Nevidljivi rad: Na Balkanu sve više starih, sve manje pomoći

“Moj radni dan uključuje odlazak kod korisnika, pomoć u kućnim poslovima, kupovini, održavanju higijene i društvu kroz razgovor. Često sa korisnicima idemo i u bolnicu,” priča Esmeralda za Radio Slobodna Evropa.

Ona je jedna od dvije osobe koje su na području Goražda, gradića na istoku Bosne i Hercegovine, kroz program “Gerontodomaćice” Ujedinjenih nacija i Crvenog križa osposobljene za pomoć starijim osobama.

Osim njih kroz ovaj program više od 300 osoba je osposobljeno za pružanje profesionalne kućne njege i drugih vidova podrške. Značajan broj učesnika već je radio u sektoru njege, pa su na obuku dolazili zbog unapređenja vještina i certifikata. Oko 50 žena je zaposleno do sada, dok je drugi krug zapošljavanja u toku. Njihove priče su nevjerovatne i inspirativne kaže Jo-Anne Bishop, predstavnica Ujedinjenih nacija Žene u Bosni i Hercegovini.

“Mnoge od njih su ispričale kako je njihovo prisustvo u nekim slučajevima zaista spasilo živote,” priča Bishop za RSE.

Osim toga, gerontodomaćice se bave i problemima “otuđenosti, izolacije i usamljenosti koje starije osobe ponekad osjećaju.”

“Mnoge žene sa kojima smo razgovarali kažu da sada imaju dostojanstvo u svojim porodicama, zajednicama i da doprinose ekonomski, ali i društveno,” dodaje Bishop.
Program je realizovan prošle godine u saradnji s Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike i Federalnim zavodom za zapošljavanje. Učesnici su bili žene i muškarci koji većinom već pružaju slične usluge u svojim zajednicama ali nisu ni prepoznati ni plaćeni.

“Oni sada imaju plate i dio su zvanične radne snage, van sive ekonomije,” pojašnjava Bishop.

Žene čine skoro 60 posto nezaposlenih u Bosni i Hercegovini. Slika nije mnogo bolja globalno gdje se procjenjuje da je 708 miliona žena ne radi jer se moraju brinuti o drugima.

Žene širom Zapadnog Balkana, uključujući i BiH, u prosjeku obavljaju 2,6 puta više neplaćenog rada njege od muškaraca, što značajno ograničava njihovo vrijeme, izbore i mogućnosti za obrazovanje, dostojanstveno plaćen rad i političko učešće. Ovaj fenomen nije jedinstven za Bosnu i Hercegovinu. Globalno taj jaz je još veći, čak 3,2 puta.

Žene se brinu

Neplaćeni rad kod kuće, čišćenje, čuvanje djece, briga za starije smatraju se za privatnu stvar, nešto što se dešava unutar doma za šta su odgovorne porodice i nešto što gotovo bez izuzetka pada na žene.

Brigu o drugima svuda u svijetu primarno vode žene. To naglašava i Belen Sanz Luque, regionalna direktorica kancelarije UN Žene za Evropu i Centralnu Aziju.

“Veliki dio ekonomije njege počiva na duboko ukorijenjenim uvjerenjima u društvenu podjelu rada, da je uloga žene u porodici da se brinu i njeguju, dok je uloga muškarca da radi,” pojašnjava Sanz Luque.

Situacija je slična i u Španiji, zemlji čija vlada radi na boljoj integraciji sistema njege u lokalne zajednice uz poštovanje ljudskih prava i jednakosti. Ipak, u jednoj sedmici žene provedu 43 sata obavljajući razne aktivnosti iz njege, dok muškarci provedu 18.

Imajući to u vidu špansko Ministarstvo ravnopravnosti je 2021. donijelo ‘Plan zajedničke odgovornosti’.

“Jedan od ciljeva tog plana jeste raspodjela obaveza njege između muškaraca i žena, kao i osiguravanje ravnoteže između privatnog i poslovnog života i njege,” pojasnila je María Guijarro Ceballos, državna sekretarka za ravnopravnost i za iskorjenjivanje nasilja nad ženama u Španiji.

