Sveštenik podgoričko-dukljanske eparhije Lav Lajović, kazao je u razgovoru za Standard da svijest o neophodnosti autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, sve više jača i u redovima Srpske pravoslavne crkve (SPC), kao i da je to jedino pravedno i moguće rješenje za Crnu Goru. Lajović, koji je nedavno postao vladika nakon hirotonije koja je obavljena u Italiji, vjeruje da će međunardni faktor mnogo uticati na rješenje crkvenog pitanja.

“Raskol SPC sa Carigradskom patrijaršijom i sestrinskim crkvama koje su priznale ili najavile priznanje prava Ekumenskom Patrijarhu da dodjeluje autokefaliju, konkretno Pravoslavnoj crkvi Ukrajine, prostor je koji moramo iskoristiti da se pošalje zvanična inicijativa Ekumenskom patrijarshu da se obnovi autokefalnost Pravoslavne crkve Crne Gore. Razgolitio se do apsurda etnofiletizam Srpske crkve, koja zbog Ruskog uticaja, osporava Ekumenskom patrijarhu upravo ono na čemu su oni stvorili SPC 1922.godine”, kazao je Lajović za Standard.

On je za naš portal govorio i o tome kakva bi bila Autokefalna Pravoslavna crkva Crne Gore, za koju se zalaže, inicijativi predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića o obnovi autekefalnosti crkve, Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti, kao i o odnosu sa mitropolitom Crnogorske pravoslavne crkve Mihailom koji ga je nedavno javno kritikovao.

STANDARD: Povodom vaše nedavne vladičanske hirotonije u Rimu, od strane Italijanske pravoslavne crkve, i intervjua koji ste dali za italijanske medije o planovima za Italiju, molimo Vas da za čitaoce Standarda kažete nešto o vašem radu u Crnoj Gori, o Eparhiji Podgoričko-dukljanskoj kojoj ste predstojatelj i koja se registrovala kod nadležnog državnog shodno Zakonu o vjerskim zajednicama.

Lajović: Javnosti je nizom saopštenja jasno pokazano da je svještenstvo Eparhije Podgoričko-dukljanske od početka izražavalo jedan drugačiji pristup rješavanju pravoslavnog pitanja u Crnoj Gori, koji je na najbolji način afirmisao blaženopočivši vladika Antonije Abramović. Različit od onog što smo navikli da slušamo i čitamo na relaciji SPC i CPC. Rješenje crkvenog pitanja mora da bude zasnovano na Svetom Pismu i pravoslavnim kanonima da bi bilo pravedno i održivo. Međutim, svjedoci smo da je od tada došlo do jednog zaokreta od strane pojedinaca u CPC, odnosno, odstupanja od primarnih ciljeva. Sve je to izazvalo negativni trend, značajno osipanja vjernika od 1996. do danas, ali ne i gašenje ideje o obnovi autokefalne pravoslavne crkve Crne Gore. Jača svijest i u redovima SPC da je to jedino pravedno i moguće rješenje za Crnu Goru. I to će biti. Mi smo u “10 principa obnove”, koji su se našli u našem Ustavu Eparhije, upoznali one koji nijesu znali i podsjetili vjernike koji su znali, kakva je to autokefalna pravoslavna crkva Crne Gore bila do njenog nekanonskog ukidanja 1922 godine, i kakvu je mi vidimo kao obnovljenu.

STANDARD: Kakva bi bila Autokefalna Pravoslavna crkva Crne Gore, za koju se zalažete?

Lajović: Biće onakva kakva je bila prije ukidanja. To je najprije Jedna Crkva, jer je jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, jer je jedna pravoslavna vjera naša i jedno krštenje. Drugo, Jedinstvena Crkva u administrativnim granicama teritorije Crne Gore – bez prekograničnih eparhija. Zatim, Autokefalna i kanonska priznata Crkva i Saborna Crkva svih pravoslavno vjerujućih ljudi u Crnoj Gori bez obzira na njihovu etničku, ideološku ili političku pripadnost, jer „Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini“. Crkva u kojoj su sve crkvenoslužbene knjige i liturgija na savremenom i razimumljivom jeziku (Crnogorskom i drugim jezicima u službenoj upotrebi u Crnoj Gori). Možda i najvažnije, Crkva koja priznaje apostolsko preimućstvo Vaseljenskom patrijarhu i koja je u euharistijskom jedinstvu sa svim pomjesnim pravoslavnim crkvama u vaseljeni, Crkva istočno-pravoslavnog obreda, kako stoji u Ustavu Kraljevine Crne Gore od 1905.godine. Na kraju, to je Pravoslavna crkva sa manastirima i crkvama koji su u vlasništvu države Crne Gore, sa Mitropolitom Cetinjskim na čelu, koji se bira iz redova arhijereja u Crnoj Gori i sa svještenstvom i vjernicima koji poštuju državu i koji su joj lojalni.

STANDARD: Kako će se to desiti, odnosno kako će se riješiti izuzetno kompleksan crkveni problem u Crnoj Gori? U određenom dijelu javnosti Vi slovite kao čovjek koji bi mogao da ujedini CPC i SPC. Da li u tome ima istine?

