Simonida Kordić je srednju školu završila 1987. godine u Dalasu (SAD). Diplomirala je 10. decembra 1992. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a master studije poslovne administracije je završila 2005. godine na Univerzitetu Šefild (Južni Jorkšir)

Impresivna novinarska karijera naše sagovornice.

Kordić je radila kao novinarka, autorka i urednica u brojnim renomiranim kućama. Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995 je bila ratni izvještač TV Politika, kao i urednica njene spoljnopolitičke rubrike i informativne redakcije. Radila je kao novinarka lista Politika, kasnije prelazi na mjesto međunarodnog političkog dopisnika BK TV. Izvještavala je iz Londona, Ženeve, Kuala Lumpura… Pisala je za Dnevni telegraf, NIN, Nedeljni telegraf, Politika Ekspres…

Na naše pitanje da li se kaje što je novinarsku karijeru mijenjala političkom, kaže:

“Novinarstvo i politika se bave često istim ili sličnim temama sa dva različita pristupa. I jedna i druga nude “hljeb sa sedam kora”. Obje su više način života nego samo profesija. U tom smislu nema mnogo razlika. Onaj ko ima ma i najmanju potrebu da mijenja svijet, možda najefikasnije to može učiniti kroz politiku, ali i kroz novinarstvo.

Veliko je zadovoljstvo kad uspijete da bar za milimetar pomjerite klatno stvarnosti i ostavite za sobom bar malo bolji svijet, ali to zadovoljstvo plaćate stavljanjem sebe na raspolaganje javnosti, koja vas mjeri kantarima ponekad ispravnim ali nerijetko nekalibrisanim”, ističe ona na početku razgovora.

Sve više smo svjedoci uvrijedljive retorike u parlamentu i vrijeđanja političarki. Iako važi za osobu koja ima besprjekornu reputaciju koju kolege poštuju, te do sada nije poznato da je trpjela uvrede od kolega, vrlo je uznemirava vrijeđanje u Parlamentu, ali i što se ovaj vid nasilja širi poput pošasti.

“Uvrede su sa margina civilizovanog ophođenja u savremenom društvu, nažalost pronašle put u “mejn strim”. Česti su prizemni napadi i na koleginice i na kolege. Nonšalantna, uzgredna diskrimnacija postala je toliko uobičajena da često izostane adekvatna reakcija. Naročit problem je to što je nepristojno ponašanje teško sankcionisati, a posebno stvar komplikuju “brisani prostori” koje su stvorile društvene mreže. Nastao je ambijent gdje svako, posebno u komociji lažnog identiteta, može da izrekne bilo šta, povrijedi bilo koga i za to ne snosi nikakve posljedice. Barjaktari neukusa ne biraju posebno mete, a posljedice brutalizacije ljudi mogu biti veoma teške i ozbiljne. Time se ama baš niko ne bavi i svi sležu ramenima kada se pomene očigledna deregulacija javnog prostora”, kazala je Kordić u razgovoru za Standard.

Nema te uvrede koja je jača od snage argumenta

Političari su kaže, čak u javnom diskursu proglašeni “dozvoljenom lovinom”, jer trpljenje uvreda nekako ide u “rok službe”, što je smatra svakako neprihvatljivo.

“No, žrtve savremenih nasilnika, često su i osobe koje nisu imale tu “privilegiju” da prođu kroz surovi trening politike i teško izlaze na kraj sa uvredama, a pri tom nemaju nikakvu sistemsku zaštitu. Nedavno je javnost uzdrmao slučaj smrti jedne djevojčice, blogerke koju su tzv. hejteri praktično otjerali u smrt. Ovo je drastičan primjer, ali ako se nasilje ne zaustavi ono će samo nesmetano kvasati, dok možda ne bude prekasno”, napominje.

“Čovjek može i treba da unapređuje sebe, da barem u svojoj okolini stvara okruženje kakvo priželjkuje. Nema te uvrede koja je jača od snage argumenta i njima se treba naoružati. Ja nastojim da se tako postavim. Svako nasilje je izraz slabosti onoga koji mu pribjegava. Često se pominje jedan citat, čini mi se Andrićev, “znao sam čovjeka koji je o svemu što nije mogao da ima ili razumije, umio da kaže po neku ružnu riječ”.

