Video
Za devet mjeseci epidemije, do trenutka kada je Zdravko Krivokapić preuzeo vlast, u Crnoj Gori su od kovida preminule 522 osobe, a zarazilo se 37467 građana.
Za samo tri mjeseca, Zdravko i njegovi eksperti uspjeli su, ingeniozno sačinjenim i odlučno nesprovedenim setom mjera, više nego uduplati broj mrtvih i zaraženih. U prvih 100 dana rada vlade bolest je odnijela 526 života, a virus je napao 41167 građana.
Titom vam se kunem da sam znao da će biti tako, još kada je Zdravko, odmah po promociji u premijera, saopštio da će njegova ekspertska vlada protiv virusa nastupiti sa novim konceptom. Dajmo Zdravku riječ:
„Ići ćemo u dva pravca: donosićemo nove mere i tražićemo njihovo striktno poštovanje. Planiramo da sprovedemo istraživanja među građanima i na osnovu njihovih rezultata prilagodimo dalji plan mera“.
Populistička vlast naumila je bila da se građanima dodvori time što će borbu protiv kovida organizovati kao Eurosong: “nek se čuje glas naroda”, “publika je najbolji sudija”… Zdravko je, dakle, još tada najavio da će ljude najprije pitati kakve bi oni mjere htjeli (“istraživanja među građanima”), pa im onda, shodno njihovim željama, te mjere i dati. Jer: vlast je od naroda i mora poštovati volju naroda. Je li tako, tako je, živjeli.
Sa takvim pristupom pandemiji, ko bi mogao i pomisliti da će sve otići u tri lijepe?
Znate već kako to, kad krene, ide: bolnice pune, virus u školama, vrtićima, bolnicama, staračkim domovima… Šta čini crnogorska vlada? Drži širom otvorene granice, uz jedno ali: ako u Crnu Goru dolazite iz izvjesnih afričkih zemalja, za čije građane je Montenegro omiljena turistička destinacija, obavezan je PCR test. Zašto su granice otvorene? Pa ako ih zatvori, kako će u Nikšić Vučićevi i Dodikovi ljudi koji aktivno učestvuju u kampanji za tamošnje lokalne izbore? Ako zatvori granice, kako će ljudi iz Trebinja i iz Bileće na predizborne auto-litije po Nikšiću? Konačno, kako će iz Bosne i iz Srbije doći ljudi za koje se očekuje da na izborni dan budu u Nikšiću i zaokruže Vučićevu listu? Razloga za brigu, ipak, nema: Krivokapić je saopštio da će državu zatvoriti čim budu završeni nikšićki izbori. Osim ako… građani u međuvremenu ne postanu bolji i disciplinovaniji.
Vlada sada ruži građane: oni su krivi, jer ne poštuju savršeno osmišljene mjere. Nema više pomena o anketama među građanima i ispunjavanja muzičkih želja anketiranih. Sada građani ima da slušaju vladu, inače će ih ova lokdaunirati.
Ali hajde sad ti ljude koje si tokom čitave prošle godine nagovarao da krše sve zamislive (a i nezamislive) epidemiološke mjere i učestvuju u Amfilohijevim litijama, iste one ljude koje si zvao na Ristovu sahranu, ubijedi da nose maske i sjede doma… Tim prije što masku ne nosi niti se gužve kloni ni Zdravko, zbog čega se uljudno ispričao i dao časnu pionirsku da će ubuduće poštovati vlastite preporuke i naredbe.
Jer Zdravko ne bi želio da neko pomisli kako, samo zato što ga voze crni mercedesi i čuvaju kordoni policajaca, on više nije onaj stari, onaj čovjek iz naroda i za narod. Jer Zdravko je mudar čovjek, koji zna: crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Egalitarnost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim egalitarnosti nije moguće pod zemljom.
