Marko Kovač, ministar pravde u Vladi Crne Gore, osvrnuo se na reformu sistema maloljetničkog pravosuđa  i Zakon o pristupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.

“Zakon je osim odredbi kojima se uređuje postupanje prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom, uredio i zaštitu maloljetnika kao učesnika u krivičnom postupku. Sveobuhvatna analiza usklađenosti nacionalnog krivičnog zakonodavstva sa relevantnim međunarodnim standardima koji uređuju položaj maloljetnika je pokazala da je krivično zakonodavstvo u velikoj mjeri usklađeno, ali da još ima prostora za rad i napredak i na tome ćemo raditi u narednom periodu“, najavio je Kovač.

On je istakao značaj unaprjeđenja pravosudne infrastrukture sa principom najboljeg interesa djeteta, navodeći da se razrađuje ideja specijalizacije sudova i/ili specijalizacije sudija, kao i da je dosta urađeno na adekvatnom opremanju prostorija za rad sa djecom u krivičnim postupcima u tužilaštvu i sudovima, integrisanju indikatora o djeci koja učestvuju u sudskim i upravnim postupcima u Informacioni sistem pravosuđa, edukaciji predstavnika različitih sektora, ali i jačanju Stručne službe pri tužilaštvu i sudovima. Posebno je ukazao na značaj alternativnih sankcija.

“Svrha alternativnih sankcija jeste da se prema maloljetniku ne pokreće postupak ili da se postupak obustavii i time utiče na pravilan prazvoj maloljetnika i jačanje njegove lične odgovornosti da ubuduće ne čini krivična djela. Država je prepoznala važnost davanja druge šanse djeci i mladima koja dolaze u sukob sa zakonom, a koja to najčešće čine zbog teških prilika u kojima i sami žive“, naglasio je on.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka CGO-a, ukazala je da se o problemu vršnjačkog nasilja premalo priča, a posebno imajući u vidu kolike su razmjere te pojave. Ona je podsjetila na istraživanje UNICEF-a iz 2021. godine koje opominje da je svako treće dijete uzrasta između 12 i 17 godina bilo žrtva vršnjačkog nasilja.

“Treba imati u vidu da posljedice vršnjačkog nasilja mogu trajno označiti neke ljude. Ti duboki ožiljci nisu samo ožiljci na onima koji su iskusili direktno nasilje, to su ožiljci i na institucijama i društvu koji nisu prevenirali nasilje, jer i oni nose značajan dio odgovornosti”, navela je ona.

Uvjerena je da se mnogo može uraditi na prevenciji, a posebno u javnim vaspitno-obrazovnim ustanovama.

“Zato je potrebno kontinuirano raditi na edukaciji, kako nastavnog osoblja tako i učenika i osvješćivati ih o ovom problemu”, istakla je ona. Uljarević se osvrnula i na nedostatak programa resocijalizacije i integracije. “Ako maloljetni prestupnici nastave da budu stigmatizovani, da im se uskraćuje “druga šansa”, njihova budućnost je predodređena da bude sa one strane zakona, a to nije dobro ni za njih ni za društvo”, zaključila je ona.

Nakon uvodnog dijela, uslijedio je panel o načinima unaprijeđenja zakonodavnog i institucionalnog okvira u oblasti maloljetničke delinkvencije.

Vesna Moštrokol, sutkinja Apelacionog suda, istakla je kompleksnost rada u postupcima koji uključuju maloljetna lica zbog različitih tretmana i brzine postupka.

“Mnogo stvari je potrebno da bi se postupak sa maloljentnim licima izvršio, jer je to postupak koji je opterećen brojnim zahtjevima. Slučajevi koje sam imala u svom radu su se odnosili na krivična djela, a suštinski su predstavljali loše pokušaje i izraze dokazivanja tih mladih ljudi, kao i uticaj medija i samog društva, a sa ishodom koji nije bio dobar za same te maloljetnike”, kazala je ona.

Moštrokol je podvukla potrebu za poboljšanjem prostora za rad, sa naglaskom na oblast rada sa maloljetnim žrtvama, navodeći da ti uslovi ne odgovaraju onome što treba da bude obezbijeđeno za tu ciljnu grupu.

Komentarišući postojeći zakonodavni okvir, Moštrokol je navela da izmjene u zakonu nijesu potrebne, već prioritet treba da bude na jačanja kadrova i institucija na primjeni zakonskih odrebi.

Za Dijanu Popović Gavranović, načelnicu Stručne službe Vrhovnog državnog tužilaštva, presudno je važna primjena alternativnih mjera prema svim ljudima, naročito djeci.

“Cilj primjene alternativnih mjera i mogućnost odabira tih mjere od strane djeta je istovremeno davanje prilike tom djetetu da pokaže da nije samo počinilac krivičnog djela, već i dobro dijete koje može doprinijeti svojoj zajednici. Kada se određuje bilo koja mjera, brojni su segmenti koje procjenjujemo, a obuhvataju procjenu uticaja porodice i sredine, lične karakteristike, zrelost, vaspitne i obrazovne teškoće… Ako dijete može da sagleda teškoće koje su nastale i ima izraženu moralnu odgovornost onda govorimo o mogućnostima primjene alternativnih sankcija, kako bi se preveniralo ponovno izvršenje krivičnog djela, ali osnaživanje bolje ponašanje”, pojasnila je ona.

Popović Gavranović je navela da je u posljednje dvije godine izrečeno oko 60 opomena, i da se radi o rastućem trendu, na što utiču brojni razlozi, uključujući i pandemiju koja je obilježila prethodni period.