Kordić je komentarisala i to što ženama često pripisuju da su slabiji pol.

“Mnogo toga je pripisivano ženama: da nemaju sposobnost brzog odlučivanja pod pritiskom, pa zbog toga ne mogu da budu npr. piloti, da su skolne histeriji pa ne mogu da budu racionalne u biznisu, da nemaju moć političkog rasuđivanja, pa ne treba da imaju pravo glasa… Ruku pod ruku sa tim kampanjama išle su i one druge “afirmativne”. Tako je rečeno da su žene posebno talentovane za čuvanje djece, čišćenje kuće, kuvanje. Polovina populacije je na ovaj način držana daleko od svih oblasti gdje su donošene važne odluke i gdje se bilo politički bilo finansijski upravljalo društvom, a pri tom je čvrsto vezivana za servisne poslove”, govori političarka i ističe jednu zanimljivu “pojavu”…

“Zanimljiv je slučaj “kuvarice”. Kuhinja je bila vjekovima “ženin domen”, sve dok kulinarstvo nije postalo veoma profitabilno zanimanje. Tada, naprasno u opticaj ulazi parola “žene najčešće kuvaju, ali najbolji kuvari su muškarci”. Hm, zanimljivo. Kakav obrt. Rađa se i nova titula “šef”. Žena kuvar je i dalje, naravno kuvarica. Jezik veoma precizno odražava stvarnost, ili što bi naš narod rekao “hoće jezik pravo”. Najotpornija od svih kampanja je ona o “slabijem polu”. Uopšte mi nije jasno kako je ta maksima uhvatila korijen. Ako sve drugo odbacimo, dovoljno je da se složimo da su žene , doslovce rodile svijet“, ističe.

Uvijek se, priznaje, zadivi kad vidi mlade majke sa djecom, čak i u najobičnijim, svakodnevnim situacijama, kako kao “storučice” hrane, paze, vaspitavaju, liječe, podučavjaju…

“Najveći izazov i najveći uspjeh koji čovjek može postići je da stvori Čovjeka. To nije posao za ”slabiji pol”. To je, da budemo pošteni, posao za oba pola i čitavo društvo. Da se razumijemo, uopšte ne mislim da su neke sklonosti ili neki talenti više ili manje vrijedni”.

Društvu je, napominje, za opstanak potrebna optimalna iskorišćenost svih talenata, a generalizacija po kojoj se sve žene svrstavaju u jedan koš, a svi muškarci u drugi, ničemu opšte korisnom ne služi.

Pitali smo je koji bi savjet dala mladim ženama koje započinju političku karijeru.

“Djevojke koje žele da se bave politikom, treba da znaju da nisu ni po čemu, ab definitio inferiorne. Bilo djevojka ili mladić, da bi bila ili bio uspješan, treba sebe da gradi i spoznaje. To je jedino sigurno ulaganje na kojem će zasigurno profitirati i koje nikako ne može propasti. Ni jedan životni put ne ide stalnom uzlaznom linijom. Ako mislite da su neki drugi pronašli neke sjajne prečice ka uspjehu, samo malo sačekajte. Vidjećete da oni koji nemaju sigurnosnu mrežu sopstvenih vrlina, lako i brzo propadaju kroz pukotine društva“.

Važi za damu od stila, kada se uporede njene fotografije od prije 20 godina i sada razlike gotovo da nema. U čemu je tajna njenog savršenog izgleda…

“Hvala Vam na tome, ali razlike naravno ima i hvala Bogu da ima (osmijeh). Kako vrijeme prolazi izraz mladalačke svježine zamjenjuje slika našeg karaktera. Vjerujem da inače žanjemo kako smo sijali, a to je možda najvidljivije na licu”, kazala je Kordić.

Dodaje da je ipak barem osnovna njega veoma važna.

