Video
Jovanović navodi da je SPC bespotrebno provocirala državnu vlast Crne Gore i time samu sebe dovela u trenutnu poziciju.
“Tokom protekle tri decenije, intenzivno nakon obnove crnogorske nezavisnosti, SPC je imala za nju katastrofalno loše procjene i postupanje. Na različite načine, od Amfilohijevih izjava, negiranja i vrijeđanja najbrojnije nacije u Crnoj Gori, protivljenja obnovi nezavisnosti, preko divlje gradnje, milionskih prometa nekretnina i neoporezovanih gotovinskih masa, preko tužakanja države Crne Gore i gubitka spora pred Sudom u Strazburu, SPC cirkusa koji su 2015. pravili povodom pokušaja javnih rasprava o nacrtu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, do Irineja Gavrilovića iz avgusta 2018. koji tada slaboumno tvrdi da je Crna Gora replika NDH, a Crnogorci komunistička fikcija.”, poručio je Jovanović.
Država prethodne tri decenije bila naklonjena SPC
Jovanović je mišljenja da je država tokom prethodne tri decenije bila, ne samo naklonjena SPC, već i njen najveći ktitor, a bila je i nezainteresovana za, kako je rekao, pet ključnih činjenica:
“Pravilima Svetih apostola kliricima je izričito zabranjeno, ponavljam izričito zabranjeno da se bave svjetovnim poslovima; Sveto pismo i svetootačko predanje jerarhiji nalažu u najmanju ruku lojalnost državnim vlastima; SPC nije autohtona Crkva u Crnoj Gori, već je kod nas importovana nakon vojne okupacije 1918. godne; Crna Gora od 1485. ima sveštenu tradiciju autokefalije Crkve, i nakon obnove nezavisnosti, shodno kanonskim pravilima da razdjeljenje državnih prati i razdjeljenje crkvenih granica, državna vlast ima obavezu da uredi i vanjske granice Istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.
Država nadležna za crkvene granice i autokefaliju
Jovanović smatra da nema ništa sporno u najavi predsjednika Mila Đukanovića da će u slučaju da ne dođe do dogovora sa SPC tražiti autokefalnu crkvu za Crnogorce.
“Ukoliko pročitate tomose o autokefaliji, koji Vaseljenska patrijaršija daruje počevši od 1850. za Grčku crkvu, do 2019. za Pravoslavnu crkvu Ukrajine, vidjećete da je u njima naglašeno da su izdati i po zamolnici od strane predstavnika državne vlasti. Tako je zapisano i u tomosu za SPC iz 1922. godine. Isti princip je i sada na snazi – i po istome principu će Crna Gora dobiti kanonsku autokefalnu Crkvu. Naime, treba imati na umu da u Istočno-pravoslavnoj crkvi država nije objekt, već subjekt crkvenoga prava. I Crkva i država su božanske ustanove. Prema pravoslavnome učenju, država takođe ima svoj početak u nacrtu Božijega promisla o svijetu. I kada je Crna Gora 2006. obnovila nezavisnost – nota bene, ni to nije bez Božijega promisla. Ukratko, država je, još od vremena istočno-rimskih careva, zajedno sa Crkvom, nadležna za čitav spektar vanjskih crkvenih poslova: ponavljam – vanjskih poslova, a ne unutrašnjih crkvenih poslova (tj. onih poslova koji se tiču pitanja vjere, bogosluženja, svetotajinstava, primanja u klir, duhovnoga suda, etc). Te kompetencije države u vanjskim crkvenim poslovima se
odnose i na pitanja: crkvenih granica i autokefalije”, rekao je on.
Prigovor o ustavnoj odvojenosti crkve i države ne važi u slučaju autokefalije
Dodaje da prigovor da je država Ustavom Crne Gore odvojena od crkve ne važi u ovim pitanjima, podsjetivši da je Vidovdanskim ustavom iz 1921. država bila odvojena od crkve, što nije spriječilo Aleksandra Karađorđevića da de facto stvori SPC.
