„S jedne strane nisam htjela da se ponavljam, s druge strane ima ljudi kojima se svidio roman pa bi htjeli još istoga, ali ja to ne želim da radim. Izdavači, opet sa neke svoje poslovne strane, žele još jedan roman, što prije, kao da je to nešto što se brzo piše, što isto nisam htjela da radim. I nekako, pošto sam toliko dugo vremena provela u tom glasu romana, koji nije moj glas – možda jeste neki moj stil, ali nije moj glas, trebalo mi je da izađem iz toga, da nekako očistim nepce od tog ukusa i vratila sam se onome što najviše volim i što najduže radim, a to je kratka priča. Ja sam 2007. objavila prvu kratku priču, onda sam 2010. dobila nekoliko tih nagrada za kratku priču, to je neki format koji najviše volim i mnogo volim da ga čitam. Zaista je to mjesto gdje se nekako uči zanat i možeš dosta toga da vidiš i koje su ti slabe tačke i što te zanima,“ navela je Bastašić.
„Mliječni zubi” govore o tome šta znači biti mali čovjek u tuđem svijetu i učiti njegova pravila iz pogrešno postavljenih obrazaca.
Foto:Media biro
„Htjela sam da se bavim tom temom jer i u pisanju romana su mi najzabavniji, najzanimljiviji i najzahtjevniji bili djelovi koji su se ticali djetinjstva likova i zanimalo me takođe da napravim zbirku koja jeste koncept, koja ima početak i kraj, gdje prva i posljednja priča na neki način komuniciraju ili ako ne, odgovaraju na neka pitanja da prosto pružaju neki novi pogled jedna na drugu. Bilo mi je isto zanimljivo u zanatskom smislu da razmišljam o jeziku, da svaka priča ima neki svoj različit jeziku u odnosu na to koliko godina ima protagonista ili protagonistkinja. To je bio neki način da se očistim od romana i da nastavim dalje,“ istakla je Bastašić, prenosi Media biro.
Zbirka se fokusira na prelomne trenutke u djetinjstvu.
„Ne postoji dijete kao neka opšta odrednica. Svako ima potpuno različitu iskustvo. Ono što možda dijele jeste to da nemaju moć odlučivanja o svojim životima i da taj jedan izuzetno formativni period svog života provode pod starateljskom palicom roditelja ili staratelja, ili nekog drugog. Zapravo mi je zanimljivo bilo da razmišljam kako zvuči jedan književni lik iznad koga postoje neki bogovi koji su izuzetno pogrešivi i grešni i
nalaziš se u trenutku kad ti bogovi padaju i kad pomisliš – Pa moji roditelji su zapravo ljudi koji nisu uvijek u pravu i koji često griješe. Taj pad mi je bio zanimljiv. A i dalje moraš da ih slušaš za sve. Čak i kad znaš da nisu baš možda najbolji ljudi na svijetu,“ navela je autorka.
Poseban fokus je stavljen na jezik koji likovi koriste u svojoj komunikaciji.
Preporučeno
„Ako pišem o djevojčici koja ima 4-5 godina, ona ima kratke rečenice koje se često ponavljaju i nije baš najjasnije šta se događa jer ni ona nema prosto alat da objasni šta se događa. Htjela sam da se približim što više tome, a opet da ih nekako ne gledam s visoka kao – To su djeca, pa oni sad ne znaju. Radila sam 7 godina sa djecom, svih uzrasta i upoznala sam zaista najrazličitije male ljude. Ono što zapravo me često boli jeste kako sa nipodištavanjem gledamo na neke njihove emocije, na njihova razmišljanja. Toliko ima toga čega se odrasli ne sjećaju, a što je obilježilo ta mala srca i umove, i duše. I to bude vjerojatno i određujuće, često, kod mnogih ljudi, ako je u tom trenutku ono ugušeno. Htjela sam samo da im pristupim kao malim ljudima, koji postoje u istom svijetu kao mi, imaju isto pravo na njega, imaju jednako bitne i velike emocije, a nemaju dovoljno jezika da to iskustvo opišu,“ ispričala je Bastašić.
Video