Video
Norma kojom se zabranjuje tjelesno kažnjavanje djece na snazi je u crnogorskom Porodičnom zakonu već tri godine, ali na nivou države ne postoje podaci o broju podnešenih prijava protiv roditelja ili drugih osoba koje su batinama vaspitavale djecu, niti je poznato na koji način su eventualno okončani takvi postupci, piše Pobjeda.
Preporučeno
Razna istraživanja pokazuju da roditelji najradije posežu za ovakvom vrstom kazne nad djetetom, ali kada to učine nadležni mogu da reaguju i spriječe nepoželjno ponašanje, u skladu sa Porodičnim zakonom. Kako su pojasnili sagovornici Pobjede, u ovakvim situacijama centri za socijalni rad dužni su da razgovaraju sa roditeljima i pokušaju da riješe problem, a ukoliko se takav pristup ne pokaže efikasnim, mogu da posegnu za mjerama nadzora nad vršenjem roditeljskog prava, pa i za lišavanjem roditeljskog prava. Koliko je zabilježeno ukupno takvih intervencija, ko je roditelje prijavljivao i kako su se odvijali postupci, nije izvjesno, jer, prema riječima načelnice Odjeljenja za razvoj i stručnu podršku u Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu Bojane Miletić, ne raspolažu takvom zasebnom statistikom. Nadležni su, sudeći prema njenim riječima, više fokusirani na edukaciju roditelja da ne posežu za ovom nemilom kaznom.
“Roditelji često misle da je u redu iskoristiti neki od „lakših” oblika tjelesnog kažnjavanja u nekoj opasnoj situaciji, jer vjeruju da će time pomoći djeci da neposrednije razumiju šta moraju, a šta ne smiju činiti. Međutim, i manje grubi oblici kažnjavanja imaju negativne posljedice i roditelje je potrebno podržati da pronalaze drugačije načine za sprečavanje neželjenog ponašanja kod djece… Nije dovoljno zakonom regulisati ovu oblast, a ne učiniti ništa po pitanj podrške roditeljima, posebno onima koji se suočavaju sa brojnim izazovima. U skladu sa tim, u Crnoj Gori se sprovode različiti programi podrške”, rekla je ona.
S druge strane, načelnica Stručne službe Dijana Popović-Gavranović, u Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore, gdje stručnjaci iz područja socijalnog rada, socijalne pedagogije i psihologije rade sa djecom i mladima u svim državnim tužilaštvima, upozorava da je u ovoj priči, između ostalog, važna reakcija centra za socijalni rad. Ispričala je da im djeca često govore da roditelji imaju pravo da tuku djecu, da su djeca zaslužila batine, te da i ona sama udare druga kad im se ne dopada njegovo ponašanje.
“Djeca starijeg školskog uzrasta se stide i ćute o tjelesnom i drugim neprimjerenim oblicima kažnjavanja, nastojeći tako da sačuvaju željenu sliku o svojoj porodici i sebi. To rade prihvatajući roditeljske i društvene stavove, kao i iz potrebe za lojalnost porodici, koja ističe da su roditelji obavezni da rade za dobrobit djece, a djeca su zauzvrat obavezna da budu lojalna roditeljima. Djeca time iskazuju brigu o roditeljima i štite roditelje (šta će se desiti sa roditeljima ako ispriča o batinama), podređujući svoje potrebe potrebama roditelja”, istakla je ona.
Pred državnim tužilaštvima, međutim, završavaju samo teži slučajevi koji se tiču fizičkog ugrožavanja djeteta jer Krivični zakonik nema posebnu normu, odnosno sankcije za tjelesno kažnjavanje djece. Praksa je pokazala da se u postupcima, koji se, na primjer, tiču nasilja ili zlostavljanja, takođe, registruje da je žrtva trpjela i tjelesno kažnjavanje. Popović-Gavranović kaže da njihova statistička baza pokazuje da je u krivičnom postupku pred državnim tužilaštvom Stručna služba, u periodu od 2015. godine do aprila 2019. godine, pružila podršku za 31 maloljetnika (24 su žrtve i sedam je svjedoka). To, kako je precizirala, ne predstavlja ukupni broj djece/maloljetnih lica koja su žrtve i svjedoci krivičnih djela prema kojima su u tom periodu postupala državna tužilaštva.
“Podrška je pružena na zahtjev državnog tužioca zbog krivičnih djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, zlostavljanje, nasilničko ponašanje, koji imaju elemente tjelesnog kažnjavanja djece ili drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja”, rekla je ona.
Otvoreno je pitanje da li Krivičnim zakonikom treba propisati sankcije zbog tjelesnog kažnjavanja djece. Popović-Gavranović je izričita da mora to da se učini. Podsjeća da je Komitet za prava djeteta, nadzorno tijelo konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, u junu prošle godine, izrazio zabrinutost što zakonodavstvo ne pruža jasnu definiciju tjelesnog kažnjavanja ili konkretnih sankcija za počinioce tjelesnog kažnjavanja i saopštili su da ih u priči o tjelesnom kažnjavanju mališana brine postojanje prakse kao široko prihvaćenog oblika discipline, nedostatak mehanizama sprovođenja i ograničene zaštite i pomoći žrtvama.
“Nedostaje mi mjera da počinilac može biti uslovno kažnjen. Treba da dobiju primjerenu sankciju i odgovarajuću mjeru bezbjednosti (upućivanje na individualno i/ili porodično savjetovanje u trajanju od najmanje 12 mjeseci), pri čemu bi neizvršavanje mjere rezultiralo ograničenjem/lišenjem roditeljskog prava… Ako se to prati i ako dolazi do očekivane promjene ponašanja, nema potrebe da roditelj ide u zatvor”, kazala je ona.
Hoće li Ministarstvo pravde, kada i na koji način dodatno urediti zakonske propise iz ove oblasti, nije izvjesno, jer Pobjedi nijesu odgovorili na poslata pitanja.
