Institucije u Crnoj Gori, bilo da su političke ili naučne, ni nakon sto godina od Božićnog ustanka nijesu se jasno odredile prema ovom događaju, bježale su od toga i to treba da se promijeni, poručeno je sa naučnog skupa Udruženja pravnika Crne Gore, koji je organizovan povodom obilježavanja stogodišnjice ovog događaja.

Naučni skup “Korijeni i posljedice crnogorskih podjela u svijetlu 100. godišnjice Božićnjeg ustanka” okupio je za istim stolom crnogorske istoričare, pravnike, književnike, publiciste, crkvene uglednike, profesore univerziteta i članove CANU, koji imaju različita gledišta o ovom pitanju, piše Pobjeda.

Nad Božićnim ustankom, prema riječima istoričara Šerba Rastodera, trebalo bi da se zamisle svi misleći ljudi.

“Treba da se ključna pitanja otrgnu od političke upotrebe i da se jasno stavi do znanja da zloupotreba prošlosti koja nije arhivirana čini sadašnjost i budućnost problematičnom”, rekao je on.

Božićni ustanak predstavlja, kako je precizirao, zapravo, niz događaja koji se mogu pratiti od 21. decembra 1918, pa sve do 9. marta 1929. godine. U istoriji trajanja procesa posljednji ideolozi Božićnog ustanka, istakao je, likvidirani su 9. marta 1929. godine braća Drago i Radoš Bulatović. Ustanak, čiji politički vođa je bio Jovan S. Plamenac, a vojni komandant Krsto Zrnov Popović, podignut je, podsjetio je Rastoder, kako bi se poništile odluke Podgoričke skupštine, preuzela vlast od izvršnog narodnog odbora, koji je bio privremena vlast “Podgoričke skupštine”, i da bi se vlada i kralj vratili iz egzila. Kada je riječ o pitanju protiv koga je podignut, vrlo važno je, kazao je on, istaći da se u našoj istoriografiji prave fatalne greške.

“Previđa se da je Crna Gora okupirana od savezničkih vojski 7. oktobra 1918. godine odlukom Versajske komore. Šta to znači da su formalno okupacione trupe u Crnoj Gori u to vrijeme francuske na čijem čelu je bio general Venel… Vrlo često se okupacione trupe u Crnoj Gori isključivo pozicioniraju na srpske trupe. To nije tačno. Srpske trupe su dio okupacionih trupa, one su podređene komandi savezničke vojske… Ako su francuske trupe uvele srpske trupe u Crnu Goru, onda bi formalno Venel bio taj koji bi mogao da naredi srpskim trupama da je i napusti. Ovo je važno što se sredinom 1912. u javnosti aktuelizuje pitanje napuštanja srpskih trupa iz Crne Gore, a onda se javlja vrlo veliki pritisak na Francusku da tu inicijativu onemogući, kao što je i onemogućena”, kazao je Rastoder.

Akademik CANU Zoran Lakić smatra da je Božićni ustanak bio pobuna poput, kako je kazao, današnjih pobuna kada se nekim radnicima ne isplaćuje zarađeni lični dohodak.

“Nije bio, zapravo, ustanak iz prostog razloga jer su potrebne mnoge druge osobenosti koje nijesu postojale program stanovnika, organizacija, masovnost. Tako ga ne nazivaju ni pobunjenici”, smatra Lakić.

Istoričar Aleksandar Stamatović je saopštio da je nepobitna činjenica da su zelenaši učestvovali u izborima za skupštinu u Podgorici, te da je smatraju legitimnom.

“Zelenaši nigdje ne ističu da nijesu nacionalni Srbi, nego da su nacionalni Crnogorci i da su protiv srpskog, jugoslovenskog ujedinjenja, već izbacuju politički nedefinisane floskule o takozvanom ravnopravnom ujedinjenju…”, rekao je on.

S druge strane, istoričar Novak Adžić istakao je da su zelenaši bili crnogorski indipendisti i suverenisti, te da su željeli konfederalno federalnu Jugoslaviju.

“Pa kad su shvatili da od takvog jugoslovenskog ujedinjenja nema ništa, željeli su apsolutno nezavisnu Crnu Goru”, istakao je Adžić.

