Piše: Nebojša Kavarić, direktor Doma zdravlja Podgorica

Osmi je mart.

Odustao sam od namjere da čestitam taj praznik boljoj i ljepšoj polovini svijeta i ogromnoj većini zaposlenih u ustanovi u kojoj radim i koleginicama širom Crne Gore.

Odustao sam zato što danas nemam pravo na to.

Na 8. mart, našu uvaženu i poštovanu koleginicu, zdravstvenu radnicu u Domu zdravlja Podgorica fizički je napao, na radnom mjestu, pacijent. Muškarac kojem je pružala zdravstvenu uslugu.

U objektu su bili prisutni i služba obezbjeđjenja, i sekjuriti, i policija koja je efikasno reagovala. Izgrednik je uhapšen i sproveden tužiocu.

Što je to i kako se naziva, kako se shvata i ocjenjuje kada povrijedite nekoga ko vam pruža ruku pomoći i obavlja svetu dužnost zaštite zdravlja i života.

Što treba da se dogodi ljudskom biću da posegne za silom i sa takvom bahatošću prema nekome ko liječi i spašava živote.

Što se događa sa nama?

Gdje su zaboravljene ili izgubljene neprolazne vrijednosti – uvažavanje, poštovanje, vaspitanje.

Što nas tjera ili šta nam daje za pravo da ne poštujemo ili verbalno ili ovako kukavički besprizorno fizički napadamo i omalovažavamo zdravstvene, prosvjetne, uniformisane
javne djelatnike koji su tu u svako doba dana i noći… da nam budu na usluzi…

U svako doba i svakom vremenu.

Za nas i naše najbliže…

Za našu djecu… i naše stare…

Gdje se to u opštem napretku civilizacije izgubio osjećaj ko smo i što smo?

I kakvi trebamo da budemo. I mi. I oni koje mi treba da vaspitavamo.

Nikada se neću pomiriti da postoji nekažnjena mogućnost nasilja nad slabijima… Nad djecom, ženama, ubogima, bespomoćnima…

Uvažavanje pacijenata i solidarnost, uvažavanje zdravstvenih radnika, kolegijalnost sveta je obaveza i dužnost na svakom mjestu i u svakom trenutku.

Bez izuzetka i uzmicanja pred bilo kim.