Ceballos je samo jedna od španskih zvaničnika koje su delegacije uključujući predstavnike ministarstava, nevladinog sektora kao i UN Žena kancelarija iz zemalja Zapadnog Balkana imale priliku susresti u Madridu tokom studijske posjete o transformaciji sistema njege.

Cilj španskog programa je smanjenje rodne nejednakosti promocijom zajedničke odgovornosti u sistemu njege.

U sklopu aktivnosti nude treninge za dječake i muškarce gdje uče o zajedničkoj odgovornosti, ljetne škole za djecu, kao i stvaranje službi za brigu o djeci, kao i kreiranje radnih mjesta u sektoru skrbi i edukacija.

“Podržano je više ili gotovo pola miliona porodica. Osigurali smo i obuke za skoro 60.000 osoba,” dodaje državna sekretarka za ravnopravnost.

Uprkos napretku u sistemu njege, rodni jaz je i dalje velik i u Španiji. To priznaje i Ana María Alonso Giganto, ambasadorica za feminističku vanjsku politiku u Ministarstvu vanjskih poslova Španije.

“Još uvijek moramo raditi na tome kako da podijelimo kućne obaveze između muškaraca i žena, žena i muškaraca. I to je nešto što zahtijeva vrijeme, jer podrazumijeva društvenu promjenu, to nije nešto što se može jednostavno odmah implementirati zakonom.”

Novi poslovi

Ekonomija njege treba da se posmatra i iz ugla rodne ravnopravnosti, ali i ekonomskog razvoja.

“Moramo razumjeti da investiranje u sektor njege ima visok nivo povrata. To nije samo trošak, to je investicija,” pojašnjava regionalna šefica UN Žena Belen Sanz Luque. Njihov program koji u cilju ima transformaciju njege finansira se uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva.

Nastavlja dalje da globalni podaci pokazuju da se milioni radnih mjesta mogu stvoriti ulaganjem u sistem njege.

“Ovih milion radnih mjesta donijet će ekonomski razvoj i omogućiti zapošljavanje žena i muškaraca,” zaključuje Sanz Luque.

Upravo to se desilo u Španiji, čemu svjedoči i državna sekretarka za ravnopravnost. Samo kroz njihov program o zajedničkoj odgovornosti došlo je do povećanog broja zaposlenosti u sektoru njege.

“Otvorili smo 30.000 dostojanstvenih i profesionalnih radnih mjesta,” kaže Ceballos.

Povećan interes i posvećenost za ulaganje u sistem njege postoji i širom zemalja Zapadnog Balkana.

“Sve više ministarstva rada, ministarstva ekonomije, pa čak i ministarstva finansija i socijalnih usluga prepoznaje da ulaganje u sisteme njege ide zajedno s ekonomskim razvojem, održivim razvojem i rodnom ravnopravnošću,” dodaje Sanz Luque.

Među njima je primjer saradnje bh. kancelarije UN Žena i ministarstva zaduženog za rad i socijalne politike. Jedan od projekata na kojem rade su i gerontodomaćice koje se finansiraju uz podršku Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Federalnog zavoda za zapošljavanje, dok je poslodavac Crveni križ Federacije BiH.

Taj model je već djelimično institucionaliziran dodaje Lamija Krndžija, programska menadžerica u UN Žene u BiH.

“Postoji jasna volja da se model u budućnosti dodatno institucionalizira – posebno u dijelu standardizacije obuke i verifikacije zanimanja gerontodomaćica.” No, dodaje, za punu institucionalizaciju još uvijek nedostaju stabilni i dugoročni finansijski mehanizmi.

Koliko košta rad za džaba?

Ipak, briga za druge od djece, starijih, osoba sa poteškoćama ili bolesnim se u velikoj mjeri posmatra kao nešto što se dešava unutar porodice, u domaćinstvu.

Prema procjenama međunarodnih organizacija, neplaćeni rad njege čini značajan dio globalnog bruto domaćeg proizvoda, iako se ne vodi u zvaničnim statistikama. Prema nekim procjenama može da doprinese ekonomiji više od sektora proizvodnje, trgovine ili prevoza.

