Video
Ta, ali i mnogo sličnih pitanja, gotovo po pravilu prate usvajanje bitnijih planskih dokumenata koja se odnose na Podgoricu. A ovog puta, usvojen je najbitniji – Prostorno-urbanistički plan. Iz njega ‘naslućujemo’ svjetla koja bi se, u pozadini večernje panorame, u budućnosti mogla ukazivati sa Veljeg brda. No, mnogi građani, aktivisti civilnog sektora i političari ‘naslutili’ su kako bi na mjestu planiranih parkova i rekreativnih sadržaja u dogledno vrijeme mogle nići stambene zgrade.
I dok ocjena i stavova sa svih strana ne fali, o toj Analitika je pitala pitala struku. Otud, sagovornik Portala Analitika je diplomirani prostorni planer Dragoljub Marković.
Kako bi se razumio prostor i razvoj Podgorice, na početku ističe Marković, treba se osvrnuti na istorijske tokove.
„Današnja Podgorica i način njenog rasta, da ne kažem razvoja, nije rezultat samo novije istorije nego širokog istorijsko-geografskog, pa i političkog konteksta. Podgorica je prirodan nastavak antičke Duklje. Sa istorijskog aspekta je bilo za očekivati da na ušću Ribnice u Moraču nastane renesansni grad. Ali to je prekinulo širenje Otomanske imperije koja je tu napravila, za imperiju, periferni Depedogen“, naglašava on.
On navodi kako se na prostorno planiranje može primijeniti maksima „istorija nas interesuje onoliko koliko je važna za budućnost”.
„Vezano za urbanističko planiranje Podgorice, možda je najuvjerljivije ono što sam čuo od profesora Ranka Radovića. On, inače rođeni Podgoričanin, rekao je – Podgorica ima šansu da bude udžbenik urbanizma na otvorenom – počev od antičke Duklje, preko otomanske, odnosno balkanske Stare Varoši, ambiciozno-evropske Mirkove varoši do socijalističke Nove varoši (“Preko Morače”), s mogućnošću da se dalje širi kao “vrtni grad”. Ako samo ovu konstataciju shvatimo kao sugestiju za pristup planiranju Podgorice i uporedimo je sa načinom na koji se opredjeljivalo o zahtjevima i inicijativama iz izmjena i dopuna ovog i ostalih PUP-ova, vidimo gdje je danas planiranje u odnosu na ozbiljan pristup izradi tako važnih dokumenata”, navodi on.
Marković smatra kako je u novijoj istoriji došlo do problema.
„Ti problemi, koji su se u novije vrijeme nagomilali u Podgorici, mislim da su najprije rezultat naše ambicije da, u relativno skučenojZetsko – Bjelopavlićkoj ravnici, napravimo “velegrad”, smatra on.
Podsjeća i kako na području Crne Gore, jednostavno, ranije nije bilo moguće razmišljati o takvom konceptu.
„Zašto je to bilo tako? Bez obzira na bogato nasljeđe, izuzetne potencijale i talente, Crna Gora je vjekovima bila, i još je, emigraciono područje. Prosto zbog toga što na njenom prostoru nije bilo moguće da se razvije veći centar gravitacije za šire okruženje. Zato su odavde talenti i sirovine “izvoženi” u okolne centre i šire“, pojašnjava Marković.
No, prema njegovom mišljenju, nedavno se sve promijenilo.
„Nakon obnove nezavisnosti, sindrom “emigracionog područja” smo liječili ‘trpanjem’ svega u Podgoricu. I tako je od nje napravljeno neprijatno mjesto za boravak, od ‘skučene’ ravnice oduzimane su poljoprivredne površine, a sve u nastojanju da Podgorica postane velegrad“, ističe on.
Kaže kako je, u slučaju Podgorice, mnogo racionalnije povezivanje sa okolnim urbanim centrima i regijama, nego ekspanzija novogradnje u samom srcu grada.
