Kao što je i očekivano, nikšićki lokalni parlament izglasao je prijedlog da narodni heroj Čedomir Ljubo Čupić dobije spomenik na gradskom trgu, javlja portal Onogošt.

Na bronzanoj ploči koja će biti postavljena ispred spomenika biće ucrtana petokraka, a ispod nje tekst:  “Čedomir Ljubo Čupić (1913-1942), narodni heroj, strijeljan  9. maja 1942. godine u Nikšiću, njegov osmijeh nakon presude na smrt postao je simbol antifašizma”. Izgradnju finansira privatnik iz Nikšića, a na njemu radi vajar Zlatko Glamočak u svom ateljeu u Parizu.

Sekretar Sekretarijata za kulturu, sport, mlade i socijalno staranje u opštini Nikšić Milan Korać ocijenio je da se izgradnjom spomenika Ljubu Čupiću simbolično i trajno čuva uspomena i odaje počast istaknutom revolucionaru i borcu za slobodu Crne Gore.

“Koji je svojim stavom i gestom pokazao da su ideali patriotizma, antifašizma, čovječnost i sloboda važniji od života“, naveo je on.

Četnici su ga ubili dok im se smijao u lice: Ko je izdao crnogorskog Če Gevaru?

Ko je izdao Ljuba Čupića? To je pitanje koje se otvara na dan kad je nikšićki parlament rekao glasno DA postavljanju spomenika ovom znamenitom Crnogorcu koji je ka unaprijed pripremljenoj grobnici prošetao nikšićkim ulicama kao da je na svadbi, a majku Stanu, koja je povorku gledala s prozora, pozdravio podignutim svezanim rukama i osmijehnuo joj se, i na kraju umro prkosno se smijući i podsmjehujući se četnicima u lice…

U žestokim borbama aprila 1942. godine, koje su partizani vodili oko Nikšića s Italijanima i četnicima, na Kablenoj glavi, zahvaljujući izdaji, zarobljeno je dvoje prekaljenih partizanskih boraca – komesara čete, 29-godišnji studenta prava Beogradskog univerziteta Čedomir – Ljubo Čupić, i mlada partizanka Joka Baletić.

I Joka i Ljubo strijeljani su istog dana na istom mjestu – ispod Petrove Glavice kod Nikšića, 9. maja 1942. godine.

A, da li ste znali da je Ljubu prethodno (navodno) suđeno?

Ljubo je izveden pred “lice pravde” Nacionalnog vojnog suda.

“To je bila četnička organizacija koja je bila ideološki protivnik partizanskog pokreta. Potpuno je nebitno kako je Ljubo Čupić tehnički dospio na sud, koliko je bitno za šta je on osuđen. Formalno, njemu je suđeno za ubistvo tri civila. Suštinski, njemu je suđeno kao simbolu komunističkog i pokreta otpora”, objašnjava za Standard šef katedre na odsjeku za Istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću, Šerbo Rastoder

U Zborniku „Narodni heroji Jugoslavije” navodi se da je prva smjena za strijeljanje Ljuba Čupića otkazala poslušnost “oborivši oči”, a da je tek drugi streljački vod ispalio plotun.

Ipak, nema istorijskih izvora koji bi uputili na imena i prezimena porotnika koji su ga osudili. Nema dokaza ni o navodima da su porotnici skupljani iz kafana. Sve to, suštinski, nije ni bitno, ističe Rastoder.

“Ja nijesam naišao na spise koji na to upućuju, ali znam i gledao sam sliku na kojoj Ljubo izgovara posljednje riječi. A, njegove posljednje riječi bile su ‘Doći će nama sloboda’. Kažu da je sa strelišta vrlo neprijatno psovao protivnike koji su uperili puške u njega. Dakle, porotnici na takvom sudu su samo formalna stvar jer je to vojni sud. A, vojni sud je kao takav prijeki sud koji donosi samo smrtne presude. Potpuno je besmisleno analizirati stepen nivoa pravne opravdanosti rješenja suda. To su političke odluke i nebitno je da li su porotnici dovedeni iz kafane ili s krova. Ljubo je stradao zbog svojih ideja”, jasan je Rastoder.

“Da li ga je neko izdao? Naravno. Sve Crnogorce, manje-više, koji su zarobljeni na taj način neko je izdao”, napominje profesor.

Zašto je izdaja Ljuba Čupića postala sporna?

Zbog spekulacija da je Ljubov rođeni brat Martin nakon ubistva prišao četnicima.

Navodno, Martin, koji je bezgranično volio Ljuba, smatrao je da su komunisti organizovali svjedoke koji su Ljuba teretili i što je bilo odlučujuće za smrtnu presudu. Kada je to doznao, Martin je bio van sebe. Njega su poveli iz zatvora za Cetinje i pošto je izašao s robije iz revolta je prišao četnicima.

“Postoje takve spekulacije. Vrijeme 1941 – 1942. godine je bilo vrijeme toliko nepočinstava u Crnoj Gori da se svakom savremeniku koji je to izučavao prosto diže kosa na glavi. To je period prepun raznih nepočinstava koji se nekad vezuju za ideološka skretanja, nekad za međusobne obračune. U suštini, bilo je najmanje čojstva u to vrijeme”, poručuje Rastoder.

Nepočinstva se pamte, ali i osmijeh Ljuba Čupića. Rastoder pozdravlja odluku Nikšićana da Ljubu, 76 godina od smrti, odaju počast spomenikom u Njegoševoj ulici.

“Podizanjem spomenika Ljubu Čupiću Nikšićani pokazuju da prkos može da živi jako dugo, a ja bih se usudio da kažem da taj prkos može da bude simbol generacijama širom svijeta kao što je pesnica Če Gevare bila simbol otpora omladini čitavog svijeta neko vrijeme. Činjenica je da je Ljubo simbol prkosa kao što je Če Gevara simbol otpora. Ovaj lik čija je fotografija sa strelišta sačuvana i zapamćena u memoriji mnogih generacija predstavlja više od borbe protiv fašizma”, zaključuje profesor.