Lajović: Crna Gora nije stvorila problem oko crkve i pravoslavnog pitanja u njoj, ali ga Crna Gora mora riješiti. I riješiće ga. Ako se to bude desilo kroz ujedinjenje crkava, zašto se mi zalažemo, to će biti isključivo djelo Duha Svetoga, a niti jednog čovjeka bez obzira na njegove snage, napore ili dobre namjere. Danas to jedinstvo mnogima djeluje nemoguće, jer su ljudi po svojoj paloj prirodi uvjek više zainteresovani da sujetno drže svoje “pravde”, u lažnoj sigurnosti čuvaju status-qvo, sitne privijegije, prinadležnosti i komfor. Ali mi ne bi bili hrišćani ako ne bi vjerovali u čuda i vjerovali u Isusa Hrista koji je Glava Crkve, da je Njemu moguće da ove sadašnje nepremostive prepreke koje razjedinjuju Tijelo Gospodnje i društveno biće Crne Gore, premosti, a bedeme sruši. Posljednja inicijativa Predsjednika Crne Gore je u tom pravcu, što nam uliva dodatni optimizam i vjeru da je sve ovo moguće.

STANDARD: Mislite na inicijativu Predsjednik Crne Gore Mila Đukanovića o obnovi autekefalne Pravoslavne crkve Crne Gore? Ali tome su se usprotivili mitropoliti i SPC i CPC. Dio javnosti spekuliše da predsjednik planira da Vas „ugura u Sinod projektovane Autokefalne pravoslavne crkve Crne Gore “ gdje biste služili uz mitropolita Amfilohija. Da li u ovim tvrdnjama ima istine?

Lajović: Da, upravo na tu inicijativu mislim. Svještenstvo naše Eparhije je dalo punu podršku tom procesu, koji i jeste proces a ne pitanje jednostranog akta bilo čije volje. Smatramo veoma neodgovornim pred Bogom i građanima Crne Gore da neko odbacuje jednu potpuno ustavnu inicijativu Predsjednika suverene države sa većinskim pravoslavnim stanovništvom, kome pripada pravo po svim kanonima da bude inicijator za dobijanje ostvarenje autokefalnosti, kao što smo vidjeli na primjeru Ukrajine, kada je Tomos upravo potpisao Predsjednik njihove države. Umjesto da svako da svoj doprinos da se to, par-ekselans političko pitanje rješava, svjedoci smo pokušaja da abortiraranja ideje prije nego ugleda svjetlo dana, prije nego su vidjeli što taj program znači, sjeli za sto i otvorili dijalog. To je neodgovorno i neprimjereno.

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, iako smo podržali inicijativu to ništa više od toga ne znači. Zato moram posebno istaći da je sav moj odnos prema Predsjedniku Milu Đukanoviću, odnos jednog građanina prema predsjedniku svoje države. Lično imam izuzetno poštovanje prema svemu što je uradio proteklih decenija ne samo kao lider Crne Gore, već i kao Lider regiona, koji je sačuvao Crnu Goru od rata, obnovio njenu državnost i uveo zemlju u saveze najrazvijenijih nacija Evrope i svijeta. Zato, imam puno povjerenje da će kao i sve što je započeo i završio do sada, na isti način uspješno predvoditi i realizovati ovaj proces trajnog riješavanja crkvenog pitanja u našoj državi. Na tom putu, uvjeravam vas, a to ističemo i na svim sastancima koje imamo sa državnim organima i lokalnim samopupravama, da će svještenstvo, monaštvo i vjerni narod, naše Eparhije biti pomoć, podrška i konstruktivni element, bez pretenzija da svojim ličnim ambicijama opterećujemo taj proces.

STANDARD: Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica naći će se uskoro u skupštinskoj proceduri. Kakav je Vaš stav po tom pitanju, da li vjerske zajednice treba da vrate imovinu u državno vlasništvo?

Lajović: Apsolutno. To sam i u uvodu istakao. Mi smo taj svoj stav afirmisali i dokazali još dok smo započinjali građansku peticiju “Amanet” za reviziju i poništenje nezakonitih upisa na crkvenoj imovini i vraćanje u prethodno stanje tj.u vlasništvo Države Crne Gore. Ipak, mnogo smo, za nepovjerovati, imali opstukcija, sličan ovom o kome pričamo sa procesom autokefalnosti. Doživjeli sabotaža i pasivne agresije upravo od onih koji su navodno deklarisani za “crnogorsku stvar” a zapravo samo gledaju sopstvene koristi, privilegije i interese. A veliki su interesi i monopoli upleteni u ovaj proces, i jedino se snažnom političkom voljom svih subjekata kojima je Crna Gora na srcu, možem usvojiti taj pravni akt i zakonskim i sudskim mehanizmima te monopole prekinuti i obezbjediti ostvarenje vjerskim sloboda svim gradjanima Crne Gore. Zato smo dali punu podršku Vladi i DPS-u ali smo pozvali i sve ostale parlamentarne partije da odgovore pozitivno i stvore respektabilnu većinu u parlamentu da ovaj zakon prodje. To je uslov svih ostalih uslova da se krene u rješenje crkvenog pitanja u perspektivi. Da i mi možemo služiti u našim svetinjama, onim ljudima koji ne pristaju da se resursi Crne Gore koriste protiv njih, Crne Gore i njenog nacionalnog i kulturnog identiteta.

