Njihovo obraćanje prenosimo integralno: 

“Na žalost, potpuno prazne riječi. Obilježavajući 1. maj, međunarodni praznik rada opet smo slušali o dostojanstvenom životu radnika, poboljšanju standarda, napretku. Prije, između i nakon ovih praznika svakih nekoliko dana slušamo o dostojanstvu policijske profesije, časti, poštenju, privilegiji da se bude policajac. Ima puno istine u tome. Nema veće časti i ponosa nego pošteno nositi policijsku uniformu i čuvati svoju zemlju i svoj narod. Nema veće privilegije od dostojanstvenog i profesionalnog obavljanja policijskog posla. Za one koji to znaju da cijene to je neprocjenjivo. Na žalost, ništa od toga se “ne maže na hljeb” i samo od tih osjećanja se ne može živjeti.

Puna, nepodijeljena i apsolutna podrška svim državnim organima koji se bore protiv kriminala i korupcije, posebno u policijskim redovima. Ova služba treba i mora da bude čista, neuprljana i bez bilo kakvog uticaja kriminalnih struktura. Svako ko uniformu koristi za kriminalne aktivnosti zaslužuje duplo veću kaznu od običnog građanina za isto djelo. Tu jednostavno nemamo nikakvu dilemu ali isto tako jasno i glasno kažemo da onaj većinski, ogromni broj poštenih službenika, profesionalaca zaslužuje prije svega poštovanje a onda i sve ostalo.

Nas prosto “bole ramena” od silnih tapšanja i čestitanja kako smo dobro obavili ovaj ili onaj zadatak. Čak nam je pomalo i neprijatno zbog toga što nas toliko puno hvale. Naše ličnosti se podvajaju i bore u sebi šta je važnije, značajnije, svetije, posao ili porodica, mizerna plata ili djeca od koje treba napraviti ljude, profesionalno ili ljudsko dostojanstvo.

Bude nam neugodno pa se posramimo pred toliko pohvala i čestitanja ali nam je neugodnije i neuporedivo smo posramljeniji pred sopstvenom djecom. Šta reći kad nas pitaju zašto radimo tako puno i zašto ne provodimo više vremena sa njima? Kako djetetu objasniti da tata ili majka moraju da rade jako puno prekovremenih sati je im nedostaje puno kolega koje “tamo neke čike” ne umiju, neće ili ne žele da zaposle.

“Čike” u skupim odijelima, sa kravatama i prilično visokim platama. “Čike” koje ne dotiču problemi običnog, malog čovjeka, nemaština, težak život, neplaćeni računi.

Kako objasniti djetetu da umjesto njemu tata ili majka moraju sebi da kupe cipele ili patike koje će nositi na posao jer one iste čike nisu sposobne da im kupe obuću za uniformu?

Kako objasniti djetetu da tata i majka umjesto njemu moraju sebi da kupe majicu za uniformu, opet zna se zbog čije nesposobnosti.  I sve to od mizerne plate koja je čitavih 19 eura veća od prosječnog minimalca u našoj državi. Apsurd nezabilježen ni u zemljama trećeg svijeta. Ako mi uopšte bilo kome možemo biti zemlja prvog ili drugog svijeta.

Treba li djecu opterećivati rješavanjem stambenog pitanja po neviđeno nepovoljnim, možemo slobodno reći besramnim, uslovima?

Ne bi trebalo ali se mora jer ako tata i majka kupe stan po “povoljnim” uslovima koje im nudi sindikat onda će se to dužničko ropstvo prenijeti i na djecu. I opet su krive “one čike” koje odlučuju ali im ne pada na pamet da se umiješaju u svoj posao i riješe makar jedan od ovih problema.

Gledaju sa strane, znaju sve šta se dešava to je sigurno ali im ne pada na pamet da nešto preduzmu, da pomognu, da olakšaju ljudima. Puno je lagodnije, plus ne košta ništa, svakih nekoliko dana pohvaliti policiju, pomenuti dostojanstvo, čast, poštenje, uniformu. Krupne su to riječi, fino zvuče, možda i rejting dižu. Skupe su to riječi, najskuplje, ali smo ih strašno devalvirali i pojeftinili skoro do bezvrijednosti.

Krijemo činjenice, uljepšavamo  stvarnost, zavaravamo i sebe i druge.

Šminkamo babu koja nikad ne može biti djevojka ali se mi nadamo da će poživjeti još koju godinu bez ozbiljnijih zdravstvenih problema. Poznajući ovu “babu” nada je vrlo tanka. Sve veće nezadovoljstvo policijskih službenika izazvano katastrofalnim stanjem u svim segmentima službe po pitanju zarada, uniforme, obuće, opreme, ogromnog broja prekovremenih radnih sati, ozbiljno narušenog zdravlja, prevelikog pritiska i stresa vrlo brzo će nas dovesti do “poplave” zahtjeva za odlazak u penziju.

Jednostavno, izlaz iz trenutne situacije se ne vidi. Jedna čitava generacija sa policijske akademije od blizu 100 mladih ljudi sjedi kući i čeka da se neko smiluje da ih pozove na posao. Da li još neko vjeruje da služba nije sposobna da uradi bezbjednosne provjere za 100 ljudi od decembra 2024? Prije će biti da država nema para čak i za ove mizerne plate malo veće od minimalca za tih 100 ljudi. Ako je tako kako će onda zaposliti i plaćati onih gromoglasno najavljivanih 700?

Da zaključimo. Krajnje je vrijeme da političari počnu da rade posao za koji su izabrani i za koji su plaćeni. Njihova obaveza je da nama obezbijede kvalitetne uslove za rad a građanima sigurno i bezbjedno društvo. I za to ne molimo već sa punim pravom to zahtijevamo jer građani nisu sluge i podanici političara već političari treba da budu sluge naroda.

Svako ko misli, radi i ponaša se drugačije ne misli dobro ni ovom društvu ni ovoj državi. Otrcane, isprazne fraze o podršci su već odavno passe toliko da postaju iritantne ne samo nama već i običnim građanima. Nama treba prava, suštinska podrška koja će biti mjerljiva i opipljiva. Od nje nas dijeli samo volja pojedinaca na najodgovornijim funkcijama u ovoj državi. Conditio sine qua non, da li oni imaju tu volju?