Širom Zapadnog Balkana taj rad se u velikoj mjeri podrazumijeva i rijetko kada plaća. Tako u Srbiji, na primjer mjesečni neplaćeni rad iznosi nekih 500 eura. To je pokazala analiza monetarne vrijednosti neplaćenog rada.

“I ona je pokazala da on iznosi 21 posto društvenog bruto proizvoda. Prosek u Evropi je devet posto,” pojašnjava Milana Rikanović, predstavnica UN Žene u Srbiji.

To pokazuje, dodaje, da postoji veliki nedostatak javnih usluga i usluga u zajednicama i da se oni nadoknađuju privatno, u porodicama.

No, smatra da će prepoznavanje neplaćenog rada kao potencijal za plaćeni u budućnosti biti sve značajnije. Ipak, ekonomija njege zahtjeva rad više strana, preraspodjelu unutar porodice, angažman privatnog sektora, ali i poslodavaca.

“Ne možemo očekivati da država podrži čitav neplaćeni rad, ali možemo da očekujemo od privatnog sektora da uvede mere koje bi omogućile ženama da istovremeno ostvare svoj reproduktivni i porodični život, ali da im to ne remeti karijeru,” dodaje Rikanović čija je kancelarija u saradnji sa državom podržala niz inicijativa za preraspodjelu neplaćenog rada.

Neke od njih uključuju formiranje dnevnih centara za osobe sa demencijom i osobe sa invaliditetom.

“Veliki je problem sa starijim roditeljima i članovima porodice sa invaliditetom koji zahtevaju veliku negu i sprečavaju članova porodice, pre svega žene, da rade ili bilo čime se bave,” pojašnjava.

Centri su rezultat pilot inicijative pokrenute za vrijeme COVID-a i još uvijek su u funkciji. Dnevni centri, pojašnjava, ne zahtjevaju previše investicija, već samo “promišljanje države.”

“Treba odrediti prostor, imati čitav set usluga koji su na raspolaganju porodicama, deci, ali i starijim roditeljima, pogotovo u manjim sredinama gdje i najjednostavniji zadatak zahteva puno vremena.”

Da Srbija treba da institucionalizira sektor njege smatra i Miodrag Pantović, šef kabineta ministrice bez portfelja zadužene za rodnu ravnopravnost u Srbiji.

Budžet je glavno pitanje koje se svuda postavlja, ali Pantović kaže da je Srbija napravila velike korake. Između ostalog postoji usluga pomoći u kući koja funkcioniše na nivou lokalnih samouprava.

“Često ti projekti zavise od jedne do druge budžetske linije. Tako da bi trebalo to na neki način više institucionalizirati, dati više finansiranja da sam proces ili taj projekat bude održiviji,” pojašnjava.

Poput Španije i Srbija je izuzetno stara zemlja i kako kaže Pantović nalazi se u velikom demografskom problemu sa 20 posto stanovništva starijeg od 65 godina.

“Samim tim to dovodi do toga da je tim ljudima sve više i više potrebna njega prosto i zbog starenja.”

Ono što bi se od Španije moglo prepisati jeste, smatra, saradnja države i različitih oblika civilnog sektora i lokalnih samouprava “u smislu rješavanja ovih problema.

Demografska promjena je vidljiva širom Zapadnog Balkana, ali i Evrope, kontinenta koji rapidno stari.

“Ono što nam podaci govore za Zapadni Balkan jest da stanovništvo stari, stope nataliteta padaju i stoga će u budućnosti biti više starijih osoba. I stoga će biti više ljudi kojima će trebati njega,” pojasnila je i Belen Sanz Luque. Zbog toga je neophodno investirati u sisteme koji će omogućiti društvima da se brinu o svojim ljudima. “Da se profesionalizira taj posao i da brigu ne vode samo porodice, već i država, privatni sektor i društvo,” kaže Sanz Luque.

Takav pristup njeguje Španija. Više fokusa na rad u zajednicama, jednak pristup svima i fokus na personaliziranim mjerama.