STANDARD: U više javnih istupa posljednjih mjeseci dali ste podršku Carigradskom patrijarhu oko priznanja autokefalnosti Pravoslavne crkve Ukrajine i njegovog pisma predsjedniku Crne Gore, smatrate li da je to najava mogućih povoljnih rješenja crnogorskog pravoslavnog pitanja?

Lajović: Međunardni faktor će vjerujem mnogo više uticati na rješenje crkvenog pitanja nego možda svi naši unutrašnji napori do sada. Nakon neuspjelog sastanka u Beogradskoj patrijaršiji, arhijerejima Carigradske patrijaršije postaje jasnija situacija kod nas i tu se otvara prostor za djelovanje Crne Gore. Naime, raskol SPC sa Carigradskom patrijaršijom i sestrinskim crkvama koje su priznale ili najavile priznanje prava Ekumenskom Patrijarhu da dodjeluje autokefaliju, konkretno Pravoslavnoj crkvi Ukrajine, prostor je koji moramo iskoristiti da se pošalje zvanična inicijativa Ekumenskom patrijarshu da se obnovi autokefalnost Pravoslavne crkve Crne Gore. Razgolitio se do apsurda etnofiletizam Srpske crkve, koja zbog Ruskog uticaja, osporava Ekumenskom patrijarhu upravo ono na čemu su oni stvorili SPC 1922.godine. Zato je i razuman stav Carigrada, da ako SPC prekida euharistijsko jedinstvo sa njima i sestrinskim crkvama zbog Moskve, onda prestaje da važi i Tomos iz 1922 godine i stvar vraća na situaciju prije toga, kao što se i u Ukrajini desilo. To je šansa da Pravoslavna crkve Sjeverne Makedonije i Prvoslavna crkva Crne Gore, a vjerovatno i Kosova koji je do 1922 bio pod direktnim omoforom Ekumenskog patrijarha, obnovi svoju autokefalnost. Stav Crne Gore treba da bude kao i čuveni stav Opštecrnogirskog zbora iz 1804 godine, jer se neke stvari nikad ne mijenjaju ” Mi u prastara doba vjeru Hristijansku, nijesmo primili od Rusa nego od Grka. Mi do sada nijesmo čuli da ima vlast Sv. Ruski Sinod nad slaveno-srpskim narodom izvan ruskih granica živećim, i da o njemu vodi brigu, pa ni nad nama ne može imati nikakve vlasti, zato mi, narod crnogorski i brdski, nijesmo podanici Ruskoga Carstva”.

STANDARD: Za kraj, molim vas da prokomentarišete negativno reagovanje Mitrpopolita Mihaila koju je dao našem Portalu, u vezi vaše hirotonije koju smatra diskutabilnom, uz pitanje ko vam je dao odežde u kojima ste hirotonisani. I konačno, molim vas da našim čitaocima objasnite kakvi su sada vaši odnosi sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom.

Lajović: U Duhu postoje samo vrijednosti koje vrijedi živjeti, to je Carstvo Nebesko, zajednica ljudi koje povezuju ista načela vjere. Duh nije ograničeni granicama i podjelama koje neki ljudi žele postaviti. Svako ko vjeroispovjeda Isusa Hrista naš je brat ili sestra. Forma ima smisla, samo ako postoji suština. Italijanska pravoslavna crkva je dala veliki doprinos osnivanju CPC od 90tih do danas. Mitropolit Antonio de Roso je bio jedan od osnivača CPC i počasni član njenog Svetog Sinoda. Imamo neprestanu komunikaciju sa većinom svještenika CPC koje doživljavamo kao svoju braću u Hristu, pa i sa Mitropolitom sam imao susret. Smatram da naši različiti pogledi prema inicijativi Države Crne Gore i rješenju crkvenog pitanja ne smiju biti razlog za pokušaje lične i moralne diskreditacije i ideološka podmetanja. Trebali bi se okrenuti budućnosti, ovom 21.vijeku i interesima Crne Gore koja je zemlja demokratskog pluralizma, slobode mišljenja i ljudskih prava, imati malo više unutrašnjeg kapaciteta i dijaloga, a ponajprije hrišćanskog bratoljublja i sabornosti, a manje javnih prozivki i diskreditacija i osuđivanjima koje ne dolikuju duhovnicima. Svi smo djeca Božja koja ponekad padnemo u iskušenjima, ali moja je želja, a vjerujem i Oca Nebeskog, da sva Njegova djeca u Crnoj Gori i Vaseljeni budu zajedno i dio jedne nove realnosti koja se nagovještava, a naročito pravoslavni vjernici u Crnoj Gori, gdje će svaki partikularni interes biti podredjen zajednistvu u Isusu Hristu.

B. Knežević