“Izgleda da je državna vlast Crne Gore sada shvatila svoje kompetencije u vanjskim crkvenim poslovima. SPC je na putu da ponovi iste greške koje je Ruska crkva napravila u Ukrajini, a to je da potcijeni odlučnost, kanonske prerogative i odgovornost Vaseljenske patrijaršije da vječno ne trpi otvorene rane raskola koji nastaju zbog sekularizacije crkvenih poslova od strane
trenutno priznatih (kanonskih) jurisdikcija. Ta sekularizacija je vidljiva kroz podređivanje vjere necrkvenim ciljevima imperijalnih doktrina”, rekao je Jovanović.
RPC je, iako nevoljno, priznavala i ukrajinsku naciju i jezik
Sa druge strane, podsjeća da je odnos Ruske crkve u Ukrajini bio znatno drugačji od prakse SPC u Crnoj Gori.
“Ruska crkva, mada nevoljno, priznaje i ukrajinsku naciju i ukrajinski jezik; svoju jurisdikciju u Ukrajini je prije tri decenije nazvala Ukrajinska pravoslavna crkva (Moskovske patrijaršije), dodijelila joj samoupravu, a za tamošnje arhijereje i sveštenstvo većinom postavila deklarisane nacionalne Ukrajince. Je li to uporedivo sa SPC u Crnoj Gori? Naravno da nije. Meni nije poznat niti jedan sveštenik SPC da se ikad javno deklarisao kao nacionalni Crnogorac, ili da govori crnogorskim jezikom (mada su mi neki privatno i zamolivši za diskreciju to saopštili). Čitava jedna pravoslavna nacija – Crnogorci, od strane sekularizovane SPC, van kanonskih je okvira Istočno-pravoslavne
crkve. To je neodrživa situacija i za Carigrad, koji je, tokom proteklih stoljeća, najduže imao jurisdikciju nad savremenom Crnom Gorom. Crnogorci su, do 9. vjeka, primili hrišćanstvo upravo od Grka naše plemstvo pokrstio je Sveti ravnoapostolni Ćirilo. Drugim riječima, Vaseljenska patrijaršija je naša majka-Crkva. U poznatom odgovoru crnogorske narodne skuštine Sinodu Rusije iz 1804. eksplicitno se kaže: „Mi vjeru nijesmo primili od Rusa, nego do Grka”, podsjetio je Jovanović.
Zbog svega ovoga, Jovanović smatra da za sveštenstvo Mitropolije SPC u Crnoj Gori, ne misleći pritom na mitropolita Amfilohija, predstoji ključan period jer bi ih disciplinovano slijeđenje vrha crkve dovelo, ne samo u konfrotaciju sa matičnom državom, već bi time sebe isključili iz ireverzibilnih procesa koji će rezultirati obnovom i kanonskim priznanjem autokefalne Crkve.
Preporučeno
“Procjenjujem, ta autokefalna Crkva Crne Gore će biti novi administrativno-upravni entitet, po primjeru Ukrajine. Dakle, neće se priznati pomjesna nezavisnost postojećih eparhija SPC, niti Crngorske pravoslavne crkve, već će se stvoriti nova objedinjavajuća crkvena pravoslavna struktura. No, do toga cilja je potrebno vrijeme, strpljenje i molitva. Vjerovatno će biti nezadovoljnih na obje strane, ali razlozi ne mogu biti crkveni, nego politička ili nacionalna ostrašćenost – etnofilija, koja je bogoslovski raskrinkana kao dušepogubna jeres. Jer, niko neće ući u Carstvo Božije samo zbog toga što je Crnogorac ili Srbin ili bilo šta po nacionalnosti. Hristos Spasitelj „ne gleda ko je ko“ (Ef. 6, 9). Liturgijsko prevazilaženje razdjeljenja u jednoj pomjesnoj autokefalnoj crkvi nije negiranje društvenih razlika, već njihovo eklisiološko prihvatanje”, zaključio je Jovanović.
