Video
U posljednjih sedam dana dva novinara u Srbiji postala su glavni akteri udarnih vijesti Barbara Životić sa TV Studio B i Milan Jovanović sa portala Žig info iz Grocke. Bez obzira na to što ova dva slučaja profesionalno nemaju nikakvih dodirnih tačaka, njih spaja nasilje: verbalni linč preko društvenih mreža u slučaju Životić, koja je komentarisala, a ne izvještavala, miting opozicije 8. decembra u Beogradu i teško nasilje kadaje spaljena kuća Jovanovića u Vrčinu, nedaleko od Beograda.
Preporučeno
Izjava da su mediji u Srbiji slobodni jer svako može da kritikuje vlast došla je od premijerke Ane Brnabić poslije pomenutih slučajeva.
Međutim, Evropska komisija je u izvještaju početkom decembra upozorila da se Srbija i dalje suočava sa krupnim izazovima kada se radi o slobodi medija i izražavanja. Zamjera se netransparentno vlasništvo i finansiranje privatnih medija, državno finansiranje medija, nedostatak profesionalnih standarda, sprovođenje medijskog etičkog kodeksa, spor napredak komisije za istragu ubistava novinara, mali broj obrađenih slučajeva prijetnji novinarima, mora se osnažiti samostalnost regulatornih tijela…
Medijsku situaciju u Srbiji za Pobjedu pojašnjavaju dva novinara: Ljubica Gojgić, novinarka Javnog servisa Vojvodine i autorka emisije Pravi ugao i Veljko Lalić, kolumnsta i glavni i odgovorni urednik Nedeljnika. Njih dvoje su ovogodišnji dobitnici nagrada: Gojgić “Vitez” poziva koju dodjeljuje Liga eksperata LEX, a Lalić nagrade “Aleksandar Tijanić” za borbenost u novinarstvu.
Šta je uzrok napada na novinare? Različite slučajeve sa početka teksta povezuje nasilje.
Lošu medijsku atmosferu proizvodi stalni pritisak da se objavljuje partijska propaganda koja je u direktnoj vezi sa egzistencijom dijela novinara, a one malobrojne, koji rade profesionalno, vlast svrstava u redove opozicije.
Prelako smo počeli da se navikavamo na nasilje. I u javnom govoru, i u politici i u medijima!
“Ne bih poredio ova dva slučaja, jer je u prvom jasno da je riječ običnoj propagandi, a u drugom o pokušaju ubistva novinara zbog svog izvještavanja”, kaže Lalić, upozoravajući da je slučaj Milana Jovanovića posljednji trenutak da se svi zajedno zapitamo da li su novinari slobodni da izvještavaju, a posebno u lokalnim sredinama, gdje nijesu pod tolikim svjetlima javnosti.
“Po Krivičnom zakonu, napad na novinara zbog njegovog izvještavanja je napad na službeno lice. Pozivam i državu da tako reaguje jer nema gore stvari za demokratiju i slobodu jedne zemlje od toga kada se napadaju i ubijaju novinari koji trebaju da izvještavaju javnost”, upozorava Lalić.
Nagradu je Lalić dobio dan poslije paljenja kuće Jovanovića pa je novčani dio nagrade od dvije hiljade eura poklonio Jovanoviću, koji je sa suprugom ostao bez cjelokupne imovine koju su stvarali gotovo 60 godina.
I Gojgić upozorava da se ova dva novinarska slučaja ne mogu staviti u istu ravan.
“Paljenje kuće novinara Milana Jovanovića je najdrastičniji i zamalo fatalan pokušaj da se ućutka novinar koji razotkriva malverzacije lokalnih moćnika. Novinari manjih, lokalnih medija veoma često su žrtve upravo ovakvih napada, koji veoma uznemiravaju. Što se drugog slučaja tiče, koleginice iz grupe Novinarke protiv nasilja nad ženama iznijele smo stav da su: necivilizovani, uvredljivi i seksistički komentari za osudu čak i kada su upućeni novinarkama i novinarima koji grubo krše etičke principe izvještavanja i novinarski kodeks”, kaže Gojgić.
Ona napominje i da je daleko opasnija hajka koja se preko Ilustrovane politike vodi protiv novinara Ljiljane Smajlović i Verana Matića zbog njihovog insistiranja da se rasvijetli ubistvo Slavka Ćuruvije.
“Strašno je što je kraj suđenja pripadnicima DB optuženima za taj zločin, bio povod, ne da se piše o toj hladnokrvnoj egzekuciji, nego da se brane ,,državni službenici koje, tobože, žele da osude novinari, bez dokaza, pritiskom na sud, a sve radeći za račun interesa Zapada. Podsjećam da je na sličan način, djelimično iz istog pera, u javnosti kao izdajnik predstavljan i sam Ćuruvija, 1999. godine prije ubistva”, upozorava Gojgić.
I tako dolazimo do premijerkine izjave da su mediji slobodni jer svako može da kritikuje vlast, iako takva vrsta kritike nije znak da su mediji slobodni.
Za Lalića se Srbija nalazi u paradoksalnoj situaciji.
“Danas imamo situaciju da ne znamo da li će ne nekoj televiziji i dalje da se emituju emisije Ivana Ivanovića ili Zorana Kesića, koje su zaštitna lica tih televizija, ali još veći problem je što mi ne znamo gdje će one da se prikazuju ako ne budu mogle više da se prikazuju na televizjama Prva i O2”, kaže on i objašnjava da nema više tržišta koje je krenulo sa ukidanjem emisije Utisak nedelje, ali ni slobode za novinare kada je za njih gubitak posla ili neslaganje sa uređivačkom politikom egzistencijalno pitanje.
O tome kako je razumjela premijerku izjavu, Gojgić odgovara da dobra atmosfera u kojoj novinari mogu slobodno da se bave svojim važnim poslom podrazumijeva i da im se svakodnevno ne maše pred nosom frazama da mogu slobodno da kritikuju vlast.
“To, uostalom, nije nikakva milost bilo koje vlasti i dokaz tolerancije nego pravo garantovano Ustavom”, podsjeća Gojgić.
I na kraju se uvijek dolazi do neriješenih ubistava novinara Milana Pantića iz Jagodine, Slavka Ćuruvije i Dade Vujasinović iz Beograda. Posao sa kojim se suočava svaka vlada i obećava da će se riješiti, ali pitanje je gdje je ključni problem u političkoj volji ili pravosuđu?
