dovoljno reći „to su napadi na crkvu“. Ovo nisu napadi. Ovo su dokazi o djeci koja su silovana i ubijena dok su vjerovala da su pod zaštitom Boga. I na tim pitanjima padaju sve maske. Neka znaju – ova borba više nije lokalna. Nije ni samo pravna. Ovo je borba protiv zla koje je nosilo krst dok je činilo najmonstruoznije moguće zločine. Zato neka se ne zavaravaju – ni mantija, ni politička zaštita, ni ćutanje neće ih zauvijek sakriti od istine. A pogotovo – ne od pravde.

POBJEDA: Pomenuli ste da se priprema globalni registar osoba povezanih sa slučajevima pedofilije i seksualnog zlostavljanja u vjerskim organizacijama pravoslavne orijentacije. Možete li nam reći konkretno o čemu se radi?

JOVANOVIĆ: Da, reč je o ozbiljnom, međunarodnom i dugoročnom projektu koji prevazilazi sve dosadašnje pokušaje razotkrivanja zlostavljanja u crkvenim strukturama. Poziv za učešće sam prošle godine dobio iz Sjedinjenih Američkih Država, od više uglednih organizacija za ljudska prava i zaštitu djece. Cilj: formiranje međunarodnog registra pedofilije i seksualnog zlostavljanja u pravoslavnim vjerskim zajednicama – u mom slučaju, sa posebnim fokusom na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Brojevi koje imamo su porazni. Još gore – oni su tek vrh ledenog brijega. Prijavljuje se svega oko 5% slučajeva. Dakle, govorimo o stravičnoj tišini koja traje decenijama, iza koje stoji moćna organizacija sa dubokim vezama u politici, bezbjednosnim službama i institucijama.

Prema dosad prikupljenim podacima, Srpska pravoslavna crkva se nalazi na drugom mjestu u svijetu po broju prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja djece, odmah iza Ruske pravoslavne crkve – sa udjelom od 21,3% svih analiziranih prijava.

To nije sramota samo SPC. To je zločin protiv čitavog društva.

A da ne bude zabune: seksualno zlostavljanje djece nije grijeh – to je KRIVIČNO DJELO. I to teško. I domaće zakonodavstvo i međunarodni pravni akti – Konvencija o pravima djeteta (UN), Lanzarote konvencija Savjeta Evrope, rezolucije UN – obavezuju države da identifikuju, procesuiraju i osude ne samo zlostavljače, već i sve one koji su ih štitili. A u SPC – mnogi su ih štitili.

📌 Oni koji su ćutali, prikrivali, premještali sveštenike zlostavljače – saučesnici su.

📌 Oni koji su uništavali dokaze i prijetili žrtvama – kriminalci su.

📌 Oni koji su danas na vrhu SPC i i dalje šire mantru „napada na crkvu“ – saučesnici su u organizovanom zločinu.

Zato ovaj registar nije samo dokument. On je udarac u samo srce jednog sistema tišine, laži i straha.

Registar će imati višestruku funkciju: 🔹 Za pravosuđe i policiju: da više niko ne može reći „nismo znali“ ili „nema dokaza“. Imenski dio, djelimično javan, obezbjeđuje da zločini ne mogu biti zataškani.🔹 Za žrtve i terapeute: da se konačno imenuju odgovorni. Da se prekine začarani krug ćutanja. Da se obnovi makar djelić povjerenja u pravdu. 🔹 Za društvo: da se raskrinka mit o nepogrešivoj svetosti institucije koja je decenijama uništavala djecu. Da se jasno kaže – Bog nema nikakve veze sa zvijerima koje nose mantiju. 🔹 Za međunarodne mehanizme: da se stvori pritisak na državne organe, posebno u Srbiji, koji i dalje odbijaju da postupe po zakonu.

U drugoj fazi, registar će sadržati detaljnu šemu odgovornosti, sa imenima i funkcijama odgovornih – od sveštenstva do političkog vrha Srbije. Jer prikrivanje pedofilije je krivično djelo, i nema tog patrijarha, vladike, političara ili tužioca koji će moći da kaže da „nije znao“. Pozivanje na Boga neće im pomoći. Mantija ih neće zaštititi. I neka im bude jasno – nećemo stati dok i poslednji zlostavljač, kao i svi njegovi zaštitnici, ne završe pred sudom. Jer ako država neće da zaštiti djecu – mi hoćemo. I nećemo tražiti dozvolu da to učinimo.

Očekujemo od Evrope da ne ćuti

POBJEDA: Ubrzo ćete govoriti u Evropskom parlamentu. Očekujete li podršku Brisela u Vašoj borbi za pravednije društvo i crkvu, s obzirom na to da tu podršku u Srbiji nemate?

JOVANOVIĆ: Kao generalni sekretar Saveza kršćana Hrvatske već sam imao sastanke sa predstavnicima Evropskog parlamenta u Hrvatskoj, a uskoro očekujemo i formalni prijem u samom sjedištu EU parlamenta u Briselu. Tamo ćemo detaljno izložiti sadržaj Ekspozea i predstaviti sve relevantne podatke koji ukazuju na ozbiljna kršenja ljudskih prava i sistemsku zaštitu počinilaca seksualnog zlostavljanja – konkretno i u okviru Srpske pravoslavne crkve.

Ovaj trenutak vidimo kao ključnu prekretnicu – ne samo za borbu protiv nekažnjenosti, već i za uspostavljanje univerzalnog standarda odgovornosti. Očekujemo od Evropske unije ne samo deklarativnu podršku, već konkretne predloge, institucionalne reakcije i jasan politički pritisak na vlasti Republike Srbije da se izjasne: zašto se godinama unazad štite pojedinci unutar SPC koji su osumnjičeni za pedofiliju i seksualno zlostavljanje djece?

Jer ćutanje institucija – bilo vjerskih, bilo državnih – u ovom slučaju nije neutralnost. To je saučesništvo.

Ako Srbija zaista teži evropskim vrijednostima, onda mora da odgovori: da li smatra da je zaštita vjerskog autoriteta važnija od zaštite djeteta? Da li državne institucije priznaju odgovornost za zataškavanje zločina? Gdje su javne istrage, gdje su smjene, gdje su presude?

Evropska unija ima mehanizme i moralni autoritet da postavi ta pitanja – i da insistira na odgovorima. Mi to ne tražimo zbog političke osvetoljubivosti, već zbog djece i žrtava koje su do danas ostale bez pravde. I u toj borbi, očekujemo da Evropa ne ostane nijema.