Krstovi sa četiri S, iscrtani pred više kuća pljevaljskih Muslimana i Bošnjaka tokom protestne litije Srpske pravoslavne crkve 26. januara, srpska trobojka u koju je prije nekoliko sedmica ofarbano sportsko igralište u Skerlićevoj ulici, srpska trobojka na bilbordu na brdu Borovac iznad Pljevalja postavljena prije nešto više od desetak dana poruke su pljevaljskim ne Srbima čija su Pljevlja, a lokalna vlast, odnosno nadležne službe ne reaguju.

Pljevaljski velikosrbi, kako navodi Pobjeda, tako neometano vode svoj rat protiv ostatka Pljevljaka, a Muslimanima i Bošnjacima, krstovima sa četiri S pred njihovim kućama, odaslata je i dodatna šovinistička poruka – “krstom na nekrsti“.

Lokalna vlast ćuti. Čelnici lokalnog komunalnog preduzeća nevješto objašnjavaju razloge zbog kojih ne mogu da reaguju, a velikosrbi neometano nastavljaju sa svojim akcijama i dično se hvale po društvenim mrežama.

Pobjedi je iz komunalne službe Pljevalja ranije saopšteno da oni nijesu nadležni za elektro ormare na kojima su, pred kućama Muslimana i Bošnjaka, osvanuli krstovi sa četiri S. Objasnili su da je to nadležnost CEDIS-a.

S druge strane u CEDIS-u ćute. Već je treća sedmica kako, zvanično, ne odgovaraju na naša pitanja. Nezvanično nam je, u više navrata, rečeno da će u dogovoru sa lokalnom komunalnom službom ormari biti očišćeni, jer oni nemaju potrebnu opremu za to. Do juče takav nalog nije stigao u pljevaljsku komunalnu službu.

I u ostalim gradovima u toku su akcije farbanja u srpsku trobojku, ali, za razliku od Pljevalja, komunalne službe trude se da javne površine očiste od ovih poruka. Na udaru su i spomenici kulture.

U planu je bilo i ispisivanje grafita “Smrt Crnogorcima“ i “Smrt Crnoj Gori“, ali su odustali poslije dva-tri napisana. Vjerovatno je centrala koja koordinira ove akcije procijenila da im, za sada, takve poruke ne donose koristi.

Da je situacija specifična u Pljevljima ukazuje i poruka koju je iz ovog grada 7. februara, odaslao direktor Uprave policije, nakon sastanka koje je imao sa šefovima lokalne policije i vlasti, da se „dešavanja iz devedesetih godina prošlog vijeka neće ponoviti“ i da “svi građani mogu da se osjećaju sigurno i zaštićeno“.

“Obaveza poštovanja zakona je svih nas, pa i crkve kao institucije”, poručio je tada direktor Uprave policije.

Više Pljevljaka koji su se obratili Pobjedi ogorčeni su na to da se nadležne službe u njihovom gradu „ponašaju krajnje indiferentno na agresivnost“ onih koji Pljevlja „orobljavaju“ srpskom trobojkom i crtaju krstove sa četiri S pred kućama Muslimana i Bošnjaka.

“Devedesete su davno prošle, ali ove poruke su njihov snažan eho i nije prijatno posljednjih mjeseci biti građanin Pljevalja”, kaže jedan od njih.

Grad pod Golubinjom 1992. godine prošlog vijeka dugo je bio pod terorom sugrađanina Milike Čeka Dačevića, koji je čak, sa svojom paravojnom jedinicom, uspio i na desetak sati da „zarobi“ Pljevlja – blokira sve prilazne puteve i „osvoji“ nekoliko ustanova – Poštu, Opštinu, jednu pekaru; zbog njega i njegovih zlikovaca evakusiano je i čitavo muslimansko selo u pljevaljsku kasarnu….

Čekovi ljudi u civilu ili u nekim uniformama šetali su tih dana pljevaljskim ulicama naoružani dugim cijevima i opasani bombama. U noćnim akcijama skoro svake večeri zapaljena je ili je na nju bačena bomba, po neka radnja čiji su vlasnici bili Muslimani. Bilans tih akcija bio je 29 uništenih radnji i iseljavanje zastrašenog muslimanskog stanovništva iz Pljevalja.

Sve to i tada se dešavalo bez adekvatne reakcije vlasti.

Kaćuša Krsmanović