Kada pitamo starije osobe koje se nalaze u situaciji da ovise o drugima “gdje želite živjeti” 89 posto osoba kaže da želi živjeti u svom domu, a ne u instituciji pojašnjava Manuel Veguín García, savjetnik u Zavodu za starije osobe i socijalne usluge. Ono na čemu trenutno radi, pojasnio je, jeste pokušaj uvođenja pristupa koji će biti fokusiran na pojedinca i pristupa njezi koji je fokusiran na stanovništvo i zajednicu.

“Cilj je da se to integriše u institucije, odnosno u strategiju deinstitucionalizacije. To ne znači ukidanje institucija. Institucije, poput domova za starije osobe, moraju i dalje postojati, ali bi trebale funkcionisati po principu pristupa usmjerenog na osobu.”

To znači da bi domovi trebali da budu recimo manji, da postoji personalizirani prostor za korisnika.

Da lični pristup funkcioniše slaže se i Esmeralda, jedna od gerontodomaćica u Bosni i Hercegovini. Starije osobe sa kojima dolazi u kontakt su kaže vrlo zahvalne i mnogo im znači što ima neko ko se brine o njima.

“Neko s kim mogu razgovarati, ko će im napraviti ručak očistiti kuću, okupati ih, prošetati, završiti dokumentaciju za njih. Svima smo od koristi što mi je drago.”

Na Zapadnom Balkanu i dalje postoji stigma od domova za stara lica, a osim toga cijeli sistem njege za starije treba biti modernizovan i adaptiran, smatra Jo-Anne Bishop.

“Mislim da bi pristup centrima za zdravo starenje ili multisektorskim centrima za njegu, gdje imate brigu o djeci i brigu o starijim osobama, mogao biti vrlo obećavajući za Bosnu i Hercegovinu.”

Brinu se i mladi

Napredak u polju ekonomije njege zadnjih godina je zabilježen i na Kosovu, ali njega se i dalje posmatra kao pitanje socijalne zaštite, a ne kao bitna ekonomska infrastruktura.

“Ne postoji namjensko ili jasno izdvojeno finansiranje za usluge njege, a opštine, iako su odgovorne za njihovo pružanje, često nemaju dovoljno finansijskih sredstava niti fleksibilnosti da ih prošire,” pojašnjava Vlora Nushi iz UN Žene na Kosovu. Kao rezultat, usluge njege ostaju ograničene u dostupnosti, neujednačenog kvaliteta i nedovoljne da odgovore na rastuću potražnju.

No “briga za brigu” ipak je prisutna i kod države koja ima najmlađu populaciju u Evropi. I dok mlado stanovništvo predstavlja priliku za Kosovo, naročito u smislu ulaganja u rani razvoj djeteta, upis u predškolski odgoj i dalje je nizak, a usluge za djecu su nedovoljne pojašnjava Nushi. Nedavni napori da se predškolsko obrazovanje učini obaveznim pokazuju sve veće institucionalno prepoznavanje rane brige o djeci kao javnog prioriteta pojašnjava Nushi.

“Međutim, potražnja i dalje premašuje ponudu, posebno za malu djecu. Istovremeno, učešće žena u radnoj snazi stoji na 29 posto bez obzira na prisustvo djece, što ukazuje na uticaj utvrđenih društvenih normi.”

Žene, kao i u drugim zemljama, i na Kosovu nose najveći teret njege, sa čak šest sati provedenih dnevno na brigu, što čini rodni jaz raspodjele poslova čak većim od prosjeka.

“Neplaćeni doprinos procjenjuje se na oko 2,8 milijardi eura, odnosno približno jednu trećinu BDP-a Kosova,” navodi Nushi. Tradicionalne uloge žena učvršćuje i dugo trajanje porodiljskog odsustva za žene i minimalnog za muškarce, dodaje Nushi.

Upravo je politika obaveznog porodiljnog za očeve ono što Isabel Garcia Casanova, tehnička koordinatorica u Fiap, organizaciji koja se bavi promocijom javne uprave, savjetuje svim zemljama da usvoje na putu ka jednakosti.

“Porodiljni dopust za očeve mora biti obavezan,” naglašava Isabel. “Mislim da je ovo jedna od najtransformativnijih stvari koje danas imamo.”

Ukoliko porodiljni nije obavezan muškarci ga neće uzeti, pojašnjava, a kompanije moraju biti svjesne da bez obzira koga zaposle, muškarca ili ženu, oni će uzeti porodiljno.

