Video
Advokat Nikola Martinović kazao je za Pobjedu da definicija plagijarizma u Zakonu o akademskom integritetu nije postavljena kako treba i da treba da se izmijeni, jer nije u skladu sa Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Preporučeno
U Zakonu o akademskom integritetu, koji je donijelo Ministarstvo prosvjete, piše da je plagijarizam preuzimanje tuđeg autorskog djela ili dijela tog autorskog djela, tuđih bitnih naučnih saznanja ili njihovih djelova, hipoteza, teorija, metoda, podataka do kojih se došlo naučnim istraživanjem bez označavanja autora, ili sprovođenje druge slične radnje prikazujući ih kao autentično svoje djelo, u cilju pribavljanja lične koristi.
Osporavajući ovo značenje, Martinović, prije svega, ističe da treba imati u vidu da autorsko djelo nije samo autorsko djelo do kog se došlo naučnim istraživanjem.
“Već je autorsko djelo svako djelo ljudskog duha. Pri tome se može govoriti i o umjetničkom djelu. Naši univerziteti imaju i umjetničke fakultete, pa bi se po ovoj definiciji automatski isključili svi fakulteti koji se tiču umjetnosti. Ako napravite muzičku kompoziciju onda to nije naučno djelo, već je umjetničko i po ovoj definiciji u Zakonu o akademskom integritetu, ne bi predstavljalo plagijarizam to što prepišete nečiju simfoniju, ili kopirate nečiju sliku, ili iskoristite nečiji vajarski rad”, kazao je on.
Martinović, takođe, negoduje što je u definiciji navedena i “lična korist“, jer smatra da za povredu autorskog prava lična korist uopšte nije bitna.
Autorsko pravo, pojašnjava Martinović, podrazumijeva dva segmenta prava moralna i imovinska.
“I to bi trebalo da bude dio zakona. Ne bi trebalo da akademski integritet pretpostavlja ličnu korist ispred moralne dimenzije kršenja autorskih prava, nego bi to trebalo da bude bilo kakva radnja kojom se krše autorska prava. U prvom redu bi trebalo da bude moralni aspekt tog plagijarizma”, kaže on.
Jasno je, kaže Martinović, što se može smatrati plagijatom.
“Svako preuzimanje tuđeg autorskog djela. To je najširi mogući pojam. Kad preuzmete tuđi rad, ne treba vam model po kom ćete to da preuzemete, hoćete li to da uradite sa lijeve ili desne strane, ili da ga citirate hronološkim redosljedom, bitno je da ste preuzeli neki suštinski dio, ne citat. Sad bi mogli reći da kada pravnici citiraju stare rimske pravnike ili koriste rimska pravila vrše plagijat. Ne, to je postalo dio opšte kulture, pa se to ne smatra plagijatom, jer to su stvari koje su u opštoj uportebi”, rekao je on.
Na Univerzitetu Crne Gore sumnjivi rad se, kako praksa pokazuje, provjerava tako što se fomira komisija koja ga manuleno analizira, a, između ostalog, na raspolaganju joj je i softver protiv plagijarizma, kao pomoćna alatka.
Aktuelni predmeti kojima se bave ta stručna tijela tiču se lidera Demokrata Alekse Bečića i vanredne profesorice Pravnog fakulteta Bojane Lakićević-Đuranović.
Zanimljivo je što je tim komisijama Senat vratio na doradu podnešene izvještaje iz razloga što je nedostajalo ono ključno: zaključak jesu li ti radovi plagijat ili nijesu.
U slučaju Bečića, osim toga, falio je i potpis jednog člana komisije. Martinović, s druge strane, smatra da nije teško utvrditi autentičnost rada, ali da tim komisijama „nedostaje integritet da kažu činjenično stanje“.
“Utvrđivanje da li je nešto ili nije plagijat treba povjeriti samo ljudima od struke i integriteta. Koliko god da ste stručni, ako nemate integritet da kažete ono što jeste, da ste objektivni, istog trenutka ste diskvalifikovani da donesete pravilnu odluku o autorstvu, odnosno plagijatu. Kada imate stručno znanje i integritet onda nikada nemate problem da iznesete jasan zaključak. Ako uzmu nešto da rade onda moraju da kažu što misle o tome, moraju da budu jasni i konkretni”, rekao je on.
Postoji, dodaje Martinović, nekada i sutuacija kada ne možete da iznesete zaključak jasno, ali onda ,,se dovodi u pitanje vaša stručnost, odnosno onda se ispostavlja da nemate stručni kapacitet da ga iznesete”.
“Kada bi mene pitali o nuklearnoj fizici, ja teško mogu iznijeti neki zaključak da li je nešto ispravno ili neispravno u tome, zato što nemam znanje iz te oblasti. Dakle, nedostatak jasnog zaključka najčešće je uzrokovan time što nijeste dovoljno stručni i onda nije uopšte sporno da taj posao ustupite nekome ko je više stručan ili da se konsultujete sa nekim i da donesete jasan zaključak”, kazao je on.
U procesu utvrđivanja plagijarizma, prema njegovim riječima, bilo kakav softver ne može da zamijeni ljudsko znanje i ljudsku ocjenu.
Kada bi softver mogao da procijeni je li nešto plagijat ili ne, navodi Martinović, onda bi sve sudije, ili sve stručnajke zamijenili tim uređajem.
“Softver može da bude samo neki od indikatora da vas usmjeri, da vam kaže ovdje ima nečega ovoliko, a onda stručnjaci treba da procijene, svako iz svoje oblasti, o čemu se tu radi. Danas teško možete bilo koji rad napisati, a da ne koristite tuđe radove. Radovi se i pišu da bi se koristili, a ne da bi ostali beskorisni na polici. Bitno je da navedete što ste koristili i da navedete neki svoj poseban zaključak koji nije identičan sa zaključkom nekog prethodnika o toj istoj stvari”, rekao je on.
Najveću odgovornost, prema njegovim riječima, snose mentori i komisije pred kojima se ti radovi brane.
Martinović kaže da na osnovu dosadašnjeg iskustva iz predmeta koje je vodio o plagiranjima, među kojima je bilo i magistarskih radova, ni mentor ni komisija “pojma nemaju o tome što im kandidati pišu“.
