Video
To se jedino može osjetiti ako zavirite u te prostore, kao što je ekipa Pobjede minulih dana u Beranama, Podgorici, Baru, a onda i Nikšiću.
Važile su iste procedure za posjetu, kao i u svim kovid bolinicama, s tim što su pacijenti u gradu podno Trebjesom smješteni u tri objekta, a to je podrazumijevalo nekoliko sati utrošenih samo na oblačenje, skidanje i dezinfekciju.
Danonoćna dežurstva
Po dolasku u nikšićku Opštu bolnicu dočekao nas je direktor Ilija Ašanin. Mišljenja je da je javnost neupućena kako to sve funkcioniše, koliko se medicinsko osoblje trudi da ostvari što bolje rezultate, da spriječi širenje virusa…
– Ovo je izazov sa kojim se ranije nijesmo susrijetali, pratili smo preporuke SZO, prikupljali iskustva naših kolega iz zemalja koje je prije nas zahvatila pandemija, u saradnji s Institutom za javno zdravlje potpuno se reorganizovali, formirali timove koji danonoćno dežuraju pored pacijenata. Hranu pacijenti ne dobijaju u tanjirima, već u posudama koje se samo jednom koriste i poslije odlažu na posebno mjesto. Servirke, čistačice, svi koji mogu imati kontakt sa zaraženima ne miješaju se s kolegama koji u okviru iste ustanove obavljaju redovne zadatke, već ih vozač odvozi u hotel ili kući, ukoliko imaju uslove za samoizolaciju. Naši zdravstveni radnici u kovid bolnici imaju i prostor u kome odmaraju, oni tu žive – priča nam direktor Ašanin dok idemo ka zgradi gdje su donedavno bili infektivno, interno, neurologija…
Rekoše nam da se ovdje sve mijenja iz sata u sat, da mora da se brzo reaguje, ali da je najvažnije da imaju dovoljno zaštitne opreme i svih medikamenata. Ipak, uvjerili smo se da nikšićkim zdravstvenim radnicima najmanje fali volje da spasu nečiji život, bez ozira što i oni svojim kućama imaju stare roditelje, malu djecu… Najjednostavnije rečeno, kovid bolnica je njihov novi dom.
Ušli smo na jedna, a rekli su nam da ćemo izaći na druga vrata. Rekoše nam i da je to zona „A“, bezbjedna. Tu ćemo se obući. Dočeka nas glavna sestra Julijana Gutović. Tik pored nje sestra Jelena Gardašević sa hrpom dokumentacije pod rukom, čusmo da se koleginice, koje su pošle da isprate oporavljene pacijente, zovu Ivona Miljanić i Jelena Nikčević, a sve da smo ih i znali… U tim uniformama majku ne možeš poznati.
Nasmijana Julijana, ali prizna – Nikad više nijesmo radili, nikad brže i nikad nam teže nije bilo!
Pitasmo ih nadaju li se povišici, na što potvrdno uzvratiše, ali su dodale uz osmijeh i da nikad nijesu imali manje troškova, jer su zaboravile na odlazak kod frizera, kozmetičara, u šoping…
– Ne kuvam ručak, ostavila sam platnu karticu mužu, viđeću saldo kad se sve ovo završi, kaže Julijana.
Zona „B“
Direktor Ašanin i nekoliko medicinskih sestara ljubazno su nam dijelili uputstva i pomagali da se opremimo. Realno je zaključiti da su svi koji ovdje rade platu zaradili makar samo da se obuku i sve to skinu.
Jedna maska, druga maska, hirurška kapa, kaljače, hirurške rukavice, pa kombinezon, pa druga kapa, pa naočare, pa vizir, pa druge (nešto duže) rukavice, pa na kraju tanka pvc folija – da niđe ne „furi“. Kolegi još teže, jer treba zaštititi i foto-opremu.
Ušli smo u tzv. zonu „B“ tu su, rekoše nam, nešto lakši pacijenti.
Hodnikom kruži uniformisan muškarac sa flašom i prskalicom. Dezinfikuje. Klizavim podom ulazimo u trokrevetnu sobu. Rekoše nam da su svi Pljevljaci. Jedan od njih, ubjedljivo najmlađi, spakovao lične stvari i čeka medicinsku sestru. Poželješe mu sugrađani brz oporavak i slijedi mu, jer on seli u Brezovik.
Vremešni Pljevljak, pošto mu doktor reče da smo novinari, kaže:
– Pohvalite ove ljude. Toliko se trude da nam ovdje olakšaju boravak, da nam ništa ne fali… Više smo nego prijatno iznenađeni. Ovako o nama ne bi ni najbliži brinuli. Oni rade posao koji su odabrali i koji vole. Moraju se paziti kad već mi dovoljno nijesmo, no nas uvati ovo čudo. I poručite svima da se čuvaju – kaže on.
Nije teško bilo zaključiti da je svakome, kakva god da je njega u bolnici, ipak najljepše sa svojima.