Španija danas ima 19 sedmica porodiljnog, od čega jednak broj sedmica pripada ocu i majci te je u potpunosti plaćen od socijalne službe.

Upravo je ta politika najkorisnija za Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga Crne Gore, iz kojeg kažu da to predstavlja “jedan od najnaprednijih modela roditeljskog odsustva u Evropi koji se u potpunosti temelji na principu ravnopravnosti.”

“Ključna karakteristika ovog sistema je potpuna neprenosivost, što znači da je svaka od tih 19 nedjelja vezana isključivo za jednog roditelja,” rekli su iz Ministarstva za RSE uz komentar da su Španci nadmašili čak i postavljene standarde.

Šta radi buduća članica EU?

Sa druge strane, Crna Gora se nedavno suočila sa izazovom usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s pravnom tekovinom Evropske unije po pitanju ravnoteže poslovnog i privatnog života.

Izmjenama su uveli plaćeno odsustvo za oca u trajanju od deset dana odmah po rođenju djeteta, kao i odsustvo kao pravo oba roditelja u trajanju do 14 mjeseci od rođenja djeteta, pri čemu je po 60 dana neprenosivo za svakog roditelja.

Crna Gora je u procesu pristupanja Evropskoj uniji i očekuje se da bi 2028. mogla postati punopravnom članicom.

No, EU socijalnu politiku tretira kao internu stvar država koju trebaju regulisati prema potrebama stanovništva, pojašnjava Anita Bilafer Mihaljević šefica pregovaračke radne grupe za poglavlje 19 koje se odnosi na socijalnu politiku i zapošljavanje.

A Crna Gora je značajno popravila sistem njege, dodaje. Novim izmjenama zakona predviđeno je da opštine razviju najmanje tri servisa u skladu sa potrebama stanovništva u tim opštinama.

“To u praksi znači da opštine mogu usmjeriti resurse na servise koji su im najpotrebniji – pomoć i njega u kući, dnevni boravci, podrška porodicama ili usluge za osobe sa invaliditetom,” pojašnjava Mihaljević.

U zemlji već djeluje mreža od 118 licenciranih socijalnih usluga, među kojima su dnevni boravci, pomoć u kući, personalna asistencija i druge usluge.

“Novi zakon uvodi integrisani pristup, što znači da će socijalni, zdravstveni i obrazovni sistem biti bolje povezani, a finansiranje jasnije uređeno,” zaključuje Mihaljević.

Multisektorska saradnja Španije

Bolje povezivanje, jasnije uređenje, multisektorska saradnja i konkretno finansiranje servisa za njegu su među najjačim karikama španske ekonomije njege. U maju 2022. vlada je odobrila strateški plan investiranja u socijalnu ekonomiju sa više od 800 miliona eura i 13 ministarstava.

“Čini mi se da oni veliku pažnju u stvari posvećuju finansiranju usluga u zajednici, da stavljaju fokus na lokalu i daju dodatna finansiranja za usluge u zajednici. To mi se čini kao nešto što je izuzetno važno,” kaže Milana Rikanović iz UN Žene Srbije.

Obzirom da i sami dolaze iz prostora koji se priprema za ulazak u Evropsku uniju, ali i sa komplikovanim vladama i administrativnim strukturama multisektorska saradnja i rad u komplikovanom sistemu regija zainteresovali su sve učesnike studijske posjete sa Zapadnog Balkana. To je posebno tačno za BiH.

“Mnogo je teško za BiH da radi sa toliko različitih nivoa. Većina zemalja radi sa na primjer jednim ministrom i onda vi možete napredovati. Ali imajući u vidu pojedine izazove mislim da je BiH dosta napredna,” kaže Bishop.

Španski decentralizovani sistem je primjer da je moguće napraviti funkcionalan sistem u kompleksnom okruženju.

“Ne morate imati jedan jedinstven sistem; možete imati prilagođen pristup, sve dok imate jasne strategije i politike,” zaključuje Bishop.