”Uprkos ovdašnjem nezavidnom životnom standardu, veoma me raduje što naši ljudi poklanjaju pažnju svom izgledu. Nije uvjek nužno potrošiti silne novce da bi bili pristojno njegovani, mada nas marketinške kompanije obavještavaju da se svaka tri mjeseca pojavljuje neki ‘must have’ ”, kaže ona.

Mnogo je prirodnih sastojaka, što bi rekli iz frižidera, koji su veoma korisni za kozmetičku njegu, otkriva nam.

“Moja omiljena je maska koja se pravi od zelene gline i meda i losion od karanfilića i kokosovog ulja. Ponekad nije loše prosto biti sebičan i ukrasti za sebe, recimo svaku nedjelju veče, kao posebno vrijeme za pilinge, maske za lice, kupke i slične rituale koje skoro svako može kod kuće sebi da priredi”.

Na koji način provodi slobodno vrijeme i koliko vremena ima za sport otkrila nam je u razgovoru.

“Uvijek sam voljela da se bavim sportom, od ritmičke gimnastike do strijeličarstva. Ta potreba za fizičkom aktivnošću se stvara u djetinjstvu. Malo me brine što su naša djeca aktivnija on line nego recimo u parku ili na terenu. Trenirala sam svojedobno gimnastiku u Partizanu, a kasnije i druge sportove. Streljičarstvo sam, recimo trenirala zajedno sa sinovima. Sjajan sport, koji zahtijeva potpunu kontrolu nad sobom. Nastojim da se i sad relativno redovno bavim sportom, mada bih mogla da budem i redovnija”, priča Kordić.

Brižljivo održava dragocjene sesije sa prijateljima…

“Uz kafu i valjan razgovor, svijet izgleda kao mnogo bolje mjesto. Prednost je kad čovjek ima prijatelje različitih profesija i životnih iskustava. Njihov poseban ugao sagledavanja stvari pomaže da ih vidimo i drugim očima. Divan običaj je imao jedan moj drug, koji je dok smo još bili na studijama, po ugledu na nekadašnje beogradske salone, svake prve subote u mjesecu okupljao grupu veoma zanimljivih, a različitih ljudi. Bilo je tu kolega pravnika, psihologa, arhitekata, studenata filosofije… Sastanci sa tim kružokom bili su i zabavni i nevjerovatno intelektualno stimulativni”.

STROG RODITELJ, ALI SAVEZNIK SVOJOJ DJECI

Najčešće, i najviše voli da dugo razgovara sa svojom djecom.

Ima dva sina, Petra (24) i Konstantina (22), a kako je biti majka sinova i na koji način ih je vaspitavala, iskreno odgovara.

“Nema veće sreće ni teže dužnosti od majčinstva. Vjerujem da rijetko ko može da bude baš spreman za sve što ide u koš roditeljstva. Djeca ne dolaze s “uputstvom za upotrebu”, pa je tu najbezbjednije držati se principa i biti dosljedan koliko god to ponekad bilo teško. Ne vjerujem u tezu da se djeca rađaju kao “tabula raza”. To su od prvog dana ozbiljne male ličnosti, sa svojim karakterima, naravima, čak ciljevima, pa ih treba veoma ozbiljno shvatiti. Ono što odrasli kod djece vide kao smiješno, za njih je savršeno ozbiljno i važno. Vjerujem da se svako od nas može sjetiti kako je neka mala želja bila značajna i velika, a neshvaćena od roditelja koji su je ili zanemarivali ili joj se smijali. Ne mislim da djetetu treba ispuniti svaku želju, daleko od toga, ali njihove potrebe treba ozbiljno shvatiti”, objašnjava dodajući da svako uskraćivanje i kazna moraju biti jasne i dosljedne, jer im je svrha da utemelje vrijednosti u djetetu.

Po sopstvenom priznanju vjeruje da je strog roditelj ali i saveznik svojoj djeci.

“Danas su oni odrasli, slobodni ljudi, a ja sam dostupna za svaki savjet ili da ih samo slušam, šta god da je od toga potrebno. Nekad mi se povjere, ali nerijetko umeju da postave granice mojoj radoznalosti.”

