“U političkoj mitologiji današnjih balkanskih nacionalista, svaka strana voli sebe da prikaže kao žrtvu istorije, a svoje ratne kolaboracioniste kao ‘branioce naroda’. Tako u Srbiji i Crnoj Gori, razni ‘istoričari’ i političari uporno peru četnike, dok u nekim albanskim krugovima nalazimo pokušaje da se vulnetari prikažu kao “narodni zaštitnici”. Primjera ima bezbroj, a najsvježiji su oni povodom uklanjanja spomenika Pavlu Đurišiću i Jusufu Čeliću”, naveli su iz NVO Antifašisti Cetinja.
Kako kažu Antifašisti Cetinja, zato je važno napraviti kratku i jasnu paralelu između četnika i vulnetara.“Na papiru, i jedni i drugi, stajali su na suprotnim stranama nacionalnog pitanja. Jedni su maštali o Velikoj Srbiji, drugi o Velikoj Albaniji. Ali u praksi – bili su na istoj strani: strani okupatora. Zajednički imenitelj bila im je kolaboracija. Četnici su bili monarhistički srpski nacionalisti, sa idejom ‘Velike Srbije’, dok su Vulnetari bili albanski nacionalisti, sa idejom ‘Velike Albanije’ pod patronatom fašističke Italije i kasnije nacističke Njemačke”, ističu oni.
Četnici su, nakon kratkog početnog otpora u Srbiji,kako kažu, sklopili aranžmane sa italijanskim i njemačkim snagama, učestvujući u zajedničkim akcijama protiv partizana i civila koji su ih podržavali.
“Vulnetari su, pak, od samog početka formirani, finansirani i naoružani od strane fašističke Italije, a kasnije i nacističke Njemačke, bez ikakve pretenzije da se bore protiv okupatora. Njihove mete bile su nevine žene, djeca, starci. Četnici su palili sela i učestvovali u masakrima nad civilima, naročito muslimanima i Hrvatima, ali i nad Srbima koji su podržavali partizane. Vulnetari su učestvovali u masakrima nad civilima, naročito nad Srbima i Crnogorcima, te nad Albancima koji su podržavali partizane”, kažu.
Dodaju, iako su im se zastave razlikovale, a parole bile suprotne, četnici i vulnetari su na terenu bili saveznici okupatora.
“Oba pokreta su se borila protiv partizana i činila ratne zločine nad civilima, a oba su danas u nekim nacionalističkim krugovima predstavljena kao ‘branioci naroda’. I jedni i drugi dijelili su istu logiku: narod koji ne pripada njihovom nacionalnom ili ideološkom okviru – neprijatelj je kojeg treba protjerati, pokoriti ili uništiti. Fašizam nema jedinstvenu boju – on može doći u srpskoj, albanskoj, hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj uniformi. Njegova suština je ista: nasilje nad nemoćnima u ime ‘više’ ideje”, ističu oni.
Problem je što danas, 80 godina kasnije, kako navode, svjedočimo upornom pranju biografija ovih ljudi.
“Četničke vojvode se predstavljaju kao ‘narodni junaci’ koji su ‘branili srpstvo od komunizma’. Vulnetarski komandiri se nazivaju ‘borcima za slobodu svog naroda’. Takva reinterpretacija istorije nije samo laž – ona je opasna. Ona briše liniju između boraca protiv fašizma i njegovih slugu, relativizuje ratne zločine i otvara prostor da se slične ideologije ponovo jave. Antifašizam nema nacionalnost. Narodnooslobodilačka borba je bila zajednička – u njoj su rame uz rame stajali Srbi, Crnogorci, Albanci, Muslimani, Hrvati, Makedonci, Slovenci… Na drugoj strani, kolaboracionisti svih boja i jezika dijelili su istog gospodara – fašiste i naciste”, kažu oni.
Kako zaključuju, zato je zadatak svih nas koji baštinimo antifašističke vrijednosti da jasno kažemo: nema “naših” i “njihovih” kolaboracionista.
Preporučeno
“Postoje samo izdajnici koji su služili okupatoru, i heroji koji su se okupatoru suprotstavili. Sve ostalo su opasne laži koje istoriju pretvaraju u oružje za nove podjele. Smrt fašizmu – sloboda narodu”, zaključili su u saopštenju.
Video