Ona je mišljenja da pooštravanje kaznene politike nije rješenje, a da prevencije ne počinje od škole već od samog rođenja djeteta, kao i da to sve treba da prati podrška svih službi, razmjena znanja i informacija između svih instititucija.

Snežana Vujović, viša policijska inspektorka I klase u Upravi policije, kao izazove u suzbijanju maloljetničke delikvencije i kamen spoticanja navodi kadrovsku opterećenost sistema koji se bavi maloljetnicima, ali i latentnost u intenciji da ne povrijedi dijete kroz primjenu prava.

“Tome su doprinijeli i nedostatak obuka koje su posljednje dvije godine zapostavljene usljed pandemije. Obuke koje su, do sada, policijski službenici prošli nijesu malobrojne, ali su zavisile od organizatora – međunarodnih organizacija, nevladinog sektora… Stoga, nadam se da ćemo sa Policijskom akademijom sistemski riješiti ovaj problem u narednom periodu“, kazala je ona.

Vujović prepoznaje poboljšanja u pogledu opremanja prostorija za rad sa djecom u četiri centra bezbjednosti kako bi se djeca osjećala prijatno i sigurno.

“Činjenica je da se kroz policijske evidencije konstantno pojavljuju ista lica od faze od 14 godina, a koja često pratimo do punoljetsva. Maloljetnici u svom devijantnom ponašanju često vrše djela iz oblasti imovinskih delikata. Takođe, sve prisutniji problem je vršnjačko nasilje putem društvenih mreža koji je izazovan prostor za djelovanje, kako za istraživanje uzroka tako i za suzbijanje“, kazala je ona.

Duška Šljivančanin, savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u oblasti prava djeteta, mladih i socijalne zaštite, naglasila je da usvajanjem zakona nije do kraja sprovena reforma zbog manjkavosti u primjeni. „

“To obeshrabruje, a činjenica da samo tri suda i tužilaštva imaju Stručne službe je zabrinjavajuća. Šta cemo sa djecom iz ostalih gradova? U samoj reformi smo se obavezali na sve standarde preporuke da svakom djetetu obezbijedimo dostupnost svih službi i servisa“, naglašava ona.

Dalje ističe neophodnost šireg sagledavanja koncepta zaštite prava djeteta – od porodice, društva koje se mijenja, škole koja ima važnu ulogu u ranoj prevenciji i intervenciji, preko službe socijalne i dječije zaštite, policije, suda, tužilaštva…

“Primjećujemo kadrovski deficit, pa tako npr. imamo škole bez pedagoga i psihologa. Brine i činjenica da UIKS nema adekvatan program u skladu sa kaznom, niti kapacitet da djeci pomogne, prevaspita ih i motiviše da nastave vanredno školovanje ili ispune vrijeme bavljenjem nekim hobijem. Manjkavost se ogleda u začaranom krugu koji ostavlja utisak da institucije žele da međusobno prebacuju odgovornost. Zato naglašavam potrebu da profesionalci pored porodice budu usmjereni na najbolji interes djece“, zaključila je ona.

Neđeljko Đurović, nastavnik u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi u Baru, smatra da je jako bitno prepoznavanje svih oblika vršnjačkog nasilja.

“Često čujemo od sociologa da su porodice izložene raznim pritiscima. I bez obzira koliko ona bila funkcionalna, socijalna patologija utiče i podstiče na devijantna ponašanja kod mladih“, kazao je on.

Đurović ukazuje da je problem vršnjačkog nasilja veoma rasprostranjen.

“U prvom redu, dešava u našim školskim dvorištima, sajber prostoru i veoma dobro se detektuje u školama. Zato, moje kolege i koleginice i naši timovi za preveniranje i sprječavanje svih oblika vršnjačkog nasilja i vandalizma mogu biti dobar oslonac uz međuresornu saradnju“, istakao je Đurović.

On je ukazao na potrebu analize izvještaja Zavoda za školstvo kako bi se dobila polazna osnova i saznale potrebe za efektivno snaženje sistemske i interresorsne saradnje.

Za Ninu Šćepanović, socijalnu radnicu iz NVO JUVENTAS, ključna je veća pažnja i snažnijeg sistemskog odgovora.

“Kao država i društvo trebamo raditi na prevenciji potencijanih problema, jer nije dovoljno imati samo represiju kao krajnju reakciju na maloljetničku delinkvenciju već i efikasan sistem prevencije, počevsi od porodice, obrazovnih institucija, medija, kao i svih drugih subjekata. Nastupanje negativnih posljedica je pokazatelj da smo zakasnili odnosno da nijesmo blagovremeno primijenili odgovarajuće i srazmjerne preventivne mehanizme“, istakla je ona.

Takođe, ona navodi da faktori kao što su školska sredina, višak slobodnog vremena, mediji, socijalna isključenost, siromaštvo ili rizik od siromaštva, manja posvećenost porodici, a koja sa sobom može nositi otuđenost, predstavljaju neke od uzroka povećanja stope kriminala, naročito maloljetničke delinkvencije i mogu se smatrati značajnim za nastanak i razvoj ponašajnih obrazaca koje maloljetnike dovode u sukob sa zakonom.

“Neophodno je da sve nadležne institucije, organizacije koje djeluju na polju maloljetničke delikvencije kreiraju zajednički plan kako bi imali osjetne pozitivne promjene na ovom polju“, zaključila je Šćepanović.

Konferencija je okupila oko 50 učesnika iz institucija, obrazovnog sistema i civilnog društva.