Traže li njeni sinovi savjete od majke kada su djevojke u pitanju odgovara.

“Što se dama tiče, ako su me djeca išta dosad slušala, njihove djevojke i buduće žene biće mi zahvalne”.

NAJLJEPŠA LJETA PROVELA U EGIPTU, FRANCUSKOJ…

Simonida je poliglota pa tako govori engleski, francuski i kineski jezik. Pitali smo odakle interesovanje za kineski jezik i koliko joj je bilo potrebno da ga nauči, te da li se bavila i kineskom kulturom.

“Jezik je najsveobuhvatniji ljudski proizvod. On jasno pokazuje sistem vrijednosti, način razmišljanja, narav i sve druge vrline i mane svojih stvaralaca. Kroz jezik najbolje saznajete kulturu.

Kineski, u odnosu na indoevropske jezike, ima potpuno drugačiju jezičku logiku, semantiku, sintaksu… Učeći ga, otkriva se čitav jedan nov pristup stvarnosti, građen hiljadama godina postojanja kineske civilizacije. Ja ga učim četiri godine i jedva da sam zagrebala po površini. Pitali ste o putovanjima – i kroz jezik se putuje”, kaže Kordić i dodaje da je imala dobru sreću da uvijek mnogo putuje.

“Roditelji su sestru i mene od najranijeg djetinjstva vodili sa sobom na duga putovanja kroz neke od najlepših evropskih zemalja. Na mene su snažan utisak ostaviljali tragovi bivših civilizacija. Kada putujete širite granice sopstvenih horizonata. To sam isto činila sa svojom djecom, kad god je to bilo izvodljivo. Bio je to doživljaj putovanja, naravno kroz prostor ali i kroz vrijeme. Najljepša su mi ona ljeta koja smo nas troje proveli otkrivajući Italiju, Francusku, Grčku, Egipat… Ništa manje čarobne nisu posete našim manastirima, odlasci na planine, ljeta na selu. Svaka zemlja, svaki narod rodio je neke vrijednosti i velika je stvar ako imate tu sreću da ih upoznate”.

Nije dovoljno fizički se prebaciti s jendog mjesta na drugo, smislena su ona putovanja koja služe za širenje znanja i oplemenjivanje duha, savjetuje ona.

Stil koji je izgradila mnoge dame inspiriše. Često nosi komplete koji su nerijetko kombinacija crne i bijele, voli detalj kao što su broš ili ešarpa, ne izleze iz mode i smatraju se klasicima. Njen stil je rafiniran i otmen baš kao i dizajnerka Koko Šanel koja je napravila revoluciju u svijetu mode početkom XX vijeka. Monokromatsko odijevanje, odnosno odijevanje jedne boje od glave do pete, je čest izbor ove vrsne dame.

Slika govori glasno o svakome prije nego što taj izusti prvu riječ

“Volim modu, vrlo me zabavlja. Još me više interesuje stil i način na koji se gradi vizuelni identitet. Nema ničeg površnog i zanemarljivog u poruci koju svijetu šaljete svojim stilom. Posebno su u politici i te poruke bitne. Slika govori glasno o svakome prije nego što taj izusti prvu riječ. Vizuelni uvod onda treba da bude u skladu sa onim što u nastavku govorite. Ja ne vidim ništa naročito simpatično u tome da čovjek sebe pretvori u hodajući bilbord za bilo koji brend. Najbolje je uputstvo dala Koko Šanel: “Obucite se lijepo i svi će primijetiti haljinu, obucite se besprekorno i svi će primijetiti ženu”. A što se tiče “šoping arheologije” i nalaženja dobrih komada po povoljnim cijenama, mogla bih priručnik da napišem (smijeh).”

Za kraj razgovora kazala nam je da voli kada joj dolaze gosti u dom.

“Volim kad mi dolaze gosti, volim da istražujem druge kulture i kroz kuhinju i volim kad ljudi znaju da uživaju u dobrom vinu i dobrom razgovoru”.