Mihailo: Što za SPC u Srbiji nije moguće, ona je ostvarila u Crnoj Gori

– Taj čin, u simboličkoj ravni, duboko vrijeđa dostojanstvo i zemlje i naroda. To mu je i namjera da nas ponizi po oba osnova i stavi na znanje da smo kolonija kojom upravlja beogradski guverner oličen u funkciji predsjednika Vlade, poduprtoga guvernerom cetinjske filijale Beogradske patrijaršije, ističe vladika Mihailo.

POBJEDA: Da li postoje kanonski razlozi da Srpska pravoslavna crkva najavljuje takvu ceremoniju na Cetinju, ili su presudili politički motivi, što se želi ovom manifestacijom poručiti? 

VLADIKA MIHAILO: Ne postoje kanonski niti crkveni razlozi da SPC u prijestonici Cetinju najavljuje ceremoniju ustoličenja. Nakon ukinuća Crnogorske crkve i njenog prisajedinjenja Srpskoj crkvi, prvi mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Gavrilo Dožić, nije ustoličavan, nego je postavljen za mitropolita. Međutim, u novim okolnostima, nakon 45 godina izvjesnog statusa samouprave koji je Crna Gora imala kao republika, na nju se izlio bijes beogradske patrijaršije. Da bi potvrdili kolonijalni status Crne Gore, ostvaren uličnim pučem 1989. godine, u januaru 1991, organizovano je ustoličenje Amfilohija Radovića na kome su najavljene buduće nesreće, koje su nas snašle devedesetih godina prošloga vijeka. Taj čin, u simboličkoj ravni, duboko vrijeđa dostojanstvo i zemlje i naroda. To mu je i namjera da nas ponizi po oba osnova i stavi na znanje da smo kolonija kojom upravlja beogradski guverner oličen u funkciji predsjednika Vlade, poduprtoga guvernerom cetinjske filijale Beogradske patrijaršije. 

POBJEDA: Možete li uporediti čin ustoličenja Amfilohija sa ovim koji je najavljen?

VLADIKA MIHAILO: Nema previše razlike. I jedan i drugi čin su po svojoj suštini uvredljivi za nas kao narod. Čak, mislim da je ovaj, kao i onaj na kome je ustoličen Amfilohije, najava novih nesreća i zala koje će nas snaći. Boga molim da nam se ne dese.

POBJEDA: Premijer Krivokapić, predsjednik Skupštine Bečić, baš kao i potpredsjednik Vlade Abazović, otvoreno podržavaju organizaciju ceremonije SPC na Cetinju. Kako komentarišete poteze crnogorskih zvaničnika? 

VLADIKA MIHAILO: Tu trojicu visokih zvaničnika treba upitati – da li bi podržali eventualno ustoličenje srpskog mitropolita u Moskvi ili nekog od ruskih mitropolita u Srbiji i da li bi tako nešto bilo dopušteno od tamošnjih vlasti?

Njima je očita namjera da se izazovu nemiri s mogućim neželjenim posljedicama. Međutim, začuđen sam izjavom potpredsjednika Vlade gospodina Abazovića, da je u Crnoj Gori ugrožen srpski narod. Nekako je prebrzo zaboravio izjavu Amfilohija Radovića da je ,,islam lažna vjera lažnih ljudi“. A još brže prijeteću ,,da ako se sruši Amfilohijeva crkva na Rumiji, rušiće se i džamije po Crnoj Gori“. Iako zna da je taj objekat na Rumiji iz proslave kulta Svetoga Vladimira, koja se svake godine odigravala na vrhu Rumije, nasilno uklonio podrumijske pripadnike islamske i katoličke vjere i njegove sunarodnike Albance.

POBJEDA: Strahujete li da bi ova, kako kažete provokacija SPC, mogla da ugrozi red i mir, da destabilizuje Crnu Goru? 

VLADIKA MIHAILO: Ako neki događaj, kao ovaj, nije poželjan u nekom gradu, jer je protiv volje tamošnjih građana, onda je to nasilje. Nepozvani i neželjeni gosti ne idu tamo đe nijesu dobrodošli od domaćina. Na pitanje: ,,Koliko je do Cetinja?“, Njegoš je svojevremeno odgovorio: ,,Za prijatelja pet ura hoda, a za neprijatelja nikad“. Ne želim da nikoga u Crnoj Gori vrijeđam kao njenog neprijatelja jer takve riječi nijesu dostojne ni za jednog običnog čovjeka, kamoli za sveštenika i velikodostojnika crkve, već samo podsjećam na istorijske tekovine i istine koji važe za sva vremena.