Podgorička skupština i Božićni ustanak su, prema riječima istoričara Radoja Pajovića, velika crnogorska tragika, odnosno nezapamćena ljudska drama čije posljedice osjećamo i dan danas. Jedna od dimenzija te tragike su, kako je naveo, podjele u našoj državi, kojih je bilo i prije “Podgoričke skupštine” i ustanka, ali su “tada dobili surovu dramatičnost, odnosno uslijedila je podjela na bjelaše, uslovno ujedinitelje, i zelenaše, suvereniste”.

“Tada je posijano zlo sjeme koje i danas traje, naravno, u drugačijem obliku… Te podjele su Crnu Goru koštale oko 5.000 poginulih i ubijenih građana. Te podjele su nastavljene i u Drugom svjetskom ratu na partizane i četnike, to je Crnu Goru koštalo 40.000 građana, što poginulih, što ubijenih, što strijeljanih… Više od polovine je nastradalo u međusobnim obračunima… U posljednjem nesrećnom ratu 1991,1999. Crna Gora se nalazila na ivici provalije… Danas izgleda da su podjele veće nego ikad. Ostali su recidivi iz 1918. godine, a pojavile su se i nove podjele”, rekao je on.

Na političkoj sceni Crne Gore, prema njegovim riječima, vlada ogromna nesloga. Jedan broj političara, istakao je on, radi za tuđe interese, za interese drugih država koje ni najmanje nijesu naklonjene Crnoj Gori.

“Neke pokazuju i neskriveno neprijateljstvo. Taj dio političara podriva interese Crne Gore gdje god stigne”, upozorio je on.

U regionu, dodao je, situacija je postala zabrinjavajuća. Već se, kaže on, oglašavaju ratničke trube o realizaciji nekadašnjih velikodržavnih projekata, a poznato je, dodao je, da se takvi projekti plaćaju potocima krvi.

“Već se razmišlja o reviziji pojedinih državnih granica, o brisanju državnih granicu između pojedinih država, u nekim državama u okruženju već se zvecka oružjem. Neke velike sile i same podstiču balkansku nestabilnost. Opravdano se nameće pitanje kako prevazići ove podjele… I kako u ovakvoj situaciji neutralisati opasnu ratnohuškačku propagandu. Može se samo pretpostaviti što bi se dogodilo da ovako podijeljeni dočekamo eventualni rat… Možemo li mi, učesnici, učinit nešto konstruktivno u tom smislu, gajim neki umjereni optimizam, da možemo ako smo ljudi od posl”, poručio je on.

Pitanja na koja prvo moramo da odgovorimo, kako je kazao profesor Radovan Radonjić, jeste što je bila ranija osnova konflikta, odnosno zašto je vladavina dinastije morala da se završi 1918. Crna Gora nije u sukobu ni sa Srbijom, ni sa Srbima, već sa onima koji hoće da ponište ne samo crnogorsku istoriju, već i nju samu istakao je on. Rektor Cetinjske Bogoslovije Gojko Perović rekao je da „treba punim plućima da udahnemo svoju specifičnost, da kao država stvorimo ambijent u kome će se oba identiteta osjećati slobodno, kreativno, plodotvorno, a ne da se 100 godinajedne druge da optužujemo za izdaju”.

Pajović: SPC sije mržnju

Istoričar Radoje Pajović istakao je da vodstvo Srpske pravoslavne crkve sije mržnju prema svemu što je crnogorsko. Oni, kako je kazao, ne priznaju ni crnogorsku državu ni crnogorski narod.

“Njih mitropolit Amfilohije naziva Đilasovim kopiladima, volovima i fekalijama. Crnogorsku crkvu ne samo što ne priznaju nego je nazivaju najpogrdnijim imenima, a crnogorsku autokefalnost nazivaju i autofekalnost. Kao da se zaboravlja da je Aleksandar Karađorđević, 1920. godine nekanonski ukinuo Crnogorsku autokefalnu crkvu, a SPC, to jeste njena crnogorskoprimorska mitropolija, baštini sve crnogorske crkve i manastire, koje je na volšeban način unijela u katastar kao njihovo vlasništvo što nije u skladu ni sa međunarodnim pravom”, rekao je on.