Video
Neustavno je Zakonom o krivičnom postupku propisivati način, proceduru i visinu kazne za onoga ko odbije da svjedoči, ali to ne znači da ovaj institut može ostati van norme. Polazeći od pravnog načela da je svjedočenje građanska dužnost i obaveza, zalažem se za to da odbijanje svjedočenja mora imati svoj izraz u kažnjavanju. U suprotnom, svaki sudski postupak bio bi uskraćen za važno dokazno sredstvo koje se zove svjedok, kazao je za Pobjedu dr Blagota Mitrić, profesor u penziji i bivši predsjednik Ustavnog suda.
Preporučeno
Član 119 Zakonika o krivičnom postupku predviđa da „ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan, može se narediti da se prinudno dovede, a može se i kazniti novčano do 1.000 eura“.
“Ako svjedok dođe i, nakon što bude opomenut i upozoren u skladu sa članom 113 stav 2 ovog zakonika, odbije bez zakonskog razloga da svjedoči, može se kazniti novčano do 1.000 eura, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak završi, ali najduže dva mjeseca”, navodi se u stavu 2 člana 119 ZKP-a.
Ova odredba prvi put je primijenjena na poslanika Skupštine Crne Gore, kada je Nebojša Medojević (DF) 30. novembra ove godine stavljen u zatvor po nalogu Višeg suda, jer je odbio da svjedoči u predmetu formiranom u Specijalnom državnom tužilaštvu zbog javno izgovorenih tvrdnji da bivšem gradonačelniku Podgorice neće biti određen pritvor jer je, kako je naveo, glavni specijalni tužilac primio mito u iznosu od 100.000 eura.
Ustavni sud je, po službenoj dužnosti, pokrenuo ocjenu ustavnosti odredbe 119, stav 2 ZKP-a, jer se njom, kako se navodi u obrazloženju, propisuje oduzimanje čovjekove slobode, nezavisno od toga kako se to oduzimanje pravno kvalifikovalo.
Prilikom odlučivanja po ustavnim žalbama, Ustavni sud je u slučajevima „stavljanja u zatvor“ Nebojše Medojevića i Milana Kneževića ukazao da dio odredbe 119 (ako svjedok odbija da svjedoči, može se zatvoriti) ostavlja neograničeni prostor za diskreciono odlučivanje nadležnog organa o ljudskom pravu pojedinca koje se, uz pravo na život i zabranu mučenja, smatra najvažnijim i osnovnim pravom – to je pravo na slobodu.
Profesor Mitrić kaže da je odredba 119 ZKP-a sa razlogom izazvala veliku pažnju javnosti i razne, kako je rekao, „stručne i nestručne komentare“.
“Zato što ova odredba, po mom sudu, ima mnogo ustavno-pravnih nejasnoća i dilema. Kao prethodno pitanje postavlja se obaveza zakonodavca da, polazeći od instituta svjedočenja kao građanske dužnosti, ovo pitanje uredi na ustavan način. Citirana važeća odredba ne zadovoljava ovom zahtjevu iz više okolnosti. Prvo, treba poći od nesporne činjenice da je neustavno ZKP-om propisivati način, proceduru i visinu kazne za onog poslanika koji odbije da svjedoči. Ovo zbog toga što se ne može procesnim zakonom, kao što je ZKP, propisivati materijalno-pravna norma koja uređuje ovo eventualno krivično djelo, uslovno nazvano „odbijanje svjedočenja“ i tim istim procesnim zakonom automatski propisivati vrstu i visinu kazne, bez prethodno utvrđenog postupka i razrađenih kriterijuma, nego to spada „u nadležnost“ materijalnog prava, konkretno Krivičnog zakonika”, objasnio je Mitrić.
On je istakao da „treba normirati ovo djelo, kao i svako drugo, na primjer – „ko odbije bez zakonskog razloga da svjedoči, kazniće se novčanom ili kaznom zatvora“, pri čemu treba propisati minimum, maksimum, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, zatim eventualnu uslovnost kazne i sve što spada u normiranje jednog krivično-pravnog odnosa, u skladu sa Ustavom.