Slična slika i priča u sljedećoj sobi, pa i onoj do, ali u posljednjoj sa lijeve strane hodnika, već mnogo ozbiljnije. Pacijenti pod posebnim nadzorom. Tamo smo zatekli i anasteziološkinju dr Mariju Mijušković, respiratore… Rekoše nam ljekari da imaju centralni dovod kiseonika, razveden iznad svakog kreveta, ali da je i potrošnja ogromna. I laik zaključuje – savremena oprema, sve digitalizovano, sve čisto, uredno… Ne fali ništa, osim zdravlja.
Po preporuci vraćamo se na donji sprat, ali izlazimo na druga vrata, kao kontaminirani. Ulazimo u šator, čekaju nas mladić, medicinske sestre i nove muke. Skidanje – uz mnogo veću opreznost od oblačenja, jer (shvatismo) sad se najlakše griješi. Sad ponovo možemo u zonu „A“, po lične stvari. Tu su nas ponudili kafom, čajem… Počastila nas je servirka Draga. Voda je bila najpotrebnija, jer u tom bijelom skafanderu s plavim prugama nevjerovatno se dehidrira. Pri kretanju sretamo dr Vujovića. Dobio je kovertu s platnom listom. Otvori je, a na pitanje je li zadovoljan i ima li očekivane povišice, ne odgovori ništa. Zagonetno odmahnu glavom, ne djeljujući baš oduševljeno.
To je priča iz nikšićke kovid bolnice, u kojoj, kao i Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, niko od zdravstvenih radnika nije „zaradio“ virus.
Pravila
U Brezoviku tiho i više optimizma.
Za očekivati je bilo da nas, s obzirom na to da u Brezoviku borave lakši pacijenti, ne očekuju onako rigorozna pravila odijevanja. Međutim, ista procedura. Istina, ovdje je manja gužva, a i kako ne bi bila kad su već poslijepodnevni sati, prošle su sve vizite, kontrole… S vremena na vrijeme začuju se vrata, vidi se medicinska sestra, s papirom ili lijekom u ruci, a nas dočekuje glavna među njima – Slađa Soldo.
Rekli smo joj, polušaljivo, da smo prošli obuku za oblačenje, na što će ona malo strožije:
– Sad ću vam ja reći koja su pravila. Koji broj čizama nosite (?), odijela… Stvari ostavite ovdje. Ovo je čista soba, sve je ovdje dezinfikovano, reče sestra Slađa.
Pomogla nam je da se opremimo, a onda smo krenuli na sprat. Prošli smo pored stola na prizemlju, a na njemu su istorije bolesti, temperaturne liste, tu je sve što je vezano za pacijente koji se bore s koronom, jer je četvrti paviljon potpuno izolovan od ostalih u Brezoviku.
Pitali smo gospođu Soldo da li strahuje od virusa.
– Uvijek sam prva smjena, pripravna i dostupna. Odlazim kući, odlaze svi i ljekari. Ja sam i protivnik boravka u hotelu, jer svi smo porodični ljudi, imamo svojih obaveza… Nije me strah i mislim da smo, ako već poštujemo sva pravila, ovdje zaštićeniji nego kad izađemo napolje, jer ljudi nijesu oprezni kao mi zdravstveni radnici. U početku su moji ukućani bili skeptični, ali su u međuvremenu shvatili da su oni imali mnogo više kontakata sa oboljelima. Sad kažu – mi smo se plašili tebe, a ti, u stvari, treba nas da zaobilaziš, kaže samouvjereno sestra Soldo, ubijeđena da su se njeni kolege lakše privikli na nova pravila, jer ovdje se, ipak, decenijama liječi tuberkuloza.
– Sad je samo bolja lična zaštita, teže se oblačiti i svlačiti. To nam najteže pada, riječi su Slađine.
Dok smo razgovarali, liftom je, iz čiste zone, stigla kesa za nekog pacijenta, a kada smo prošetali terasom vidjeli smo mladića koji razgovara s najbližima na distanci (od na spratu, a oni na prilaznom putu, niže tridesetak metara). To je jedina posjeta dok traje epidemija.
Sa glavnom sestrom kovid bolnice u Brezoviku smo krenuli i u povratak, ka čistoj zoni. Svako dodirivanje opreme koju smo koristili pratile su njene opominjujuće riječi „dezinfikuj ruke“. Opomenula nas je prethodno i da uzaludno krećemo ka vratima na koja smo ušli. Njima koji ovdje to rade, očigledno, ne može se desiti da pogriješe.
U Brezoviku je od početka epidemije boravilo osamdesetak pacijenata, a gotovo svi su imali obostranu upalu pluća. Ovdje su liječeni, osim Nikšićana, Pljevljaci, Plavljani, Bjelopoljci, Podgoričani i Gusinjani. Nijesu imali nijedan smrtan slučaj, a trenutno je kod njih nekoliko pacijenata na poluintenzvnoj njezi i korisnici su kiseonika.
Odvojeni paviljon
Direktorica dr Gordana Reljić podsjetila nas je da je Brezovik već i za prvi talas bio pripremljen kao kovid bolnica.