Njegošev stric Sveti Petar Cetinjski je istinito prorokovao – ,,Ko Cetinje napane, taj će da propane“ – što se zaista obistinilo svim nasilnicima nad Cetinjem i Crnom Gorom, od Osmanlija pa do okupatora u Drugom svjetskom ratu. Ne želim da se ove moje riječi podsjećanja doživljaju kao proroštvo, prijetnja ili na bilo koji neprimjeren ili neželjen način. Samo ih koristim kao podsjećanje koje nas stalno opominje i uči da pored ogromnih razlika među nama moramo živjeti u miru, jedni uz druge, a ne jedni protiv drugih, stalno poštujući zlatno i veliko, staro crnogorsko pravilo koje je besmrtni Bogišić u Opštem imovinskom zakonu za Knjaževinu Crnu Goru iz 1888. sažeo u vječno važećoj istini: ,,Moje je sveto, tvoje je sveto, svoje čuvaj, moje ne diraj“.

No, sukob unutar Crne Gore odgovara zvaničnoj Srbiji, koja na našoj unutrašnjoj neslozi, gradi svoju poziciju gospodara naše zemlje i naših sudbina.

POBJEDA: Crnogorska pravoslavna crkva predala je tužbu Upravnom sudu radi poništenja uvjerenja Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava Crne Gore kojim je Srpska pravoslavna crkva (SPC) evidentirana i dato uvjerenje da je osnovana 1220. godine. Država Srbija je Srpskoj pravoslavnoj crkvi priznala pravni subjektivitet od 1836. godine. Kako tumačite tu situaciju da je „majka crkva“ mnogo mlađa, gotovo 600 godina od njenih djelova – Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke?

VLADIKA MIHAILO: Ono što ni sama Republika Srbija ne priznaje svojoj SPC, a to je kontinuitet od vremena Nemanjića, od 1220. godine, Ministarstvo pravde Crne Gore je priznalo Srpskoj crkvi. Taj formalni akt Srpskoj crkvi formalno uspostavlja status pravnog lica starijega od države Crne Gore, što je smiješno i tužno. Republika Srbija priznaje svojoj crkvi kontinuitet tek od 1836. godine, od vremena Obrenovića i autonomije ove crkve pod turskom vlašću. Prvi tomos Srpska crkva je dobila poslije Berlinskog kongresa, 1879. godine, a drugi put, u novim političkim okolnostima stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, plaća i dobija tomos 1922. godine. Dakle, ono što za SPC u Srbiji nije moguće, ona je ostvarila u Crnoj Gori. 

Slično je i sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, usaglašenim sa međunarodnim pravom i njegovim standardima, te Venecijanskom komisijom. Očiti cilj nove vlade je da Beogradsku patrijaršiju uzdigne iznad države i časti javnom izjavom potvrđenom njenim pečatom, da je ona tvorac crnogorske države. Pa svi znamo da je utemeljitelj Srbije Nemanja, dakle, Srpska crkva nije stvarala ni Srbiju, svoju maticu, a kamoli Crnu Goru, na koncu nije je ni podizala ni učestvovala u prvoj, Karađorđevoj, i drugoj, Miloševoj buni protivu dahija.

POBJEDA: Da li ste predložili, ovoj i prethodnoj vlasti, model kako da se spriječi diskriminacija vjernika CPC koji su onemogućeni da praktikuju vjeru i svoje običaje u crnogorskim crkvama? 

VLADIKA MIHAILO: I prethodnoj i ovoj vlasti sam predlagao model kako da se spriječi diskriminacija vjerujućih Crnogorske crkve, onemogućenih da praktikuju vjeru u crnogorskim crkvama. Podnio sam prijedlog premijeru Krivokapiću za sklapanje temeljnog ugovora Vlade CG, odnosno države Crne Gore sa svojom CPC, ali nijesam udostojen ni odgovora. Eto očiglednog dokaza koliko premijer poštuje postojeću stvarnost Crne Gore, najbrojniju, crnogorsku naciju u njoj. U konačnom, vidi se koliko im je stalo do jednakosti i jednakopravnosti svih, koliko drže do zagarantovanih ljudskih prava. Istovremeno, usta su mu puna evropskih ambicija i obećanja o ulasku u EU 2024. godine. Hoće u Crnu Goru u Evropu, a ne priznaje Crnogorce čija je to matična država i po kojima nosi i samo ime.

POBJEDA: Kako vidite neki izlaz iz sadašnje situacije teških podjela među pravoslavnom većinom u Crnoj Gori, kako da se prebrodi taj jaz? 

VLADIKA MIHAILO: To je podjela na one kojima ,,zakon leži u topuzu“ u korist Srbije i onih Crnogoraca ,,čija je sloboda spomenik junaštva“. Neki izlaz iz sadašnje situacije teških podjela i dubokog jaza vidim kao mogućnost da u postojećoj stvarnosti – i pogotovo i u budućnosti – očuvamo mir, stabilnost, toleranciju, bezbjednost i suživot na univerzalnim vrijednostima i povedemo proces preobražaja društva u društvo znanja i nauke i konačno raskinemo s mitovima i zloupotrebom religije u političke svrhe.

Prijem u EU bi takođe mogao da ljekovito djeluje da se civilizuje i kultiviše crnogorsko društvo u cjelini i izliječi od podjela, nesloge i sukoba. Za to je potrebno više razuma i hrišćanske ljubavi i što manje Srbije u Crnoj Gori.