Ipak, nije mali teret – biti vođa. Da bi građane, ma kako mu to teško palo, za njihovo dobro natjerao na poslušnost, Zdravko je na ulice izveo komunalce, policiju i vojsku. I to, ne zaboravite, ne bilo kakvu, nego NATO vojsku. Čije pripadnike smo, u samo nekoliko dana, imali priliku vidjeti kako, najprije, metu asfalt i po njemu postavljaju crveni tepih za Zdravka i njegov vijenac, a potom kako na podgoričkim ulicama glume razredne higijeničare.
Ko pamti Titovo vrijeme, sjetićete se kako su nas tada i kući i u školi učili da ako, mi djeca, imamo kakav problem (štatijaznam: izgubio si se, ne znaš gdje ti je mama, pukla ti guma na biciklu), potražimo prvog drota, pripadnika naše narodne milicije, pa njega zamolimo za pomoć. Ne tvrdim, ali stičem dojam, da je Zdravkova plemenita namjera da crnogorsku NATO vojsku učini omiljenom u narodu, onako kako je to za Titova zemana bila milicija: ako imaš potrebu da ti se nešto usisa, praškom očiste regali, isklofa tepih, operu prozori – zovni crnogorskog vojnika. Protiv iste te vojske je Amfilohije huškao čobane sa Sinjajevine i sve one čiji je pastir bio: no Zdravko je, čini se, odlučan da vojsku, kako bi se reklo, približi narodu.
II
A narodu je, čini se, najvažnije da nije kući.
„Svi problemi čovječanstva izviru iz činjenice da čovjek nije sposoban ostati u tišini i osami svoje sobe“, pisao je Blaise Pascal.
E, to se zove misao koju je potvrdilo vrijeme. Šta će bolje izraziti duh vremena u sjenci virusa od ovog zapisa sedamnaestovjekovnog francuskog matematičara i mislioca?
Ali Pascal nije bio narod. Taj narod je, da ga pitaš, za tradicionalne, dakle porodične vrijednosti, ma šta to bilo. Ali kad te sljedbenike porodičnih vrijednosti natjeraš da sedam dana sjede kući sa porodicom, postavlja se samo jedno pitanje: hoće li prvo prebiti ženu ili djecu?
Za razliku od Pascala, naši konzervativci, narodnjaci, populisti i porodičari nalaze da je nesnošljivo ostati u sobi, pa su zbog toga voljni rizikovati ne tek svoj, nego i živote ljudi koje navodno vole. Sve je to čitalo „Nikomahovu etiku“: draga su im djeca, ali im je kafana još draža.
Kući smo sa osobama koje volimo, ili bismo ih trebali voljeti. Imamo cilj: preživjeti, ne zaraziti bližnje, pomoći bližnjima. Pa ipak, sve nam je to nesnošljivo. Osjećamo neodoljivu potrebu da otrčimo negdje vani – bilo gdje, samo da to nije dom. Imamo neodoljivu potrebu da vrijeme provedemo sa nekim – bilo kim, samo da nisu porodica.
Preporučeno
Možemo čak i razmišljati. Znam, razmišljanje je najužasnija stvar na svijetu. Nema stravičnijeg od suočenja sa samim sobom i svojim slabostima, ponorima i prazninom koji zjape u svakome od nas. Budemo li mislili, mogli bismo zaključiti da nismo tek žrtva, nismo samo oni kojima je nanijeta nepravda, nego i oni koji su drugima nanijeli nepravdu i bol. Budemo li mislili, mogli bismo osjetiti stid. Da bismo taj užas izbjegli, neprekidno smo u akciji, neprekidno negdje hitamo, nešto radimo, kupujemo, gradimo, stičemo. „Ubijamo vrijeme“, kako se kaže. Sad smo satjerani u kuću i dosadno nam je. Ipak, probajte: razmišljajte satima o nečemu. Neće vas ubiti. Ako mislite da je nama teško i dosadno misliti, zamislite kako je bilo, recimo, Kantu – on je to radio čitav život.