„Za to bi bilo prirodno da kvalitetnom putnom mrežom, pri čemu nije obavezno da to budu autoputevi, povežemo središnji i primorski dio Crne Gore u grad region, odnosno regionalni grad. Uz takvu povezanost, takav bi grad region imao dvije ili tri luke, dva aerodroma, sedam ili osam istorijskih centara i slično. Da bi se to ostvarilo trebalo bi izgraditi mrežu puteva koja svodi prosječno vrijeme putovanja između bilo koja dva naselja u regionu na 30 minuta. Model takve mreže je nacrtan i ponuđen na razmatranje“, ističe Marković.
Planiranje prostora je, dodaće on, “sveta i prokleta stvar”.
„Sveta jer sudbonosno oblikuje fizičku strukturu na dugi rok – teško promjenljivu, a prokleta jer se planovi koriste kao formalno opravdanje za sve što se dogodi u prostoru. Koliko gođ da je nešto naopako napravljeno, ako je po planu, svi će reći da je ispravno jer je, navodno, rezultat struke koja je to “nacrtala” i društvene volje koja je to formalizovala, odnosno donijela plan po zakonskoj proceduri“, poručuje on.
Tim se putem, dodaje Marković, nije trebalo ići.
„Mislim da je to pogrešan koncept, jer je na prostoru Zetsko-bjelopavlićke ravnice nemoguće napraviti veliki centar, a da se ne naruše osnovni prirodni potencijali tog prostora i zanemare vrlo vrijedni, oskudni, razbacani resursi okolnih prostora“, ocjenjuje on.
Smatra da još nije kasno za pametno planiranje organizacije i uređenja prostora – ne samo kada je u pitanju šire područje Podgorice, već i Crna Gora. Građani, navodi, i dalje imaju priliku da u budućnosti komforno žive na površini od nepunih 14.000 kvadratnih kilometara.
„Danas su Podgorica i ukupna Crna Gora veliki planerski izazovi, jer je u pitanju izuzetno specifičan prostor, koji je teško uporediv sa bilo kojim drugim“, kaže on.
Te specifičnosti, prema njegovom mišljenju, ogledaju se i u tome što se u ovom vremenu prelamaju istorijsko-geostrateški tokovi i pozicija našeg prostora u njemu, ali i jer se treba pripremiti za nove načine organizacije življenja nakon razdoblja industrijalizacije.
„Sa druge strane, bogato je naše nasljeđe u praksi racionalnog i održivog, odnosno kvalitetnog korišćenja prostora. Šansi za uspjeh još ima. Uspjeh bi bio da uredimo prostor na način da se na njemu komforno živi. Ali, to se ne postiže gradnjom stanova za tržište, a možda je bolje reći trgovačkim piljarenjem sa najvrednijim lokacijama, što je plod bisnisa nekretninama. Taj cilj postići ćemo najprije razvojem svijesti o tome da je naš prostor jedinstven, izuzetno vrijedan i nenadoknadiv resurs, koji trebalo da posluži i generacijama iza nas“, navodi on.
Marković je, kao član Savjeta za prostorno planiranje, dao negativnu ocjenu na izmjene PUP-a Podgorice. Ističe kako je pomenuti planski dokument „naopak“.
“Aktuelne izmjene naopakog PUP-a Podgorice, kao i desetak drugih jednako naopakih PUP-ova po Crnoj Gori, rađene su po sistemu i praksi da se na što više parcela ucrta što više objekata, Te planove treba “poništiti”, uozbiljiti se i početi novu politiku planiranja, uređenja i korišćenja prostora kojom ćemo sanirati nastalee štete i početi da ozbiljno i održivo uređujemo i koristimo prostor“, dodaje on.
Najzad, Marković ima poruku i za donosioce odluka – aktuelne, buduće, svejedno.
Preporučeno
„Ko hoće da se bavi prostornim planiranjem i politikom uređenja prostora i urbanizmom, trebalo bi da zna da su svi mandati i zarade tokom njih prolazni. Međutim, posljedice te rabote ostaju trajne i teško promjenjive“, zaključuje on.