U cilju boljeg sistema njege zemlja radi i odozgo prema lokalnom nivou, ali i iz lokalnih zajednica, organizacija civilnog društva i snažnih feminističkih pokreta – prema gore, pojašnjava Isabel Garcia Casanova.

“To znači da na nivou ministarstava i na nacionalnom nivou imate političare koji rade na nacionalnim i širokim planovima, ali istovremeno, odozdo prema gore, imate zadruge socijalne ekonomije zajedno s civilnim društvom, posebno feminističkim civilnim društvom, koje djeluje s lokalnog nivoa.”

U praksi to znači, kako je pojasnila María Guijarro Ceballos, državna sekretarka za ravnopravnost da novac dolazi od centralnog ministarstva, od države i da ide dalje prema regijama, svih 17 koliko ih Španija ima.

“Na primjer ljetni kamp za djecu se finansira iz državnog plana, ali ga nude regionalne vlade, a onda ga na kraju provodi opština.”

Samu raspodjelu je nekada teško koordinirati jer svaka regija ima svoje realnosti priznaje Manuel Veguín García, savjetnik u Zavodu za starije osobe i socijalne usluge.

“Ipak, moramo nastojati da uspostavljamo zajedničke principe i prava među regijama i pokušati da uspostavljamo dijalog između njih.”

Da postoji politička volja da se stvari unaprijede, da se sistemu povežu, a finansiranje pojača i u zemljama Zapadnog Balkana svjedoči i Fatmire Mulhaxha- Kolcaku predsjedavajuća Parlamentarnog odbora za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i porodicu na Kosovu. U programu njene stranke, vodećeg Samoopredjeljenja, je upravo njega, pojašnjava Fatmire.

“Pokrenuli smo izgradnju velikog broja obdaništa predškolskog uzrasta, da rasteretimo osobe koje brinu o djeci. Donijeli smo mjeru da se djedovima i bakama koje brinu o djeci do tri godina, gdje nema obdanište, da im se da 100 eura na penziju. Imamo asistente u školama koji pomažu djeci sa poteškoćama.”

Osim toga, pojašnjava Mulhaxha- Kolcaku, donijeli su zakon kojim će državne institucije, nevladin i privatni sektor da uvežu ekonomiju njege kroz tri nivoa.

“Naša je intencija da to bude integrisan sistem,” kaže parlamentarka s Kosova.

Kuda dalje?

Svima je potrebna njega. I svi su u nekom momentu svog života pružili njegu drugima. To naglašava i Belen Sanz Luque.

“Sada je vrijeme da zemlje koje nisu donijele zakone o skrbi, naprave pomak iz perspektive ljudskih prava i perspektive da njega treba da bude pravo svake osobe,” dodaje.

Da je svima potrebna njega dobro zna i Esmeralda Kadić. Danas je sretna jer ima posao u kojem može da pomaže ljudima kojima je to potrebno.

“Naučila sam više o humanosti i ovaj posao mi je prije svega donio financijsku stabilnost, ali i poduku kako biti bolji čovjek.”

I dok je ekonomija njege u razvoju, BiH još uvijek treba da uvede zakonodavne okvire kako bi poboljšala sistem njege zaključuje Jo-Anne Bishop. Najveći izazov ostaje manjak institucionaliziranih i adekvatno finansiranih usluga.

Njega ne treba biti tretirana kao socijalna usluga već kao strateški ekonomski sektor dodaje Vlora Nushi. I to se vidi na španskom primjeru.

“Ulaganje u pristupačne i kvalitetne sisteme njege nije samo društvena potreba, već i put ka ekonomskom osnaživanju i održivom razvoju,” zaključuje.

Populacija stari, fertilitet opada, a stanovništvu su sve više i više potrebne razne usluge iz sektora njege. Sve zemlje Zapadnog Balkana imaju neke programe, projekte kroz koje organizacije ali i vlade nastoje da njegu učine dostupnijom.

Od dnevnih centara za stare, pomoći u kući, pomoći pri plaćanju računa pa sve do porodiljskih dopusta i dodatnih zarada za članove porodice koji se brinu o djeci. No potrebna je institucionalizacija, saradnja između raznih nivoa vlasti i kako je španski primjer pokazao feministički pristup zasnovan na ljudskim pravima.