– Imamo stručan kadar i timove koji se smjenjuju. Svakodnevno vršimo testiranja i sve u skladu s preporukama NKT-a i medicinskim kriznim štabom. Trenutno imamo 24 pacijenta. Ovdje je četvrti paviljon određen za kovid bolnicu, prethodilo je kompletno građevinsko i arhitektonsko prilagođavanje novonastalim potrebama. Ovaj paviljon ima potpuno odvojenu dijagnostiku, svaka mogućnost kontakta pacijenata oboljelih od korone sa ostalima je onemogućena. Pojednostavljeno rečeno, imamo čisti i prljavi put. Čak imamo i posebni kutak za one koji su sumnjivi, koji čekaju rezultate testa, kaže Reljić, napominjući da im ne fali dobrog raspoloženja da pomognu svakome, ali ni zaštitne opreme, terapije…
Očigledno je da i u Brezoviku sve besprijekorno funkcioniše.
Ne zna kako je zaradio virus
Nikšićanin, 75-godišnji, koga smo zatekli na oporavku u Brezoviku, reče nam da ne zna kako je mogao oboljeti.
– Bole me noge i vrlo teško se krećem. Zato ne izlazim i pitam gdje sam virus ’zakačio’, ako nijesam kod frizerke. Ne znam gdje bih drugo mogao. Porodica mi je u izolaciji, testirani su i svi su negativni. Ležao sam u nikšićkoj bolnici deset dana, a ovdje sam u Brezoviku već osam i vrlo brzo sam izliječen od korone, negativan mi je test, ali imam upalu pluća. Nadam se da ću brzo kući, već se mnogo bolje osjećam. Ovdje su uslovi odlični, sestre, ljekari… kao da sam im najrođeniji, reče nam Kličevljanin.
Već stekli vrijedna iskustva u tretmanu bolesnika
Na spratu nikšićke kovid bolnice smo, u kabinetu, zatekli internistu dr Marinka Janjuševića. On je bio maksimalno angažovan i u prvom talasu, a prije ovog (mnogo težeg) dobrovoljno se javio za borbu s koronom.
– Šta da vam kažem? Imamo pacijenata različitih godišta i različitih zdravstvenih stanja. Trenutno u intenzivnoj njezi imamo tri najteža pacijenta, jedan od njih je na respiratoru, jedan na neinvazivnoj ventilaciji… Trenutno imamo, ukupno tridesetak pacijenata. Svi su pod stalnim nadzorom, a kad im parametri budu bolji nastavljaju liječenje u Brezoviku. U dvorištu nikšićke Opšte bolnice je i zgrada u kojoj su smješteni svi pacijenti iz Crne Gore koji su, inače, imali problema sa mentalnim zdravljem, psihijatrijski pacijenti, priča nam doktor Janjušević. Pitali smo ga da li su stekli određeno iskustvo u borbi s novim virusom.
– Mnogo je važno da pacijenti sarađuju. Sad je mnogo gora situacija, nego u prvom talasu, tim prije što smo tada imali svega desetak pacijenata, a samo jednog teže oboljelog, koga smo, nažalost, na kraju izgubili. Vežemo se za pacijente, ovo je specifična situacija, ljudi imaju veliki strah, a mi smo s njima danonoćno. Značajan broj težih pacijenata ima obostranu upalu pluća, zbog nedostatka kiseonika veoma često imaju encefalopatiju i oni su psiho-organski ugroženi. Dakle, oni nijesu svjesni svog problema, pa ih je teško i ubijediti da su bolesni, da treba da leže i da se ne pomijeraju… Potvrdilo se svuda u svijetu da najbolje prolaze pacijenti koji leže na stomaku, pa i mi smo se već uvjerili da je ta metoda vrlo djelotvorna. Na nama je da im otklonimo strahove, da im se približimo, da ih ubijedimo da nam vjeruju, kaže Janjušević, podsjećajući da imaju i poluintenzivnu njegu, a da im donji sprat zgrade, najčešće, služi za opservacije, odnosno, za pacijente koji imaju upalu pluća, a koje ne smiju primiti nigdje drugo, ni u Brezoviku. Sve dok se ne odradi test, a do tada oni imaju kiseonik, antibiotike…
– Ovdje je vrlo bitna i komunikacija među nama kolegama. Mi smo u stalnom kontaktu sa kriznim štabom, sa dr Ašaninom, sa dr Vukčević i svima ostalima, jer se nekad mora vrlo brzo odlučivati i reagovati. U ovu priču smo svi na određeni način uključeni, pa usko sarađujemo i sa epidemiolozima, infektiolozima – priča dr Janjušević, a teško breme sa njim dijele i dr Dušanka Milatović, dr Andrija Vujović, dr Igor Leković, dr Željko Kaluđerović…
Preporučeno
Bez obzira na to ko je od njih sa kim u timu uvijek je u kovid bolnici i po jedan anesteziolog, pa se smjenjuju: dr Marija Mijušković, dr Vesna Jovanović, dr Mara Pješčić i dr Maja Smiljanić.
