Video
…pa, dobro, đe je ovome ludilu kraj?
Tek što se formalna trodnevna žalost zbog cetinjskih žrtava okončala, a zastave se vratile na vrhove kopalja, osvanule su u crnogorskim medijima prepiske i polemike na temu Njegoš vs Nikolaidis.
Naivno sam mislio kako je stavljena tačka na taj odnos još 2010. godine, kad je Davor Beganović u ulcinjskoj Plimi objavio veoma korisnu studiju “Protiv kanona: nova crnogorska književnost i okamenjeni spavač”, u kojoj je do detalja govorio o odnosu književnih kanona i savremene književnosti. Ko je čitao da se podśeti, a ko nije da se upozna s nekim tezama – tek, u uvodu te knjige Beganović donosi Lotmanovu misao koja kaže: “kada kakvo patrijahalno društvo ili neki drugi oblik idealiziranja nepromjenjivosti postane predmet umjetnosti, tada stimulans za to nije, nasuprot raširenim shvaćanjima, nepokretno-stabilno društvo, već društvo koje prolazi kroz katastrofičke procese”.
Zbilja, je li ovo dijagnoza za savremeno crnogorsko društvo?
Jedno podśećanje. Nikolaidisov roman Mimesis pojavio se u eri zemlje koja više ne postoji – Srbije i Crne Gore. To je vrijeme kad aktuelni premijer Dritan Abazović (što na śednicama Vlade zahtijeva da se Nikolaidis isključi iz Nacionalne komisije) tek stiče punoljetstvo, odnosno vrijeme kad trojac Nikolaidis, Brković i Spahić imaju status rock zvijezda, jer su na njihovim gostovanjima širom regiona sale prepune znatiželjne publike. Tako je i jedna domaća tribina, u tadašnjim prostorijama izdavačke kuće DUKS u Podgorici, prošla veoma zapaženo. Ne samo kod čitalaca sa zavidnim nivoom znanja, već i kod onih drugih, pa i u krugovima desnice. Nakon te tribine Nikolaidisu je “suđeno” u pojedinim novinama za napad na Njegoša. Sentence iz njegova romana, koje su djelovi replika ili naratorski glasovi, završavali su na naslovnicama novina kao “dokazi” Nikolaidisovih rušiteljskih nakana. Volšebno su novinari primjećivali da to Nikolaidis napada Njegoša. I ćaskali o tome u garderobi Crnogorskoga narodnog pozorišta, iščekujući “gospođu Karminu Burano”, da im velikodušno ponudi odgovore na pitanja o koncertu.
No, vratimo se Beganovićevoj knjizi. Nakon elaboracija o trojnoj kanonizaciji Njegoša u crnogorskoj kulturi, ovaj autor je primjetio da je kodificiranje Njegoševa djela na estetskoj razini “posebno intrigantna”, budući da je “poetika kojom se on služio stekla (…) sakralnu dimenziju obaveze što je u crnogorskoj kulturi dovelo do neproduktivnoga okoštavanja”. I dalje navodi Beganović, “no tek se najmlađa generacija spisatelja, s Andrejom Nikolaidisom, Balšom Brkovićem, Draganom Radulovićem, Vladimirom Vojinovićem ili Ognjenom Spahićem, pobunila protiv njega i njegova ‘kočničarskoga’ utjecaja te pokušala stvoriti osnovicu za novu poetiku zasnovanu na načelima postmoderne.”
Hm, to bi, dakle, značilo da Nikolaidis ipak nije usamljen u “ataku” na Njegoša!? Te da mu se može suditi najmanje kao članu, a vrlo vjerovatno i kao organizatoru nekakve kultur-tregerske, ili čak terorističke organizacije.
Evo i nekoliko “dokaza” za tužioce.
Dokaz br. 1 – Beganović: “S književne je strane roman Andreja Nikolaidisa, Mimesis, eklatantan primjer pisanja protiv kanona, protkanog punom svješću o njegovu postojanju. Nikolaidis piše protuknjigu Gorskom vijencu koristeći se pripovjedačkim i tematskim elementima.”
Dokaz br. 2 – opet Beganović: “Na intertekstualnoj se razini ukazuje na konstruirani mit o Crnoj Gori kao sprskoj Sparti (lik koji se zove Leonidas), no najupečatljivije je tematiziranje samoga Vijenca i njegove uloge u crnogorskoj kulturi”
Dokaz br. 3 – naravno, Beganović: “Kao da Nikolaidis ne želi u tolikoj mjeri osporiti Njegoša samoga koliko neizdiferencirano i jednosmjerno čitanje njegovih tekstova nametnuto svetogrdnom kanonizacijom.”
E pa, dakle, kriv je Nikolaidis Andrej. Bio član ili vođa organizacije, svejedno.
Red je onda da vidimo i biografiju ovoga zavjerenika i teroriste. Andrej Nikolaidis umakao je, kao gimnazijalac, 1992. godine, nišanima nacističkih snajpera u Sarajevu. Andrej Nikolaidis autor je brojnih antiratnih saopštenja i peticija. AN je afirmator teze da su fašisti počinili genocid u Srebrenici. AN je suđeno po tužbi Nemanje Kusturice za tekst u Monitoru “Đavolji šegrt”, a novac za plaćanje kazne bivšem sarajevskom reditelju skupljala je “sarajevska raja”, intelektualci širom regiona i Islamska zajednica. AN je po posljednjim istraživanjima najprevođeniji pisac iz Crne Gore – skoro da nema nijedne velike nacije koja bar jedan Nikolaidisov naslov nije objavila na svome jeziku. Andrej Nikolaidis je dobitnik svih relevantnih priznanja za književnost i kulturu u zemlji i regionu: Trinaestojulska nagrada, Miroslavljevo jevanđelje, Meša Selimović, EU nagrada za književnost…
Potonja polemika u medijima, samo je još jedna crta u bogatoj Nikolaidisovoj biografiji, za koju bi mnogi pisci, pa i oni koji bi to željeli da budu, plaćali čak i golim životom. Jer – kako zapisa Danilo Kiš u potonjoj etapi Grobnice za Borisa, opisujući groteskni lik pjesnika Darmolatova u Njegoševu prijestolu u Biljardi, sa elefantijazičnim oteklima među nogama – za književnost nije dovoljno imati samo velika m…
Dakle, za Nikolaidisa je ova polemika samo crta, ili rez, poput svježe rane na vratu Salmana Ruždija. Ali, našoj zajednici ova polemika ukazuje na veliku ranu, ranu koja nema izglede da uskoro zacijeli. Rana iz koje pahnu teze o Nikolaidisu kao fašisti, ili o glasu intelektualca kao žalopojci.
Preporučeno
To je miris društva što prolazi kroz katastrofičke procese…
